DNEVNI PREGLED BR. 6 - 12. SIJEČNJA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 11. I. 2000. Pregled tiska "Vladi bliski list 'The Guardian' otkriva nove pojedinosti o aferi koja, samo nekoliko mjeseci nakon obnove diplomatskih veza, prijeti da ponovno naruši odnose između Britanije i Libije. List tvrdi da su u Londonu djelomično potvrdili izvješća da je vlada pukovnika Gadafija pokušala prokrijumčariti raketno naoružanje visoke tehnologije koristeći se britanskom zrakoplovnom tvrtkom 'British Airways', koja je odnedavno obnovila izravne putničke letove između Londona i Tripolija, i tako zaobići embargo UN-a na dostavu oružja Libiji. Upisujući na carinsku deklaraciju da je riječ o rezervnim dijelovima za automobile, raketne glave 'scud' predane su kargo službi 'British Airwaysa' na Tajvanu u srpnju prošle godine. List također piše kako je britanska vlada preko obavještajnih izvora uspjela saznati za pošiljku prije nego je zrakoplov koji ju je prevozio sletio u londonsku zračnu luku. Iz ministarstva vanjskih poslova upućen je nalog da se pošiljka zaustavi u Londonu, ali na užas Foreign Officea aerodromskim radnicima to nitko nije prenio, pa su oni raketne glave za Gadafijevu vojsku uredno prebacili na sljedeći let za Tripoli koji je potom ubrzo i odletio. Neki sat kasnije dužnosnici Foreign Officea obavili su seriju paničnih telefonskih razgovora te uspjeli ishoditi da zrakoplov koji se već približavao libijskom zračnom prostoru bude preusmjeren na Maltu, te od tamošnjih vlasti dobili pristanak da u jednom od aerodromskih skladišta privremeno sklone za taj turistički otok sasvim neuobičajenu teretnu pošiljku od 32 raketne bojeve glave. List pojašnjava kako je nakon svega britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook odlučio zažmiriti na jedno oko i nastaviti proces obnove diplomatskih veza s Libijom koji je uspješno zaključen početkom studenoga, kada su dvije zemlje razmijenile veleposlanike. 'The Financial Times' piše kako u Foreign Officeu prevladava mišljenje o potrebi održavanja djelatih diplomatskih veza s Tripolijem, kako bi se tamošnjoj vladi mogla brzo prenijeti zabrinutost o bilo kakvom mogućem problemu. List također prenosi uvjeravanja Foreign Officea kako su sporne raketne bojeve glave bile starije generacije čiji domet nije mogao predstavljati prijetnju sigurnosti zemalja južne Europe, poput Italije. U međuvremenu, britanski diplomati pri sjedištu EU zatražili su od predsjednika europskog povjerenstva Romana Prodija da zbog krijumčarenja povuče svoj poziv koji je u prosincu uputio pukovniku Gadafiju da posjeti Bruxelles. List 'The Times', pak, prenosi vrlo šturi komentar libijske službene novinske agencije Đana, po kojemu napisi o krijumčarenju raketnih glava u dijelu britanskih medija imaju samo jednu svrhu, narušiti sve bolje odnose Velike Britanije i Libije. Prokonzervativni 'The Daily Telegraph' opširno piše o uzbuđenju u Vatikanu izazvanom izjavom predsjednika Njemačke biskupske konferencije, biskupa Carla Lehmanna da bi papa Ivan Pavao II. trebao odstupiti ukoliko ga loše zdravstveno stanje sprječava da obavlja dužnosti u interesu Katoličke crkve. Niz vatikanskih dostojanstvenika ustao je u obranu Ivana Pavla II., ističući kako nitko nema pravo Papu pozivati na ostavku iz bilo kojeg razloga. List javlja o dugom ideološkom sukobu Pape i čelnog njemačkoga biskupa, osobito u pitanju pobačaja kojega službeni Vatikan u potpunosti zabranjuje te ga izjednačava s ubojstvom, dok njemačka katolička crkva zagovara dijalog i pružanje savjeta trudnicama koje žele prekinuti trudnoću. Zbog nezadovoljstva prema radikalnim stajalištima koja je Ivan Pavao II. proveo kroz Crkvu, Katolička crkva u Njemačkoj suočena je s rastućim brojem prelazaka, kako vjernika tako i svećenika, u protestantske crkve, poglavito Luteransku. U povodu biskupa Lehmanna, list objavljuje i redakcijski uvodnik u kojemu staje na Papinu stranu i tvrdi kako se kršćani trebaju radovati da u ovoj jubilarnoj godini najveća crkva na svome kormilu ima tako nepopustljivu, štoviše proročku osobu, kaže list. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 11. I. 2000. 'Uobičajen potez u normalnom svijetu' - predsjednik 'Foruma 21' Damir Matković o stavljanju na raspolaganje novoj vlasti mandata direktora HRT-a Ivice Vrkića. Prilog Željka Matića. "Jučer se, kao jedan od rijetkih, direktor HRT-a Ivica Vrkić odazvao pozivu nove vlasti i stavio svoj mandat na raspolaganje. O tome govori Damir Matković, predsjednik udruge novinara elektroničkih medija 'Foruma 21'. = Njega je imenovala politička opcija koja je izgubila na izborima. Prema tome, on treba onda podnijeti konzekvence. On je, očito, kao pristaša te politike i vladajuće stranke, procijenio da više za njega tu nema mjesta i mislim da je to u redu. Tome ne bi trebalo pridavati neko posebno značenje i hvaliti ga kao posebno moralnog čovjeka, jer je to uobičajeno u normalnom svijetu. Moja je opcija izgubila, prema tome, ja svoj mandat stavljam na raspolaganje, jer je tako odlučila volja birača. No direktor Vrkić nije propustio niti istaknuti svoje zasluge u svojem mandatu. = Mislim da je, na primjer, došao praćen velikim najavama kao osoba koja će nešto učiniti, no jednostavno nije mogao učiniti mnogo. To, međutim, govori nešto i o njemu. Da je bio realniji, mogao je procijeniti da će posao kojega se prihvatio biti težak, no koliko sam stekao dojam, nije se posebno trudio da progura stajališta koja možda privatno zastupa, a to znači demokratizaciju, otvaranje, reduciranje televizije, da ona više ne bude politički servis ili ispostava vladajuće garniture, ili čak jednog krila unutar vladajuće garniture. On je najavio masu dobrih planova, ali, nažalost, ako se sjećate, postao je prvi direktor televizije u povijesti Hrvatske koja je emitirala političke spotove republike srpske. Praktički je dozvolio, na izvjestan način, da mu Dnevnik uređuju međunarodni poslanici - odnosno, onda je to bio Carlos Westendorp. Što se tiče drugih stvari, ne znam baš da je strašno veliki uspjeh emitirati tri puta 24 sata. Meni se više čini da je to glupost, jer to je potpuno nerealno da zemlja s četiri milijuna stanovnika, u kojoj postoji samo milijun pretplatnika, jer ih jednostavno toliko ima, tako emitira. Nisam baš čuo, niti sam stekao dojam da je publika ushićena takvom odlukom. To je bila jedna politička igračka. Mislim da se novac, ako ga ima, trebao mnogo bolje iskoristiti, i to prvenstveno za poticanje domaće i igrane proizvodnje - znači domaćih serija, a ne da se uvede '3 puta 24'. Osim toga, isto tako je veliko pitanje, a to bi trebala utvrditi neka nezavisna financijska kuća, je li to baš takav financijski dobitak, kao što to oni interpretiraju. Je li to išlo u smjeru javne televizije? Jest na papiru, možda i nekim iskazima. Međutim, svi smo svjesni da je televizija do izbora, pa i nakon izbora, uglavnom funkcionirala kao servis i ispostava HDZ-a. - Kako bi se, prema 'Forumu 21', koji je u svojem prijedlogu Zakona o HRT-u koristio iskustva tranzicijskih zemalja, uopće trebao izabrati novi direktor? = Ovlaštenje biranja direktora izuzeto je parlamentu i politici, i dato je nekom nezavisnom tijelu koje služi kao kontrolno tijelo javne radio-difuzije. Druga je stvar možemo li mi to sada napraviti, ali globalno gledajući, mislim da je to dobro rješenje da vijeće - ali sada treba naći modalitet kako to vijeće sastaviti, no to je drugi par rukava - ali dobro je da to bude