BE-LE SOIR 15.1.HRVATI I HAŠKI SUD

BELGIJA LE SOIR 15. I. 2000. Basna o tigrovima i mravu "To je teška, zamorna i nezahvalna borba. Protiv vremena. Protiv zaborava. Protiv umora jednih, ogorčenja drugih i ravnodušnosti mnogih. Više od četiri godine nakon potpisivanja daytonskih mirovnih sporazuma, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju postupno se zahuktava prkoseći okolnoj sumnjičavosti i svladavajući neizbježne trenutke malodušnosti. Uz stalnu brigu za pravednost, neka nam oproste Beograd i Zagreb, za strogom nepristranosti u gonjenju planera i izvršitelja etničkog čišćenja: točno mjesec dana nakon uhićenja 'srpskog Adolfa' Gorana Jelišića, ovaj put su srdžbi suda izloženi hrvatski počinitelji zločina u muslimanskom selu Ahmići. Znakovito je: ovaj pokolj počinjen u srednjoj Bosni dogodio se 1993., u godini kada je osnovan ICTY na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Pesimisti će uzalud podsjećati da je samo jedna od trinaest do sada izrečenih presuda konačna - na druge se može uložiti priziv. Da nijedan osumnjičeni nije bio optužen za najteži zločin, za genocid. Da su glavni krivci za nesreću, gospoda Milošević, Karadžić i Mladić još na vlasti ili uživaju u mirovini. Da je gospodin Tuđman umro, a da nije morao položiti račun. A napose da zadaća odvraćanja i sprječavanja koju su sudu namijenili njegovi utemeljitelji, nije mogla spriječiti tragediju u Srebrenici ni masovne progone na Kosovu - dodatnom polju istraživanja u već velikoj zbirci jugoslavenskih sramota. To znači odveć brzo zaboraviti golemo polje rada koje je prethodilo donošenju presuda, a sastojalo se u traženju dokaza, prikupljanju svjedočenja i provjeravanju iskaza. To također znači zaboraviti stroge granice dodijeljenih ovlasti i kočnice proceduralnog labirinta čija zamršenost često onemogućava istražitelje da budu odlučni. To isto tako znači zaboraviti stalne moralne pritiske koje treba činiti na demokratske države kako bi ovoj ustanovi dale financijska sredstva za njezin rad. To napokon znači zaboraviti opstrukcijske smicalice glavnih zemalja o kojima je riječ, a koje su očito više zainteresirane da okrenu stranicu nego da se izlože svjetskoj sramoti. Trebale su doista doći neke ugledne osobe - predsjedici Antonio Cassese, Gabrielle Kirk Mc Donald i Claude Jorda, glavni tužitelji Richard Goldstone, Louise Arbour i Carla del Ponte - koje su svladale zapreke i postupno dale novom tijelu veću djelotvornost. Bosna danas polako izlazi iz središta zanimanja. Diplomati radije razgovaraju o njezinoj demokratizaciji, o pravnoj državi i o izborima. Poslovni ljudi radije govore o obnovi, ulaganjima i gospodarskom razvitku. No momčadi ICTY-ja neumorno nastavljaju svoj rad na terenu, na užasnim ekshumacijama i u uredima s gomilama spisa. Pomalo kao tvrdoglavi mrav koji neprestano tjera tigrove što su se zavukli u njegovo sklonište. Svjesni da će budućnost Balkana biti nesigurna ne bude li ju pratila prijeko potrebna etička zadaća. Zadaća u kojoj se pravda sastaje sa sjećanjem...", piše Edouard van Velthem.