NJ 12.I.-FAZ-SAD I TKO JE IZGUBIO RUSIJU

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 12. I. 2000. Ne izgubiti Rusiju "Americi je teško razumjeti Rusiju i održavati s Moskvom dijalog pun razumijevanja. U Washingtonu je to dovelo do toga da se sve češće postavlja pitanje 'Who lost Russia' - Tko je izgubio Rusiju? Teško će biti moguće na to pitanje odgovoriti tako da se imenuju krivci. No kod Amerikanaca je jednostavno odlučiti se za koban način promatranja događaja u Rusiji. To vodi u zabludu i nije pravedno prema Rusiji kad se secesioniste u Čečeniji drži samo borcima za slobodu, a šefa vlade Putina naziva njihovim tlačiteljem. Rat u Čečeniji ne može se prosuđivati ni samo pod aspektom dovodi li nemir na Kavkazu u pitanje pristup zapadnih zemalja pričuvama energije u Kaspijskom moru. Da bismo prema Rusiji bili pravedni, moramo ustvrditi da ona sa svojih 14 susjeda živi u miru, da ne tlači manjine, da njezini građani imaju slobodu birati što žele i koga žele. Predstojeći treći predsjednički izbori ipak dokazuju stalno učvršćivanje demokratskog sustava na temelju ustava. Neprijeporno je da će Čečenija na predsjedničkim izborima imati važnu ulogu. No podcjenjivački je Putinu podmetati da bi rat samo instrumentalizirao kako bi dobio izbore. On je zapravo - kao svaka ruska centralna sila - u dvojbi. Moskva ne može i ne smije dopuštati da teroristička droga i kartel krivotvoritelja novca pod zastavom islamskog fundamentalizma gotovo neiscrpnim pričuvama novca pokušavaju izbiti Čečeniju iz ruskoga državnog saveza. No Moskva ne može i ne smije rat iznijeti na leđima beskonačnih patnja civilnog stanovništva, što se događa dan za danom. Putin je zbog toga pred zadaćom da osigura ruski državni savez, integritet svoje zemlje, sredstvima koja se u zemlji i izvan nje smatraju primjerenima. Postavit će si tu zadaću i istodobno nastupiti kako bi Rusiji dopustio gospodarsko ozdravljenje. Želi osigurati slobodu mišljenja i tržišno gospodarstvo - a pri tomu vidi duhovnu, moralnu i ideologijsku dimenziju tog izazova. Apelira na rusko domoljublje, vjeru u veličinu Rusije i na povjerenje u jaku državu kao jamca reda u važnom motoru obrata. Već se odavno može primijetiti da mirno smještanje Rusije kao velike sile i stabilnog čimbenika u multipolarni svijet zahtijeva izdržljivost i oprezno političko vođenje. Vanjske pretpostavke za to su načelno povoljne, jer su velike sile na euroazijskom kontinentu - Kina, Indija, Europska unija - spremne s Rusijom surađivati politički, strategijski i ekonomski. Stabilizirajući nadzor potencijala kriza i sukoba u trokutu Balkan - Kavkaz - Bliski istok i u srednjoazijskom koridoru pri tomu je u interesu svih sudionika. Izvesti Rusiju iz njezine rastrganosti i dezorijentiranosti, zahtijeva viziju i čvrstu ruku. Puristi na Zapadu sumnjičavi su kako se reformu odozgo, po mogućnosti bez opširne demokratske legitimacije, može uskladiti s potrebama suvremenoga civilnog društva. No za teško prijelazno razdoblje Rusi jakom vodstvu očito vjeruju više nego sebi samima. Putinov put poslije raspada Sovjetskoga Saveza otkriva ga kao reformista. Rječiti pravnik i djelotvoran organizator do sada se nije približio optužbama za korupciju. Mladi reformisti poput Njemcova, Čubajsa i Kirijenka podupiru ga u parlamentu. Rusija sada treba priliku za novi početak. Zapad treba jaku i mirnu Rusiju kao partnera. Poduprijeti Rusiju na putu do toga ne znači slijepo vjerovati. Politika i strategija Zapada ne trebaju se mijenjati. Njih određuje suradnja i uzvratno osiguranje. Ne smijemo dopustiti da se i u Europi postavlja pitanje tko je izgubio Rusiju" - drži Ulrich Weisser, bivši voditelj stožera za planiranje u ministarstvu obrane.