vijeće koje bira urednika, direktora ili urednike pojedinih programa, jer se na taj način onda uspostavlja nekakav sustav nadzora nad televizijom, koji nije izravno politički. To vijeće bi trebalo štititi interes javnosti i članovi vijeća trebali bi prvenstveno misliti na hrvatsku javnost, a ne na onoga koji trenutačno sjedi u premijerskoj fotelji ili tko trenutačno ima većinu u parlamentu." *** Vijeće za telekomunikacije i Ministarstvo prometa i veza Republike Hrvatske uoči Nove godine je koncesiju za privatnu i komercijalnu televiziju u Sisačko-moslavačkoj županiji dodijelilo do sada razmjerno nepoznatom Studio 44, a ne Televiziji Moslavina koja već više godina emitira program na razini gradske koncesije u Kutini. Direktor Televizije Moslavina Zvonimir Kabelka smatra da je odluka Vijeća za telekomunikacije politički motivirana jer je ova tv- postaja često bila kritična prema vlastima. Jedan od članova Vijeća za telekomunikacije Marko Sapunar tvrdi pak da je Studio 44 dobio županijsku koncesiju zbog toga što je najavio bolji televizijski program. Prilog Bojana Klime. "Vijeće za telekomunikacije na svom posljednjem sastanku dodjeljivalo je koncesije za dvije županije, Zagrebačku i Sisačko- moslavačku. U Zagrebu je koncesiju dobio OTV, što se i očekivalo jer se radi o lokalnoj televiziji koja je prošlih godina uspješno emitirala svoj program, a za njega je i tehnički ekipirana. No kaže Zvonimir Kabelka, takav se kriterij nije primjenjivao u slučaju Televizije Moslavina: = Ovo vijeće na svojoj sjednici, koja je održana 30. prosinca, dakle pet dana prije izbora, odlučilo je, i to vrlo čudnim dvostrukim kriterijem, da se za Zagrebačku županiju koncesija dodijeli OTV-u jer je normalno i prirodno da televizija koja već radi i postoji, i ima svoj program, prirodno je da preraste u nekakvu veću televiziju. Takav kriterij nije primijenjen u slučaju dodjeljivanja koncesije za Sisačko-moslavačku županiju i Televiziji Moslavina nije dodijeljena koncesija, već je dodijeljena poduzeću koje nema niti kadrova, niti opremu, koje ima temeljni kapital samo osnovni kapital od 20 tisuća kuna, koje definitivno ima i vrlo čudan smještaj i prijavljene adrese svojih studija. A neki dan sam razgovarao, osobno sam zvao i direktora te televizije kada sam saznao i s Trgovačkog suda zatražio prijepis rješenja, a taj direktor niti ne zna da je on direktor te televizije. Čovjek kojeg sam nazvao ni ne zna da je njegovo ime iskorišteno da bude direktor te pravne osobe. Televizija Moslavina tri i pol godine prikazuje prosječno dnevno oko 10 sati programa, od toga više od 60 posto vlastite proizvodnje. Tehnički i profesionalno, tvrdi njezin direktor Kabelka, dobro je opremljena. On smatra da su razlozi za nedodjeljivanje koncesije na razini županije politički. Televizija Moslavina je, prema njegovim riječima, neovisna, kritična prema svakoj vlasti ukoliko to ona zaslužuje. Zbog toga je i u prošlosti imala problema. Zvonimir Kabelka opisuje jedan od njih: = Između ostalih, 1998. bili smo zatvoreni četiri mjeseca. Naime, oduzete su nam bile dozvole za emitiranje jer u to vrijeme smo očito morali prestati emitirati, jer je bio u to vrijeme jedan od najvećih napada na tvornicu Petrokemija u Kutini, koja je jedna od najvećih proizvođača umjetnih gnojiva ne samo u Hrvatskoj, već i u ovom dijelu Europe. Tada je bila želja da se privatizira tvornica, ali je prije svega trebalo zatvoriti Televiziju Moslavina da bi se takve stvari mogle desiti, ali je tada došlo do nekih neposluha i tako. Zvonimir Kabelka tvrdi da je za nedodjeljivanje koncesije najzaslužniji član Vijeća za komunikacije Marko Sapunar koji je, prema riječima gospodina Kabelke, prije sastanka 'obrađivao' svoje kolege da ne glasaju za Televiziju Moslavina. Gospodin Sapunar je inače profesor novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, za Glas Amerike kaže da je sjednica Vijeća za telekomunikacije bila javna, da je bilo nazočno više od 50 novinara, da ju je snimala i televizija. Osim toga, tvrdi on, u Vijeću za telekomunikacije sjede stručnjaci, a ne stranački dužnosnici. Televizija Moslavina nije dobila koncesiju, kaže Sapunar, zbog toga što je od četiri ponude Studio 44 ponudio najkvalitetniji program. Upitan da pojasni razlike o kvaliteti između dva prijedloga, Marko Sapunar je rekao da ih nema ispred sebe, pa da ne može o njima podrobno govoriti, no da je bilo jasno da je prijedlog programa Studio 44 najbolji. Upitan da prokomentira tvrdnju da se radi o politici, Marko Sapunar je odgovorio: = Ma, pazite, da, radilo bi se o politici da su stranački ljudi, da nisu stručnjaci. U ovom vijeću nema ni jednog dužnosnika iz ni jednog područja, iz ni jedne stranke. Jer staro vijeće koje je radilo ranije, to je vijeće je bilo, naravno, najvećim dijelom iz vladajuće stranke, i to visoki dužnosnici. U ovom vijeću nema ni jednog dužnosnika ni jedne stranke. Ja ne branim stav vijeća jer bi onda morao braniti svakog čovjeka pojedinačno, nego vam samo iznosim stanje kakvo je. Osim toga, kaže gospodin Sapunar, članovi vijeća ne znaju tko stoji iza predloženog projekta: = Ne mogu poznavati. Područje Karlovca nama je nepoznato. A da vam iskreno kažem. koncesiju za televiziju je dobila OTV. A da znate tko je bio na drugoj strani, to nitko ne pita. Cijela bura se digla tko je bio na drugoj strani. I ta ekipa koje je bila na drugoj strani, neizmjerno utjecajna, nije uspjela to, nego se stvarno dalo prema onomu što je ponuđeno. Upitan da li mu se kao teoretičaru novinarstva nameće neki zaključak iz slučaja Televizije Moslavina, Marko Sapunar je rekao: 'Svakom onom tko želi, a ima tehničke mogućnosti, treba omogućiti da uloži svoj novac i započne emitiranje i radijskog i televizijskog programa'. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 11. I. 2000. Marinko Čulić iz Zagreba izvješćuje o pripremama za prijenos vlasti nakon pobjede oporbe na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. "Iako je bilo dosta bojazni kako će s time ići, primopredaja vlasti u Hrvatskoj ipak je počela. Jučer je vršitelj dužnosti šefa države Vlatko Pavletić primio čelne ljude pobjedničke koalicije SDP-a i HSLS-a, a danas je isti takav sastanak održan i s drugom koalicijom do jučer oporbenih stranaka, HSS-a, LS-a, IDS-a i HNS-a. Sastanci su održani iza zatvorenih vrata, no novinari saznaju da bi se prva sjednica novoga Sabora trebala održati najvjerojatnije za 20-ak dana, a otprilike u isto vrijeme mandat za sastav nove Vlade dobit će i Ivica Račan. Zasad ostaje nerazjašnjeno zašto će Račanu mandat povjeriti Pavletić, a ne novi predsjednik Sabora, koji od njega preuzima i funkciju v.d. šefa država ili novi stalni predsjednik države, ako bude izabran već u prvom krugu 24. siječnja. Kako čelnici pobjedničke koalicije nisu objasnili zašto su Pavletiću prepustili nešto što na njega ne spada, može se samo nagađati kako nova vlast ovime honorira Pavletićevu spremnost da se primopredaja obavi u najkraćem mogućem roku. To je onda i posredni signal drugim čelnim ljudima u državnim i javnim ustanovama da ponude svoje mandate na raspolaganje, što se u početku odbijalo ili sasvim nevoljko prihvaćalo, iako su prvi odlasci ipak uslijedili. Ivan Jarnjak dao je ostavku na čelno mjesto jedne od krovnih obavještajnih služba. Jedan od tzv. šušakovaca u Ministarstvu obrane, Krešimir Čosić, također se maknuo u jednu beznačajnu državnu ustanovu, a guverner Narodne banke Marko Škreb iščlanio se iz HDZ-a pod