NJ 20.I.-FAZ-DJELOTVORNOST RIJEČI

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 20. I. 2000. Djelotvornost riječi "Tema se čini neiscrpnom: kršćani i Židovi, Katolička crkva i sinagoga, papa i holokaust. Postojano se po tomu kopka i uvijek se pojača plamen ili plamičak. Ili se pojavi težak kompleks kao kad je prije Papina putovanja u Svetu zemlju, u ožujku, izraelska vlada pohvalila Ivana Pavla II. za njegovu 'borbu protiv antisemitizma, neprijateljstva prema strancima i rasizma'. Nije li baš jedan od njegovih prethodnika, Pio XII., koji je od 1939. do 1958., dakle i tijekom Drugoga svjetskog rata vodio crkvu, omalovažavan kao 'Hitlerov papa'? Ne čuje li se opetovano da Vatikan tog Eugenija Pacellija rođenog u Rimu 1876., nuncija u Muenchenu (1917.-1925.) i Berlinu (do 1929.), želi uzdignuti u 'blaženika' na čast oltara? Zbog toga je Vatikan 19. listopada 1999. u službenom priopćenju obznanio stvaranje studijske skupine. Sastavljena je od katolika i Židova, 'sa zadaćom da još jedanput već objavljene sveske iz arhiva Crkve usporedi s dokumentima o Drugom svjetskom ratu'. O tomu su se dogovorili papinsko 'Povjerenstvo za vjerske odnose sa Židovima' pod kardinalom Cassidyjem (koji je i voditelj 'Vijeća za unaprjeđivanje jedinstva kršćana') i međunarodni odbor židovskih vođa pod Seymourom Reichom (za brojne organizacije). Zatim je imenovano šest povjesničara međunarodnoga ugleda, uglavnom iz Sjeverne Amerike i Izraela. Oni već rade na pojašnjavanju otvorenih pitanja, istražuju da bi otkrili ono što je dosad nepoznato - ako postoji. No povjesničari ne moraju nikoga poučavati. Ni ovako ni onako. Jer posrijedi su samo površinski povijesne činjenice kod pitanja: Je li Pio XII. dovoljno poduzimao protiv uništenja Židova od nacionalsocijalista tijekom Drugog svjetskog rata? Nije li svijetu morao krikom obznaniti svoje gorljive prosvjede protiv Hitlerova genocida? Ne bi li njemu i papinstvu čast pred poviješću spasilo samo to da je i sam umro među Židovima u koncentracijskom logoru Auschwitzu - kao jedini vjerodostojan plameni znak Crkve za ljudska prava u XX. stoljeću? Njemački dramatičar Hochhuth ta je pitanja još prije zamalo četrdeset godina djelotvorno doveo na pozornicu i u svjetsku savjest. No nije posrijedi povijest, njezini stvarni uzroci i posljedice. Jer bitan je i važan materijal odavno već objavljen od 1965. do 1981. kao 'Akti i dokumenti Svete Stolice uz Drugi svjetski rat'. One koji govore o novim možebitnim otkrićima, povjesničari ne shvaćaju ozbiljno. Daleko se više vode sporovi o moralnoj presudi: ne bi li bilo lijepo - skoro predobro - da je papa iz solidarnosti umro u Auschwitzu? Sve drugo gotovo i ne vrijedi. Dojam o nedostatku sloge ostaje i poslije zadnje vatikanske obrane. Nedavno je u rimskom isusovačkom časopisu 'Civilta Cattolica', koji je prije 150 godina, poslije revolucije u Rimu i proglašenja Rimske republike, utemeljen zbog učvršćenja papinstva, u prigodi izlaska jedne od brojnih knjiga o Piu XII. objavljen sažetak svih razloga u korist pape: odustajanjem od 'gorljivih prosvjeda', Pio XII. je pojedinačnim akcijama uspio spasiti daleko više Židova. Tako to predstavlja i crkveni povjesničar Blet. Zbog toga su mnogi Židovi papi izrazili zahvalnost. Ljudski život protiv višeg moralnog svjedočanstva... U toj točki odgovorni u Vatikanu vide vezu s aktualnom načelnom problematikom u sukobu o izdavanju službene crkvene potvrde za pobačaj poslije razgovora s trudnicom. Čini se da je Ivan Pavao II. moralno nešto naknadno naučio. Pretpostavlja nedvojbenost svjedočanstva protiv pobačaja možebitnom spasu nerođenog života kad se, kako se u raspravama događa, pitanje može svesti na to. Ne može ga se optužiti za 'tihe tonove'. No aktualan odnos između Pape i njemačkog katolicizma osim toga baca novo svjetlo na djelotvornost papinskih riječi. Jer prosvjedi ili opomene iz Vatikana stalno su pod ograničenjem da ih uviđaju i vjernici, da dopuštaju da ih se uvjeri. Tu povijesna stajališta hrane značajnu dvojbu u prihvatljivost vatikanskih osuda. Pio XII. i njemački biskupi u ono su se doba morali bojati da će u Njemačkoj, zbog nužde ili u deliriju nacionalsocijalizma, poslije glasnog prosvjeda iz Rima protiv Hitlera, prije biti napušteni papa i Crkva - što se ionako dogodilo - nego diktator. To, uz zaoštrenje progona Židova, nisu željeli riskirati" - piše Heinz-Joachim Fischer.