IT-15.I.PANORAMA-HRVATSKA I EUROPA

ITALIJA PANORAMA 15. I. 2000. Snažna volja za Europom "Ivica Račan, budući hrvatski predsjednik vlade, jasno je kazao čim je saznao izborne rezultate: 'Zagreb namjerava ući u Europsku uniju i biti njezin dobar partner'. Čini se lako. U stvarnosti Hrvatska mora s EU-om izgladiti težak spor, koji je trajao čitavih devet godina, u kojima je Franjo Tuđman, koji je preminuo 10. prosinca, bio na vlasti. No od 1996. Ivica Račan je neumorno upozoravao vladu na velike opasnosti koje je unosilo njezino sustavno bježanje pred zahtjevima i sugestijama EU-a. (...) Osam dana prije predsjedničkih izbora, raspisanih za ponedjeljak 24. siječnja, Stipe Mesić, zadnji federativni predsjednik Jugoslavije u danima kada se ta zemlja raspala, 'Panorami' kaže: 'Hrvatska kao da nije nikada izišla iz rata. A to objašnjava zašto je Tuđman svaki zahtjev koji bi dolazio iz inozemstva proglašavao neprihvatljivim miješanjem u poslove zemlje. Tako se Zagreb ne nalazi ni u drugom, ni u trećem redu među zemljama kandidatima za ulazak u EU. Vrlo jednostavno, govoreći nepolitički, poslana je u pakao'. Evo zašto. Nakon što je 1995. izišla iz rata, Hrvatska nikada nije poštovala obveze koje su proistjecale iz daytonskih sporazuma. Tuđman je nastojao od svoje zemlje napraviti 'etnički čistu' državu, izbjegavajući na sve moguće načine povratak 200.000 srpskih izbjeglica iz krajine koju su, štoviše, dijelom zauzele hrvatske izbjeglice iz srpske Vojvodine. Tuđmanova balkanska politika imala je dvije posljedice: jačanje svehrvatskoga nacionalizma Hercegovine (regije Bosne)kao da od sna o stvaranju 'velike Hrvatske'od čega Zagreb nikada nije odustao, i ravnodušnost prema međunarodnom traženju da se izruče hrvatski ratni zločinci Haaškom sudu. Jasno je da su ta ponašanja, koja su oštro kritizirali Ujedinjeni narodi i NATO, postali elementi najvećeg spora s Europskom unijom. No ne radi se samo o tome. Tuđman nikada nije uzeo u razmatranje ni nacrte gospodarskoga ozdravljenja koje su izradili Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. S rezultatom da je Hrvatska isključena iz bilo kojega međunarodnog financiranja ili zajma. Posljedice toga mogu se utvrditi danas: nezaposlenost je službeno 20 posto, u stvarnosti je blizu 26 posto, dok godišnji dohodak po glavi stanovnika ne dostiže 4.000 dolara. Da se i ne uračunava to da je 1999. nacionalno gospodarstvo pretrpjelo pad od 1,5 posto nakon pet godina rasta između 3 i 5 posto. U takvoj situaciji uopće nije iznenađujuće da je Hrvatska isključena iz svih europskih tijela za suradnju, uključujući i ona koja daju stipendije studentima. Drugi čimbenik koji je odredio političku i diplomatsku izolaciju Hrvatske je ustrajnost kojom je čelnik iz Zagreba nastojao rehabilitirati ustaški režim Ante Pavelića, kojega su tijekom Drugoga svjetskog rata podupirali Adolf Hitler i Benito Mussolini. Tuđman nije oklijevao preuzeti ustašku valutu kunu, i istu zastavu s crveno-bijelim kockama (koja, međutim, vuče porijeklo iz starih srednjovjekovnih grbova). Mimo ovih formalnih i pomalo foklornih aspekata, veću težinu ima revizija politike istrjebljenja koju je provodio Pavelić po Hitlerovom primjeru. Danas se u Hrvatskoj drži da u jasenovačkom koncentracionom logoru nije bilo ubijeno više od 80.000 osoba, premda sve povijesne knjige govore o istrjebljenju 800.000 Srba, Cigana i Židova. Hrvatska, sve u svemu, na svojem ispitu za prijam u Europu mora riješiti jedan težak spor. A rokovi su kratki. Prema Peru Vinteru, izaslaniku EU-a u Zagrebu, razgovori o hrvatskom partnerstvu mogli bi početi do kraja 2001. (...) U zemlji na rubu gospodarske krize, u kojoj su privatizacije obogatile tek nekoliko desetaka Tuđmanovih prijatelja i rođaka, dok su uzrokovale slom cijelih industrijskih sektora, u zemlji koja uvozi čak i osnovne poljoprivredne proizvode, priključenje Europi znači luku spasa, što bi moglo ponovno staviti u pokret međunarodnu, a poglavito europsku, diplomaciju koja traži rješenja na Balkanu. Dovoljno je pomisliti na Hercegovinu; bude li Zagreb prestao hraniti prohrvatski iredentizam Hercegovaca, cijela bi se Bosna mogla vratiti u gotovo normalno stanje. Među onima u Europi koji vjeruju da je potrebno ubrzati rokove priključenja Hrvatske EU-u ponajprije stoji Italija. Budući ministar Ivan Jaković objašnjava da bi Rim mogao biti kum Hrvatske u Europi. No to poluprihvaćanje moglo bi biti samo nada Zagreba. Činjenica je da je naša zemlja prvi trgovinski partner Hrvatske, a u ove dvije posljednje godine zauzela je mjesto koje je pripadalo Njemačkoj. U hrvatskom uvozu od 8,4 milijarde dolara Italija sudjeluje s 19,3 posto, a u izvozu od 4,6 milijarda Italija je još na prvom mjestu sa 17,7 posto. Nakon zastoja balkanske diplomacije koji je nastao nakon rata na Kosovu, reaktiviranje Hrvatske može biti novi čimbenik s nepredvidljivim pozitivnim posljedicama."