upravo nevjerojatnim objašnjenjem da je to nespojivo s njegovom funkcijom. Dobro jutro, guverneru! Jučer su mandate na raspolaganje stavili i direktor (?!) Hine Benjamin Tolić i direktor Hrvatske televizije Ivica Vrkić, ali je zato glavni urednik Televizije Obrad Kosovac, koji slovi kao paradigma režimskog novinarstva, odbio to učiniti, i to s objašnjenjem koje u potpunosti opravdava takvu reputaciju. Izjavio je za današnji 'Jutarnji list' da je 'Tuđman bio moj predsjednik, prvi i pravi, a svi ostali nakon njega bit će samo drugi i savršeno mi je svejedno tko će oni biti'. U vrijeme kada treba očekivati da uslijedi poplava političkog kameleonstva, ova Kosovčeva tvrda, gotovo trogloditska tuđmanovština, može izazvati čak i nešto simpatija, ali njegov primjer može postati i prethodnica organiziranog otpora ljudi stare vlasti da prihvate rezultate izbora. Istina, izgledi da taj otpor uspije nisu preveliki, i to najviše zbog rasula koje prijeti HDZ-u, u kojemu upravo bjesni frakcijski rat između Šeksa i Pašalića. Pri tome su kolovođe dviju struja za sada primjetno efikasnije u političkoj eliminaciji suparnika od pobjedničke koalicije. Šeks koji je došao na mjesto v.d. šefa stranke nekom vrstom puča, jučer je smijenio glasnogovornika HDZ-a Ivicu Ropuša, a to je bez sumnje samo uvod u veliki obračun koji on sprema s Pašalićem." (RFI) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 11. I. 2000. Europa i njezin sporazum "Europa se, a to se gotovo zaboravilo, za kosovskoga sukoba nije baš uprljala slavom. Europljani su u prvom redu, u godini prije izbijanja rata, odavali tužnu sliku, najprije čvrstim vjerovanjem da Miloševića mogu politički uvjeriti, a zatim svojom nesposobnošću da obave vjerodostojan pritisak. Tek je NATO-ova akcija pod vodstvom odlučnih Amerikanaca i Britanaca okrenula list na Kosovu, a tada ni Europa EU-a nije željela zaostati u rješavanju problema. Pod njemačkim je predsjedništvom (po austrijskoj zamisli) dakle izmišljen 'Stabilizacijski sporazum za Balkan'. Cilj: balkanskoj regiji kratkoročno pribaviti pomoć za obnovu te srednjoročno i dugoročno, uz gospodarsku pomoć i povezivanje s Europom EU-a, osigurati stabilnost i time smanjiti 'potrebu' za sukobima. Zgodan plan na koji su svi bili jako ponosni, i na konferenciji u Sarajevu ljeti dolično su se hvalili. Riječi iz toga vremena, da podsjetimo: brza pomoć sada ima prednost. Projekte treba smjesta izraditi. Novac je zahvaljujući donatorskoj konferenciji osiguran. No već unutarnja svađa u EU oko koordinatora sporazuma, kao i činjenica da je njemački savezni kancelar na to mjesto gurnuo neomiljenoga suradnika, nisu slutile na dobro. Sada, pola godine kasnije, znamo, odnosno ne znamo: koordinator ubire kneževsku plaću, ali za što? Zato što se probilo shvaćanje da sve ide puno, puno polakše nego što se mislilo, jer su strukture u EU puno, puno tromije (je li netko doista mislio nešto drugo?). Ili zato što nekada slavljeni novac očito ipak još nije tu i treba biti pribavljen tek na novoj konferenciji koja se stalno odgađa? Zato što sve ionako više nije tako hitno? Umjesto opovrgavanja, bilo bi dobro da Bodo Hombach iznese bilancu: o tomu što se do sada događalo, što se i do kada konkretno treba dogoditi i kamo sporazum treba voditi. Inače će Europa doživjeti svoj sljedeći debakl" - zaključuje Andreas Schwarz. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. I. 2000. Pogledajte malo bolje - nacionalna država neće nestati "Ideja fin de sieclea podrazumijevala je u prošlosti kulturnu dekadenciju, pometnju u sustavu vrijednosti, gubitak samopouzdanja kod elita. Kao što je poznato, svršetak XIX. stoljeća bio je obilježen svim tim pojavama. Gledano u retrospektivi, izgleda nam kao vjesnik krize europske civilizacije koja je uslijedila 1914. godine. Završetak XX. stoljeća bio je pak popraćen vatrometom optimizma i čvrstim očitovanjima povjerenja u budućnost. Vodeće nacije proživjele su svoje krize vrijednosti i kulturna previranja nešto ranije. Devedesete godine XX. stoljeća bile su trijumf za demokratske države. Privrede su cvale, tehnologija je dramatično promijenila život ljudi. Za neke druge dijelove svijeta to razdoblje baš i nije bilo tako lijepo, ali zapadna Europa i Sjeverna Amerika napustile su XX. stoljeće uz fanfare i ulaze u novo s velikim očekivanjima. Čak su i Rusi, kojima je XX. stoljeće bilo zaprepašćujuće iskustvo, dovršili prošli mjesec s nadom u bolju budućnost. Novo stoljeće popraćeno je prognozama o boljoj budućnosti. Neki dočaravaju viziju progresivne promjene sustava. Primjer koji trenutačno naizgled utjelovljuje politički optimizam Zapada jest tvrdnja da će nacije i nacionalizam nestati, da će postati zastarjele zbog djelovanja snaga privredne i političke integracije te će ustupiti mjesto nepristranom internacionalizmu. Anthony Giddens, britanski akademik, navodni autor nekih ideja 'New Laboura' koje su ustoličile Tonyja Blaira na premijerskom položaju, izjavio je na svojim prošlogodišnjim predavanjima za BBC da je era nacionalne države završena. Ta ideja počiva na nekoliko suvremenih trendova, odvojenih od procesa globalizacije trgovine i tržišta. Jedan od njih jest proširenje ovlasti međunarodnog prava osnivanjem neovisnih sudova za ratne, specijaliziranih za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije i u Ruandi. Sporazum koji je 1998. izglasovala većina članica Ujedinjenih naroda trebao bi rezultirati osnivanjem međunarodnog suda za ratne zločine. U sferi zločina protiv čovječnosti međunarodno pravosuđe doživjelo je svoju dodatnu afirmaciju u slučaju Pinochet. Volonterske nevladine udruge jako su proširile svoj utjecaj. Neke od njih zagovaraju priznanje međunarodnog 'prava' na intervenciju u slučaju kršenja ljudskih prava. Taj je prijedlog Kofi Annan naizgled usvojio u svom nastupu na otvaranju Glavne skupšine UN u rujnu 1999. Mnoge od tih pojava nisu nove kao što možda izgledaju. U prošlosti je Crkva predlagala određeni oblik međunarodnog prava, utemeljenog na rimskom pravu. Međunarodno pomorsko i diplomatsko pravo utemeljeni su naporedno nakon razvoja nacionalne države - međunarodno pravo prvi je opsežno formulirao Grotius 1625. Veliki uspjeh Europske unije potvrđuje drugi oblik progresivne internacionalizacije. Širenje NATO-a dalo je krila ideji o konačnom federalističkom udruživanju svih tržišnih ekonomija, koja uživa potporu u Sjedinjenim Državama (i Velikoj Britaniji). Unatoč tomu, nacija zasigurno nije u silaznoj putanji, kao što se svatko može danas i sam uvjeriti. Ponajmanje je u silaznoj putanji u Velikoj Britaniji koja se i dalje opire punoj integraciji u Europsku uniju i prihvaćanju zajedničke valute. Osim toga, ništa ne upućuje ni da nacija ili nacionalizam nestaju u Sjedinjenim Državama. Europska unija mora napraviti još puno toga prije no što postane istinskom političkom unijom - ako to ikada i postane. Provela je funkcionalnu redistribuciju političke i ekonomske moći u zajednici koja ipak ostaje bliskim savezom suverenih država a ne stapanjem ključnih suverenih prava. Današnji proces globalizacije tržišta i trgovine mora tek dosegnuti razinu integracije, ostvarenu u uvjetima zlatnog standarda i slobodne trgovine na kraju XIX. stoljeća. Tvrdim da će nacionalna država ostati najdjelotvornijim i najdjelatnijim agentom samoupravljanja u zajednicama ljudi koje ujedinjuje zajednička povijest i kultura - dakle, u nacionalnim državama. Ta tvrdnja utemeljena je na pragmatizmu i povijesnom