RFI 12. I. ŠERBEDŽIJA

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. I. 2000. Razgovor s glumcem Radom Šerbedžijom vodio Frano Cetinić. - U godini koja je za nama, gospodine Šerbedžija, imali ste međunarodnog uspjeha u posljednjem filmu Stanleya Kubricka 'Širom zatvorene oči'. Što je za vas značilo to iskustvo? = Film Stanleya Kubricka izazvao je i izaziva, svi njegovi filmovi izazivaju veliku pozornost, naročito filmskih ljudi koji se bave filmom. Tako i ovaj zadnji film, neki ljudi smatrali su da je to najbolji Kubrickov film i jedan od najboljih filmova ikada napravljenih, drugi ga nisu voljeli. Tako da je podijelio ljude, ali za mene je u svakom slučaju značio mnogo jer i ja smatram da je film fantastičan i veliko djelo, a za mene je značilo mnogo da sam bio u tako velikom društvu, a da je opet film dobro viđen, da je to bio svjetski događaj. - Kako se na tom istom, profesionalnom planu predočava ova 2000. godina, kakvi su planovi, kakvi su već ugovoreni angažmani? = Ja sam prošle godine snimio tri filma koja bi trebala biti vrlo zanimljiva ove godine, trebala bi izaći. Jedan je 'Mission impossible 2', to je nova priča, dugi dio s Tomom Cruseom i redatelj je bio John Woo, jedan od najprestižnijih režisera danas u svijetu. Zatim snimio sam film s Clintom Eastwoodom koji se zove 'Space cowboys', i koji će isto biti prikazan ovoga ljeta. I snimio sam jedan strašno interesantan film u kojem sam najviše uživao, to sam radio s mladim engleskim režiserom Guyom Richiem koji je režirao 'Lock stock and two smoking barrels' ili kako su u Beogradu preveli 'Dvije čađave dvočinke'. U filmu je igrao i Brad Pitt, i Billy Jones, i Davisa Farina. Uživao sam raditi taj film. Guy Richie je sada vrlo cijenjeni mladi redatelj, iako zlobnici tvrde da je mnogo poznatiji po tome što se sada zabavlja s Madonom. Tako da od ta tri filma očekujem mnogo ove godine kada se budu prikazivali, a ja sad spremam talijanski film, niskobudžetski film, ali artistički film, odličan scenarij, i to je film koji se zove 'Ermanno ili brat'. - Gospodine Šerbedžija, imate li ponuda za angažmane na našim prostorima, kazališne ili filmske? = Imao sam poziv od mog prijatelja Dejana Aćimovića, i to sam sa zadovoljstvom prihvatio. Igrao sam jednu malu ulogu, ali prihvatio sam je uglavnom da dam podršku svom prijatelju koji je radio zanimljiv film. Dobio je pare od francuske zaklade jer mu je scenarij dobio nagradu i tako da je snimio prvi film. To je jedino. A drugo, nisam baš niti imao neke naročite ponude kod nas, a i slabo se i snima kod nas. - Od našeg posljednjeg razgovora, u travnju prošle godine, od vremena NATO-ove intervencije, na našim prostorima nastavile su se negativne tendencije, ali i neki bitni pomaci, recimo izbori u Hrvatskoj početkom ove godine. Za rezultate upravo tih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koliko znamo, čuli ste u stanu Ljube Tadića u Beogradu. Pričajte nam, kako ste reagirali i kako je Ljuba reagirao? = Kako ne. Ja sam naravno bio sretan da se to dogodilo i na neki način bio sam strašno ponosan, prije svega na državu i republiku u kojoj sam ja živio cijeli svoj život, mislim na Hrvatsku i na hrvatski narod, koji je jasno se opredijelio, i vrlo trezveno i razumno to pokazao. Pokazao se hrabar i odgovoran u nekom smislu. Ljuba je najprije bio na neki način radostan što se to dogodilo u Hrvatskoj, ali isto sam tako osjetio da je bio beskrajno tužan jer je odmah asocijacija bila: Majku mu, što to mi Srbi radimo, što je to kod nas krivo da srpski narod ne može da zbaci jedan totalitarni režim koji ga vodi u propast godinama. - Kakvi su dojmovi, osim kruga prijatelja u Beogradu, vaši dojmovi o općoj atmosferi? = Opća atmosfera je ovako. Ja se uglavnom kad dođem u Beograd družim s ljudima koji su, kako da kažem, ljudi duha i koji, i kada im je najgore, zadržavaju optimizam. U umjetnosti je to moguće, posebno kada se radi o teatru. Mnogo je teže ljudima koje srećete na ulici, ljudima običnim koji zaista žive od danas do sutra i koji su očajni u tom smislu. Zgrozila me situacija u bolnicama, išao sam tamo zbog jednog dečka kojem želim pomoći oko transplantacije bubrega. Zgrozila me ta situacija da nema ništa, da nema lijekova, da je svugdje medicinsko osoblje bespomoćno. To su neke stvari koje su nedopustive i gdje je, ne samo krivica vlasti, nego cijelog svijeta da je dovelo u takvu situaciju narod, baš me briga za političare i politiku, ali narod... Ovo već godinama provode te, po mom mišljenju, nerazumne strane intervencije, koje samo pospješuju taj zatvoreni militarni sustav u kome sam bio živio. - Gospodine Šerbedžija, osudili ste NATO-ovu intervenciju. Danas veći broj ljudi čini to isto, rekao bih naknadna pamet. Kako se britanska javnost sada postavlja, kako vaši londonski prijatelji? = Moji prijatelji uglavnom su i tada bili, na neki način, protiv intervencije, čak i oni koji su bili definitivno protiv Miloševića i njegove politike, koji su njega smatrali najvećim krivcem za sve što se događalo, isto su bili protiv intervencije, protiv takve vrste politike NATO-a. A to mislim da i mnogi ljudi, obični ljudi koje sam ja sretao su reagirali. Bio je jedino za tu intervenciju Blair, koji je, ili kao Clinton, koji je u tome vidio neku glupu kratkoročnu političku ambiciju da bi učvrstio svoj imidž i svoju političku moć. (RFI)