iskustvu. Nacionalnoj državi prethodili su gradovi-države, identični ali manji od nje. Prethodila su joj i carstva kojima je obično vladala tehnološki ili vojno i upravno moćnija država - ili (ako baš hoćete) naprednija od društava pod njezinom vlašću. Kada su ta društva i sama postala dovoljno sofisticirana i ambiciozna da steknu status vladajuće sile, obično su zbacivala imperijalnu vlast i organizirala se kao nacionalne države. Taj se proces opetovano javljao nakon Drugoga svjetskog rata. Zajednica utemeljena na konsenzusu, kakva je Europska unija, nova je pojava u suvremenoj povijesti, iako ima i svoje srednjovjekovne prethodnike. Ona ostaje instrumentom svojih članica koje su udružile svoje suverene ovlasti u određenim područjima, ali su istodobno zadržale i pravo da ih vrate u okvir nacionalne države. Uspjeh zajednice utemeljene na konsenzusu uvjetovan je jednakošću njezinih članica. To je razlikuje od NATO-a koji se nalazi u fazi širenja. Naime, NATO je savez oblikovan oko vođe. Samo ako se članice unije utemeljene na konsenzusu nepovratno odreknu suvereniteta, moći će se ustvrditi da je nacija (odnosno nacije koje ju čine) na zalazu. U protivnom, međunarodni sustav i dalje će se razvijati u okviru etabliranih tradicija i ograničenja iz prošlosti koja mu nameće suverenitet. Osmrtnica nacionalnoj državi tek treba biti napisana", zaključuje William Pfaff, suradnik International Herald Tribunea i novinar Los Angeles Timesa. Međunarodna krizna skupina namjerava popuniti prazninu u diplomatskom izvješćivanju "Ako diplomate danas često šalju u inozemstvo kako bi promovirali izvozne proizvode nacionalnih privreda i govorili najružnije stvari na najljubazniji mogući način, kako stoje stvari s njihovom tradicionalnom zadaćom političkog izvješćivanja i analize? Ta je uloga sve izraženije potisnuta u pozadinu, drži Gareth Evans, koji je i sam osam godina obavljao dužnost australskoga ministra vanjskih poslova. 'Moja vlada kreše resurse, pojačano premještajući naglasak na trgovinske i komercijalne aspekte', tumači Evans, koji je u ponedjeljak preuzeo dužnost predsjednika i glavnoga ravnatelja Međunarodne krizne skupine (International Crisis Group, ICG - op. prev.) sa sjedištem u Ženevi. Evans će na toj dužnosti naslijediti Alaina Destexhea, belgijskoga senatora. 'Politički šefovi tvrde da ne želimo rasipati resurse u doba interneta. Ministri su po vlastitim riječima toliko zaokupljeni osobnom diplomacijom da nisu potrebni brojni resursi koje smo nekada imali u inozemstvu', napominje Evans. Kazao je da namjerava graditi Međunarodnu kriznu skupinu kao organizaciju koja bi mogla popuniti tu prazninu, izvješćujući s terena o potencijalnim ili postojećim problemima i time nadopunjujući rad ministarstava vanjskih poslova i veleposlanstava. 'Jako mi je dobro poznato da su čak i odlično opremljene diplomatske misije povremeno toliko zaokupljene dnevnom rutinom i obvezama da je izuzetno teško vidjeti što se događa iza ugla', kazao je Evans u intervjuu prije preuzimanja nove dužnosti. 'Iako radimo stvari koje neke države same obavljaju, činimo to bar iz nove perspektive koja možda može potvrditi njihove sudove ili ih potaknuti da ih preispitaju. Osim toga, popunjavamo prazninu za države koje nisu posvuda prisutne', dodao je Evans. Međunarodna krizna skupina, privatna multinacionalna organizacija, osnovana je prije četiri i pol godine radi poboljšanog razumijevanja sukoba i sugeriranja njihova mogućeg rješavanja. ICG angažira skupine političkih analitičara - među njima su i mnogi bivši diplomati, akademici i novinari - radi prikupljanja informacija na samom terenu. Slijedi procjena prikupljenih informacija, dodavanje odgovarajućih preporuka i distribucija ministrima vanjskih poslova, novinama i javnosti posredstvom stranice na internetu www.crisisweb.org. Za vrijeme krize na Kosovu ta je stranica bilježila u prosjeku više od 200 tisuća posjeta mjesečno, a među redovitim posjetiteljima valja spomenuti američku CIA-u i Svjetsku banku. Evans je ustvrdio da vlade obično reagiraju na krize, ostavljajući ICG-u slobodan prostor za 'proaktivniju' ulogu. Organizacija danas djeluje u Bosni i Hercegovini, Albaniji, Makedoniji, Jugoslaviji, Alžiru, Burundiju i Republici Kongo, a ranije je radila i u Kambodži. Spomenute zemlje nisu zajamčile nekim izvjestiteljima i analitičarima ICG-a sigurnost. Identitet nekih izvjestitelja i analitičara ICG-a nije objelodanjen u tim zemljama poradi njihove sigurnosti. Rad ICG-a dijelom financira Europska unija, desetak vlada i privatne fondacije. Nedavno je ICG realizirao veliki projekt za EU, prikupljajući dokumentaciju vezanu uz pretpostavljene ratne zločine. Evans je kazao da namjerava proširiti rad ICG-a na druga područja bude li proračun - oko 5 milijuna dolara za ovu godinu - to dopustio. Naveo je Burmu kao primjer zemlje u kojoj bi ICG mogao 'povećati svoju vrijednost' preciznim političim izvješćivanjem i analizom. Izjavio je da će aktivnije angažirati članove upravnog odbora ICG-a na promociji izvješća i preporuka. Spomenuto tijelo obuhvaća predsjedatelja Georgea Mitchella, bivšeg čelnika većine u američkom Senatu, i Mortona Abramowitza, jednog od vodećih utemeljitelja ICG, bivšega pomoćnika američkog ministra vanjskih poslova. 'Radit ćemo ono što bi radilo i dobro ministarstvo vanjskih poslova kada bi imalo odgovarajuće resurske te kada bi ih odlučilo smjestiti u primjerenom trenutku na području moguće krize', kazao je Evans. 'Nadam se da ćemo moći oblikovati razumno svježu viziju i percepciju tih situacija. Ne koče nas postojeći bilateralni odnosi ni prtljaga koja opterećuje postupke i procjene većine vlada', napominje Evans. 'Naš je cilj zapravo navesti vlade da reagiraju pravodobnije i djelotvornije na situacije koje ulaze u zonu sukoba', istaknuo je on. Naime, vlade, po njegovim riječima, prečesto pogrješno tumače stvari 'zbog jednostavnog propusta u ranim fazama'", prenosi na kraju članka Barry James. THE NEW YORK TIMES 11. I. 2000. Najveće stapanje dva poduzeća u povijesti medija "Sve pojedinosti, vezane uz 165 milijarda dolara vrijedan posao u okviru kojeg je America Online preuzeo kompaniju Time Warner, velikih su razmjera. AOL je najveća tvrtka na internetu. Time Warner najveća je kompanija u branši medija i zabave. Njihovo najavljeno stapanje bit će najveće stapanje dviju kompanija u povijesti poslovanja. Taj će potez imati i dalekosežne posljedice - za proces vrjednovanja dionica, za vezu između informacijskih usluga i korisnika, a možda i na razvoj zabave, politike i novinarstva u okružju velikih korporacija XXI. stoljeća. Neki su dijelovi slike jasniji, a neki zamagljeni. Nagli porast vrijednosti dionica tvrtki na internetu više se ne čini tako prolaznom pojavom. Za potrošača spomenuti posao nije ozbiljna prijetnja budući da se tvrtke bave različitim poslovima. Naime, bez obzira na stapanje AOL-a i Time-Warnera, potrošači će na kraju dobiti široki raspon usluga na internetu posredstvom jako brzih veza. Dobivat će te usluge brže, a vjerojatno i jeftinije, a izbor će biti veći. To je jedan od rezultata moćnog stapanja kompanije-proizvođača i kompanije-dostavljača kakvom smo danas svjedoci. AOL poslužuje oko 20 milijuna pretplatnika na internet. Time-Warner pak poslužuje 13 milijuna pretplatnika na elektronske medije i vlasnik je časopisa, filmskih i glazbenih studija i mreža kablovske televizije s moćnim i uglednim imenima. AOL želi proširiti svoje usluge i obuhvatiti informativne i zabavne programe Time-Warnera te pružati internet usluge preko jako brzih veza Time-Warnera, koje bi trebale zamijeniti dosadašnje spore telefonske veze. Time-Warner želi pak privući AOl-ove mušterije s interneta, tržišta za kojim oglašivači žude a Time-Warner nije ga uspio sam stvoriti. Budući da se te dvije tvrtke ne natječu za iste mušterije, stapanje ne bi trebalo izazvati probleme u vezi sa zakonom koji brani stvaranje trustova. Ipak, rečeni posao krije u sebi i prijetnju za potrošače, koju su - valja im to priznati - Steve Case, predsjednik izvršnog odbora AOL- a, i Gerald Levin, predsjednik izvršnog odbora Time-Warnerea, spomenuli na jučerašnoj konferenciji za novinstvo, obećavši da će ga i riješiti. Taj problem poznat je pod nazivom 'otvoreni pristup'. Po zakonu, mušterije koje se priključuju na internet posredstvom telefonskih veza imaju slobodan pristup bilo kojem davatelju internet usluga kojega sami izaberu. No, zakon ne obvezuje tvrtke u branši elektronskih medija da osiguraju spomenuti slobodan pristup svim davateljima internet-usluga te prijeti opasnost da bi im kontrola davatelja internet-usluga omogućila i kontrolu sadržaja vijesti i informacija koje stižu u domove korisnika. Case je lobirao u krugovima savezne vlade, pozivajući njezine članove da od tvrtki zatraže osiguravanje otvorenog pristupa svim davateljima internet-usluga. No, dosad je bio stranac u svijetu kablovske televizije. Sada će pak postati vlasnikom jedne od mreža a jučer je obećao da će obvezati novu tvrtku na osiguravanje spomenutog otvorenog pristupa. Riječ je o važnom obećanju čije ispunjenje vlasti, zadužene za regulaciju poslovanja u toj sferi, moraju pomno nadzirati. U slučaju otvorenog pristupa svim davateljima usluga na internetu ne postoji gotovo nikakav gospodarski motiviran razlog za strahovanje od najavljenog stapanja ali ostaje potajna tjeskoba zbog mogućeg utjecaja koji bi proces stapanja golemih kompanija u sferi medija mogao imati na društvo. Nastavak procesa okrupnjavanja među tvrtkama veličine Disneya i ABC-a, Time-Warnera i AOL-a, MCI-a i Worldcoma ne mora nužno rezultirati monopolom u sferi elektronskih medija, zabave ili tržišta internet-usluga i time prerasti u ozbiljnu prijetnju. Samo stvaranje korporacijskih nemani predstavlja opasnost u zemlji čiji zakoni dopuštaju tvrtkama kupovinu političkog utjecaja. Lijek za tu političku prijetnju nije blokada stapanja već precizno utvrđivanje zakona o financijskim prilozima za predizborne kampanje. Izazovi koje takve velike, složene tvrtke predstavljaju za novinarstvo tek ulaze u žarište pozornosti. Desetljećima su se novinari, čitatelji i gledatelji morali nositi s koncentracijom vlasništva u lancima novina i televizijskih kompanija. U takvom je okružju postojano odvajanje oglašavanja od izvješćivanja dobro funkcioniralo. No, međusobno odvajanje složenih odjela novih divova na području informiranja, zabave i marketinga možda neće biti tako jednostavno. Jučer je Case izjavio da poučava Levina o pojmu 'internet-vremena' dok Levin njega poučava o novinarskoj tradiciji. To je razmjena koja će biti nužna i u njihovoj kompaniji ali i u cijelom svijetu medija koji se mijenja brže no što je itko mogao predvidjeti", upozorava na kraju komentator. Akcija protiv side u Africi "Zamislite 40 milijuna gladne siročadi bez igdje ičega u podsaharskom dijelu Afrike do 2010. godine - lutaju ulicama bez škole ili posla, osnovni kandidati za kriminalne bande, pljačkaške milicije i dječje vojske koje su u posljednjem desetljeću ubijale i sakatile na desetke tisuća civila u zemljama kao što su Sierra Leone i Liberija. To je vrsta noćne more koja je potakla sastanak Vijeća sigurnosti UN-a sa svrhom do sada neviđenoga ispitivanja ovoga zdravstvenog pitanja - globalnog širenja side, posebno u podsaharskoj Africi. U tom području, predviđaju stručnjaci, u sljedećem će desetljeću više ljudi umrijeti od side nego što je umrlo u svim ratovima XX. stoljeća. Clintonova vlada je razborita kada svoje čelništvo u Vijeću sigurnosti iskorištava kako bi tu razarajuću krizu, koja je i prečesto sakrivana, stavila na vrh programa svjetske sigurnosti. Sama raširenost epidemije side u Africi teško je shvatljiva. Južno od Sahare, do sada je umrlo više od 14 milijuna. U nekim je zemljama bolestan jedan od četiri odrasla čovjeka, od kojih većina mlađa od 25 godina. U Južnoj Africi, koja ima najveću stopu zaraženih u svijetu, u slijedećih će deset godina umrijeti 3,5 milijuna ljudi. UN je širenje side u Africi nazvao "najgorom katastrofom uzrokovanom infektivnom bolesti još od žljezdane kuge", koja je u XIV. stoljeću usmrtila trećinu stanovništva Europe. Za te zemlje sida nije samo humanitarni problem. To je, kao što je potpredsjednik Al Gore jučer kazao u dojmljivu govoru pred Vijećem sigurnosti, 'kriza sigurnosti'. Kako napada mlade, slabi radne snage, gospodarski razvoj i političku stabilnost. Sida je usmrtila nerazmjerno visok broj učitelja, liječnika, bolničarki. Vlada od Kongresa traži da se u proračunu za sljedeću godinu izdvoji 325 milijuna dolara za borbu protiv side u inozemstvu, što je u usporedbi sa sadašnjim izdvajanjima povećanje od sto milijuna. Dodatno financiranje pomoglo bi obrazovne programe i programe za sprječavanje zaraze, komunalnu medicinsku njegu, ispitivanje krvi kao i posebnu brigu za siročad. Povećano izdvajanje novca svakako je dobrodošlo, no brojka je sasvim neprikladna kada se usporedi s raširenošću problema. SAD troši 7 milijarda dolara na prevenciju side, liječenje i istraživanje kod kuće, gdje se svake godine dijagnosticira 40.000 novih slučajeva. U Africi se godišnje pojavi 5,6 milijuna novih slučajeva, i to u zemljama s najlošije opremljenim zdravstvom na svijetu. Stigma koja se povezuje sa sidom oslabila je nastojanja suzbijanja epidemije. Jučerašnja rasprava Vijeća sigurnosti upravo bi ovdje mogla pridonijeti najtrajnije. Dajući ovoj krizi važnost koju zaslužuje, SAD konačno pruža vodstvo koje je potrebno za prevladavanje onoga što je potpredsjednik pravilno nazvao 'neznanje i bezosjećajnost koji vode zarazi'", stoji u uvodniku lista. FRANCUSKA LE MONDE 11. I. 2000. Nijemci se suočavaju sami sa sobom - između neizbrisive prošlosti i prisilnog sjećanja Već same riječi govore da je posrijedi nešto osjetljivo i zamršeno. S druge strane Rajne Židove zastupa Središnje vijeće njemačkih Židova. Središnje vijeće njemačkih Židova bilo je zabranjeno 1935., a poslije rata zajednica nije htjela zadržati to ime kako bi istaknula da su Židovi bili obespravljeni i da su to i u suvremenoj Njemačkoj. Promatrano izbliza, obespravljivanje koje su pokrenuli nacisti svojim "konačnim rješenjem" bilo je to neshvatljivije njemačkim Židovima što su oni učinili sve što su mogli da se integriraju, pa su postali bitnom sastavnicom njemačke nacije. Semantička teškoća obilježuje i "židovsko-njemački dijalog", koji je prije nekoliko godina organizirala Bertelsmanova zadužbina, koja redovito okuplja nežidovske Nijemce, Nijemce podrijetlom Židove ili židovske vjere i Izraelce. U tim susretima s vremenom su se napadački redovi smirili. Nesporazumi su počeli izbijati među samim Židovima i među samim Izraelcima, i to stoga što su osobna mišljenja danas važnija od identiteta, tako da je i sam izraz "židovsko-njemački dijalog" postao sumnjiv. Nije li prije posrijedi dijalog Nijemaca sa samima sobom, pitali su se neki sudionici prilikom posljednjeg sastanka, koji je održan u Berlinu u jesen 1999. Ili, kao što piše tjednik 'Die Zeit' u povodu smrti Ignatza Bubisa, "nije li odnos Nijemaca spram Židova prije svega pitanje odnosa Nijemaca spram samih sebe"? To se pitanje ponovno postavlja kad god bude oskvrnjeno koje židovsko groblje ili kultno mjesto, ili kad čovjek koji izrađuje gravure na židovskim grobovima u Berlinu dobije anonimne prijetnje (kao što se nedavno dogodilo). To je pitanje politička tema kad se razvuku pregovori o odšteti za prisilni rad ili vode beskrajne polemike o podizanju spomenika žrtvama holokausta. Nije problem novac, objašnjava u svezi s prvim jedan odvjetnik, problem je u tome da njemačka industrija "prizna" da se služila radom robova. Spomenik koji je trebao biti podignut u središtu Berlina nije bio namijenjen židovskoj zajednici, tvrde njezini predstavnici. On je trebao biti upozorenje Nijemaca upućeno Nijemcima. "Inače ne bi imao smisla", kazao je Ignatz Bubis. Iz dana u dan, dijalog među Nijemcima, Židovima i nežidovima, sve se više banalizirao, reklo bi se čak da je postao "normalan" da i sama ta riječ nije predmet nesporazuma. Što je "normalno" u odnosima između Židova i Nijemaca? Mnogi strahuju da se pod tim izrazom krije želja da se povuče crta preko prošlosti. "Danas je normalno živjeti nenormalno", dodaje jedan predstavnik židovske zajednice u Njemačkoj. To znači živjeti s događajem s kojim je sve započelo, holokaustom, "bezvremenim" događajem, koji određuje sadašnjost i prošlost, sve do tumačenja antisemitizma koje daje Martin Luther. S događajem koji ne može biti prevladan time što je Njemačka postala demokratska država. Holokaust nije posljedica propasti weimarske demokracije, koja je mogla dovesti do desničarskoga autoritarnog režima i bez antisemitizma dovedenog do delirija. Zato se prošlost ne ukida u demokraciji, kao što je, čini se, rekao Martin Walser kad je odbacio "moralno mrštenje" koje stalno visi nad njemačkim narodom, i pedeset godina poslije nastanka Savezne Republike. Vraćajući se na primjer spomenika u Berlinu, jedan izraelski povjesničar, stručnjak za Njemačku, ipak razumije Walserovu argumentaciju. Prema njegovim riječima, taj je spomenik "sjećanje nametnuto ljudima koji ga ne žele, ali nemaju pravo reći da su protiv". Pravo da budu protiv: Klaus von Dohnannyi, čija je obitelj skupo platila aktivno suprotstavljanje Trećem Reichu, to pravo traži za one koji ne žele izbrisati neizbrisiv zločin, ali žele imati pravo da kažu kako je to sjećanje bolno, a posebno je bolno onda kad shvatimo da neće nikada biti izbrisano. "Moramo imati pravo reći da nas to boli, a da pri tom ne budemo osumnjičeni da želimo povući crtu preko prošlosti, te da to još jače boli one koji su se suprotstavili Hitleru", jer su Njemačku drukčije zamišljali. (Daniel Vernet) OESS i Kosovo Izvješće OESS-a od ponedjeljka 10. siječnja 2000., dokument je od nekoliko tisuća stranica, koji je teško sažeti na verziju od nekoliko stotina riječi, koliko mu daju novinske agencije. Još je teže svesti ga na nekoliko desetaka riječi, koje će mu poslije dati radio i televizija. Ipak, katkada upravo tako nastaje ono što nazivamo "informacijom". Tim postupkom sintetičke kompresije oblikuje se naslov, mišljenje koje će se nametnuti kao činjenična istina - ili će ga neki spretno iskoristiti u stranačke svrhe. Tu pojavu ilustrira mjesto koje su mnogi mediji, uključujući i Le Monde, dali izvješću o zbivanjima na Kosovu, što ga je 6. prosinca objavio Odsjek ljudskih prava OESS-a. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju dobila je mandat od UN-a za nadzornu misiju na Kosovu. Od konca siječnja 1999. njezini su "nadziratelji" podnijeli tisuće prijava zbog povrjeda ljudskih prava počinjenih na obje strane: s jedne strane, srpska vojska i paravojska; s druge strane, gerilci OVK, Kosovari zagovornici neovisnosti. Pogoršavanje prilika prisililo je "nadziratelje" da napuste Kosovo prije nego što je UN 24. ožujka započeo s bombardiranjem. Povukli su se u Albaniju i Makedoniju, gdje su, do svršetka operacije, u lipnju, prikupili tisuće svjedočanstava među izbjeglicama. (...) Mnogi su mediji u trenutku kad se sve zbivalo zamijetili da se broj Albanaca koje su Srbi prognali s Kosova povećao tijekom UN-ova bombardiranja. Iz te neprijeporne činjenice neki su - što podupiru dva retka iz OESS-ova izvješća - stvorili zaključak koji to nije - intervencija je prouzročila pokretanje snažnoga etničkog vala, koji je željela izbjeći. Međutim, izvješće govori nešto drugo. U njemu se opisuju okrutne kampanje koje su provodile srpske snage protiv stanovništva albanskog podrijetla. Tvrdi se da su te kampanje započele mnogo prije intervencije UN-a. Dodaje se da su se razmahale tijekom bombardiranja, ali se ističe da su, po svemu sudeći, bile "planirane" i, ukratko, da bi bile provedene i bez bombardiranja. Iznose se teške optužbe na račun beogradskih snaga, koje su počinile zločine koji se ne mogu usporediti s onima što ih je počinio OVK. Potvrđuje se da je ono što se dogodilo čak prije 24. ožujka pokušaj čišćenja Kosova od jednoga dijela stanovništva. Izvješće ničim ne upućuje na to da bi trebalo revidirati pisanje o tim zbivanjima, sa svrhom da se na teret UN-a prebaci dio drame koju je, ako je vjerovati OESS-u, prouzročila isključivo politika Slobodana Miloševića. Dobronamjerno ili ne, OESS-u se pripisuju riječi koje nije izrekao. LIBERATION 11. I. 2000. Ljevica - neodlučno protiv kapitalizma Ljevica je na Zapadu sastavni dio vlasti. Sve vlade, od Berlina do Washingtona, preko Londona, Pariza i Rima, nose progresističku etiketu. Nažalost, takav institucionalni položaj nije došao do izražaja u političkoj odlučnosti. Spektakularan susret "reformatora" Massima D'Alleme, Tonyja Blaira, Billa Clintona, Lionela Jospina i Gerharda Schroedera, 2l. studenoga 1999. u Firenci, te kongres Socijalističke internacionale, nekoliko tjedana prije, poglavito su iznijeli na vidjelo ideološko siromaštvo ljevičarskih vlada. One nisu bile kadre ponuditi primjereno rješenje tijekom sastanka na vrhu u Seattleu. Vladama Staroga kontinenta nije uspjelo oblikovati gospodarsku vladu u Europskoj uniji. Svidjelo nam se to ili ne, nova vlast ne pripada ljevici. Kapitalizam pokazuje takvu moć i snagu u preobrazbi planeta kao nikada dosad. To se naziva "globalizacijom". Upravo se sav posvetio nevjerojatnom procesu kreativne destrukcije, pri čemu tehnološke revolucije ponovno miješaju karte prednosti koju donosi kompetitivnost. Nove potrebe i prilagodljivo gospodarstvo hrane stroj za stvaranje bogatstava. Novi kapitalizam - kojemu je internet djelomice amblem - prekrasno "surfa" nošen konzumerističkom i individualističkom groznicom bogatoga svijeta s kraja tisućljeća. Nasuprot tom snažnom valu, ljevice su razapete između dva rješenja. Prvo, koje se čini realističnim, rješenje je koje nudi prilagođena ljevica. Blair je otišao najdalje u toj strategiji prilagodbe na margini sustava, logiku kojega bi trebalo prihvatiti do kraja. "Liberalna ljevica" vjeruje - ili se pretvara da vjeruje - da može usmjeravati kretanje kapitala u ime progresističkih vrijednosti, kojima ostaje vjerna. Nasuprot tome, tvrdokorna ljevica usidrila se u radikalnom odbacivanju "liberalizma". Novoljevičarstvo, koje se zauzima za manjinske pokrete i koje više obilježuju otpori nego projekti, poprima oblik ideološki loše strukturiranog aktivizma. Bilo da odbacuju ili prihvaćaju veliki nalet neokapitalizma, tim je dvjema ljevicama zajedničko to što nisu kadre promijeniti tijek događaja. Nisu ulični prosvjedi, a još su manje nekakvi socijaldemokratski otpori doveli do brzog kraha sastanka na vrhu u Seattleu. Prije su to bili interesni sukobi između Sjevera i Juga, Europe i Sjedinjenih Država. Može li Lionel Jospin spriječiti sterilni raskol ponavljajući: "Tržišno gospodarstvo - da, tržišno društvo - ne"? Te su riječi zlosretno dvojbene. Uopće ne moramo biti zadrti marksisti da bismo uvidjeli koliko su neumjesne. U trenutku kad Pinault posjeduje Fnac a Bouygues TF1, i kad se nakon posjedovanja nepokretne imovine u širokim slojevima razvija dioničarstvo, do grla smo u "tržišnom društvu". Jospinov "demokratski socijalizam", Blairov "treći put", Schroederov "novi centar" zapravo idu istim smjerom: to je socijalizam flastera kojim se previjaju društvene rane nanesene nemilosrdnim kapitalizmom. Izvor na kojemu se nadahnjuju nije stoga manje različit. Dok blairizam otvoreno odbacuje temeljne pretpostavke radničkoga pokreta, jospinizam odbacuje to njihovo teorijsko pokapanje. "Moramo i dalje promišljati kapitalizam, da bismo ga osporili, ovladali njime, preoblikovali ga", hrabro je ustvrdio francuski premijer 8. studenoga 1999. na kongresu Socijalističke internacionale. Nažalost, šesteročlana ljevica ne samo da je daleko od "promišljanja kapitalizma" nego se zadovoljava ritualnim optužbama na račun "liberalizma". Odbacivanje "ultraliberalizma" na riječima omogućuje mekoj ljevici da se na lak način simbolički ogradi od drugih. Žestoka osuda "neoliberalizma" tvrdokornoj ljevici služi kao svjedodžba o ideološkoj čistoći. Usput, na semantičkoj razini ta je bitka slabo započela: kao izrazito proturječna zamisao, "liberalizam" je bogat pozitivnim konotacijama koje mu osiguravaju neprijepornu popularnost. Bolja bi bila istodobno realistična i hrabra ljevica. Privrženija dinamici zbilje, ali i otvorena za definiciju neke nove utopije. Djelotvornost bi je trebala prisiliti na odlučnu unutarnju kritiku funkcioniranja suvremenog kapitalizma. Riječ je o tome da se sustav uhvati u vlastitu zamku razotkrivanjem činjenica koje proturječe njegovim tobožnjim "liberalnim" vrijednostima. Kolika je poduzetnička djelotvornost pretežno feudalnoga francuskog kapitalizma? Kako u zbilji djeluje konkurencija? Jesu li tržištem obuhvaćeni troškovi društva i zaštite okoliša? U tom slučaju mjere bi se uklapale u pokušaj demokratskoga usmjeravanja kapitalizma. Reforma Međunarodnoga monetarnog fonda ili uvođenje poreza na spekulacijska kretanja kapitala - o kojima Jospin nikada ne govori - mogući su elementi novog pisanja pravila gospodarske igre. Usporedo s tim što je dopustila da se zatvori u koherentnost u biti nejednakog i ranjivog sustava, ljevica bi se trebala vratiti radikalnoj kritici kapitalizma. "Diktatura dioničarstva", kako kaže Jospin, samo je jedno od lica jednodimenzionalnoga ekonomizma koji danas vlada. Humanizam, više nego marksizam, koji je suviše usredotočen na "proizvođače", omogućuje suzbijanje nemilosrdnog svođenja čovjekova "biti" na "imati". Možemo li i dalje ozbiljno govoriti o dostojanstvu ljudskog roda, ako odlučimo, uz lagani uzdah, produbljivati jamu koja dijeli bogate od siromašnih po cijeloj kugli zemaljskoj? Tržište zacijelo nije tako slijepo i glupo kao što često govore njegovi preziratelji. Ali ga dubinski pokreću strasti usmjerene na stjecanje moći, koje su u suprotnosti s filozofijom o jednakosti na kojoj se temelji ljevica. Umjesto da tu napetost niječe, trebala bi je pozitivno oživiti. Za to je prijeko potreban dugotrajan rad: pronalaženje novih metoda koje bi se počele primjenjivati čim "nestane socijalizma", opet kako kaže Jospin, i kao "proizvodnog sustava" i kao "doktrinarnog sustava". Keynsovsko upravljanje gospodarstvima, uloga pomoći siromašnim državama, to velikim dijelom pripada prošlosti. Da bi uhvatila korak sa zbiljom, ljevica tek treba pronaći nove javne politike smanjenja nejednakosti, nova međunarodna pravila i oblike nadzora plaća u poduzećima. U očekivanju, njezini pobornici i dužnosnici uvijek se mogu među sobom podijeliti na one koji viču i na one koji upravljaju. Te se dvije uloge dopunjuju više nego što se čini. ITALIJA LA STAMPA 11. I. 2000. Cezar, Tuđmanov gol " (...) Zlatko Canjuga, s nadimkom Cezar, dok je Tuđman bio živ, u potpunosti je slušao njegove upute, kako u politici tako i u nogometu. (...) Nedavno, koji tjedan prije no što je Tuđman umro, Cezar je, djelujući poput Bruta, predložio referendum o ponovnoj promjeni imena nogometnog kluba, vraćajući se na izvornu verziju imena! Ništa na svijetu ne bi moglo Tuđmana razbjesniti poput neke takve mogućnosti. (...) Za one koji su sve to znali, Cezarov je čin, njegova izdaja, značio da je Tuđman uistinu mrtav i da se nikada neće vratiti kazniti izdajnika. (...) Tuđmanova smrt gotovo se savršeno poklopila sa smrću tisućljeća. On je umro točno na vrijeme kako bi napravio uslugu Hrvatskoj. Birači koji su htjeli glasovati za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i Tuđmana, u stranci nisu mogli naći ličnost veličine jednake njegovoj. Njegov nestanak s političke scene tako je pridonio pobjedi oporbene koalicije soocijaldemokrata i liberala, koja je tijekom posljednje godine jako dobila na popularnosti. Nakon deset godina provedenih u zamrzivaču povijesti, ne treba čuditi što se hrvatski narod odlučio za promjenu. Ironija je u tome što su se građani bojali izraziti želju za promjenom dok je Tuđman bio živ, jer je on smatrao da bi bilo kakva promjena bila štetna za hrvatsku neovisnost. No sada, s obzirom na to da je priroda, a ne osobe, dovršila taj nedemokratski režim, put je otvoren i čeka nas promjena. Ispitivanja javnog mišljenja protekle godine pokazivala su da je popularnost HDZ-a pala za 17 posto, dok je šest oporbenih stranka zajedno dostizalo i 70 posto. Ne zato što su vođe oporbe poput Dražena Budiše iz HSLS-a (socijal-liberalne stranke) ili Ivice Račana (socijaldemokratske stranke) učinili ili kazali nešto značajno, ili što su predstavili neki jasan program sa strateškom vizijom budućnosti Hrvatske. Naprotiv, oporba je dobila glasove upravo stoga što je šutjela glede nekih vrućih tema, od 'nepravedne' sumnje, koju je iznio Međunarodni sud u Haagu da su se hrvatski generali okaljali ratnim zločinima, sve do povratka, uvijek odgađanog, srpskih izbjeglica ili liberalizacije masovnih medija. Oni su potporu našli u umoru i inerciji građana, koji ih nisu posebno voljeli, no koji nisu imali nikoga drugoga za koga bi glasovali. Ljudi su umorni od neispunjenih obećanja o boljem životu, od svakodnevnog siromaštva, i od korupcije nove nomenklature. (...) Razbijeni snovi i slabo gospodarstvo, u spoju s međunarodnom izolacijom, Hrvate su učinili spremnijima za promjenu vlade, prvu otkako je 1991. postignuta neovisnost. (...) Iskreno, oporba je bila jako pozorna da ne daje lažna obećanja, no to nije važno. Izabrani su na poticaj jako velikih očekivanja. (...) Određeno vrijeme strana su ulaganja bila obustavljena, no pokaže li nova vlada svoje otvaranje Europi, novac bi mogao početi pristizati u Hrvatsku. Kolike god bile teškoće, najvažnija stvar u posttuđmanovskom razdoblju jest da Hrvatska samu sebe promijeni. Nakon četrdeset i pet godina komunističkog vladanja, i nakon još deset godina jednostranačkog sustava, imitacije Tita nakon Tita, vidjeti neku drugu vladu od temeljne je vrijednosti. Svijest ljudi o predavanju vlasti putem glasovanja, spoznaja da vlast ovisi o ljudima, a ne o Bogu, povijesti ili naciji, promijenit će, bude li sve u redu, hrvatsku budućnost", piše Slavenka Drakulić. IL MANIFESTO 11. I. 2000. Meka Hrvatska Ivice Račana " (...) Protivnici ga zovu 'mali Ivan', aludirajući na njegov nizak rast, no čovjek koji je bio najmlađi komunist za kormilom Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji, znao je pokazati svoj veliki značaj pobjedom 3. siječnja 2000. Tako je postignut, kako kaže sam Račan, jedan od prvih ciljeva njegove borbe 'protiv narastanja nacionalizama i protiv surovog revanšizma radikalne desnice'. Zadan je smrtni udarac HDZ-u koji je od 1990., došavši na vlast, 'hrvatsko njihalo premjestio na krajnju desnicu, dramatično se približavajući ustaštvu'. = Sada više neće biti, nadam se, opasnih oscilacija, konačno možemo gledati prema budućnosti, i ne baviti se više samo prošlošću. Hrvatska je umorna od povijesti koju pišu loši povjesničari i još gorih povijesnih interpretacija. - Već je sigurno da ćete vi oblikovati novu hrvatsku vladu i njome predsjedati. Od polovice veljače 2000. sve do 2005., kako se nada. Neće biti lako voditi koaliciju šest stranaka. Što će biti vaš prvi potez? = Radi se o tome da se iziđe iz teške krize. Prva je pretpostavka da se iz nje iziđe - pokazati narodu časni obraz vlasti. Sve će biti napravljeno pošteno i na svjetlu dana, bit ćemo oštri u borbi protiv nezakonitih djelatnosti i korupcije. Dajem svoju riječ. Moramo ukinuti privilegije koje je prigrabio prošli režim. A Hrvatska više neće ovisiti o dobrom ili lošem raspoloženju jednoga čovjeka, zvao se on Tuđman ili Račan. - Hoće li biti čistki? = Naša namjera nije provesti čistke revanšističkoga karaktera, neće biti nikakvih otpuštanja u vojsci ili policiji, ali će zasigurno biti promjena, počevši od državne radio-televizije, i drugih javnih poduzeća, iz kojih moraju otići oni pojedinci koji su na upravljačka mjesta postavljeni kao sluge režima. - Je li istina da će nova vlada raspustiti paraupravljačku svitu s beskrajnim brojem ureda, stotinama visokih dužnosnika i izrazito skupom administracijom koju je stvorio Tuđman? = Neće biti teško postići sporazum o tome. Jedna naša poslovica kaže: kada čeljad nije bijesna kuća nije tijesna. Bude li svatko obavio svoj dio posla, poglavar države, vlada i Sabor, ostvarit ćemo i program reforma i promjena koji je iznijela koalicija. - Obećali ste da će arhipelag Brijunskog otočja, u Istri, nekadašnja Titova rezidencija, a potom Tuđmanova i njegove političke elite, biti vraćen turistima, narodu. = Obećanja će biti održana. Osobno nisam nikada proveo odmor na Brijunima, imam jednu kućicu za odmor na dalmatinskom otoku Braču koja je dovoljna za skromne potrebe moje obitelji. Brijuni više ni za koga neće biti off-limits. Nema više povlastica. - Jedno od obećanja oporbe u predizbornoj kampanji bilo je: smanjit ćemo plaće najviših državnih dužnosnika i ministara za 40 posto. Ako bude potrebno, budući ministri morat će nekoliko mjeseci raditi gratis. Potvrđujete li to? = Ne mislim da ministri moraju raditi besplatno. No moramo pokazati da znamo učiniti ono što bivši režim nije učinio, udaljivši se od naroda; moramo biti solidarni s većinom građana koji teško žive i radnicima koji često ne primaju plaću mjesecima. Ako želimo da svi pridonesu izvlačenju kola iz gliba, na gospodarskom, društvenom i moralnom polju, moramo dati primjer s visoka. Učinit ćemo sve da ukinemo povlastice, uklonit ćemo luksuz i rasipništvo. Stoga ćemo početi sa smanjivanjem plaća velikim ribama. Kada poraste životni standard građana, povećat ćemo i plaće ministrima i zastupnicima. - To je prva promjena u 'stilu' vladanja. Što još Račan obećava za dvijetisućitu? = Dvijetisućita bit će bolja od prošle godine. U kojoj mjeri, ne znam, jer se još ne zna koliko je duboka kriza u kojoj se nalazimo. Neće biti lako odmah dobiti točne informacije o stvarnom hrvatskom stanju, jer je poraženi režim uvijek skrivao podatke. Koliko se zna, samo je ministarstvo obrane nagomilalo dugova od jednu i pol milijarde dolara. Oko jedne miljarde maraka kreće se dug ministarstva zdravstva i mirovinskog fonda. I druga ministarstva zadužena su do grla, jer u faraonskom trošenju nisu bili lošiji od vojnika... - Da i ne govorimo o policiji i tajnim službama, i milijardama maraka koje je Zagreb dao paradržavi Herceg-Bosni kako bi funkcionirala vojska HVO-a, i sve druge paradržavne strukture hercegovačke hrvatske zajednice... = Čeka nas jako teška zadaća. Za jednu ili dvije godine ipak ćemo ostvariti sve naše programe, počevši od revizije privatizacija, područja na kojemu su se kriminalnim načinom obogatili malobrojni morski psi, uništavajući cijele sektore gospodarstva. - S udrugom poslodavaca vaša je koalicija potpisala sporazum 'za novi smjer hrvatske gospodarske politike', nakon što ste ugovorili i druge sporazume s raznim sindikatima, organizacijom umirovljenika... = Preuzeli smo točno određene obveza prema svim kategorijama. S njihovom potporom morat ćemo izići iz krize. Sada će biti nužno dobiti pristanak i institucija, primjerica sudstva, kako bi izišli iz propadanja u koje je bivši režim bacio zemlju. (...) - Kakvo je stanje koje režim u naslijeđe ostavlja novoj vladi, osim gospodarske krize? = Tečaj valute je nerealan, država je preskupa, proračun za dvijetisućitu mora pretrpiti redimenzioniranje. Obećali smo smanjivanje troškova državne uprave i do toga će doći. Obećali smo i povećanje najnižih mirovina. Kako bi odgovorila potrebama, vlada će provesti rigoroznu politiku štednje: Sabor, vlada, poslodavci i sindikati dat će svoj doprinos. Potrebni su nam društveni mir i solidarnost. Jačajući gospodarsku aktivnost, smanjujući cijene i porezno opterećenje, no istovremeno šireći lepezu uplatitelja, naći ćemo potrebna sredstva. Kroz šest mjeseci, najviše tri tromjesečja, pokazat ćemo da možemo postići iste proračunske rezultate smanjujući porezne obveze. Tako je zaključio sljedeći demokratski hrvatski premijer. Na kraju smo uvidjeli da s Ivicom Račanom nismo razgovarali o vanjskoj politici i odnosima s drugim bivšim jugoslavenskim državama. To su teme koje zaslužuje posebnu pozornost i za koje se nadamo da ćemo se njima ubrzo baviti, zajedno s velikim povratkom, kako se Račan nada, hrvatskih građana srpske narodnosti koje je Tuđman nasilno istjerao. Račan ih je pozvao da se vrate svojim domovima, i da se ne boje Hrvatske, različite od one Tuđmanove mrke i neprijateljske. Na kraju jedna Račanova izjava o Europi: 'Našim smo građanima kazali da nije u nacionalnom interesu podizati kineske zidove prema Europi. Želimo nacionalne interese kroz suradnju s Europom i smatram da ćemo u tome biti uspješni'", piše Giacomo Scotti. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 11. I. 2000. Opet novi nalet na Miloševića "Pravoslavni Božić krajem tjedna ove je godine u Srbiji bio tiši, mirniji nego inače. Moglo se čuti tek nekoliko običnih prasaka i pucnjeva veselja, ulice i gradovi kao da su izumrli. Ljudi su imali malo razloga za slavlje. Protekla je godina bila teška, a nova ne obećava da će biti bolja - takva je bilanca na smjeni godina već dobrih deset godina. A sada je zemlju još zahvatio i val gripe. U ponedjeljak su se u Beogradu sastali vodeći političari 16 oporbenih stranaka i saveza kako bi ponovno vijećali o zajedničkoj strategiji za prestanak bijede i za rušenje režima. Neprijeporni vodeći lik sastanka bio je predsjednik Srpskoga pokreta otpora (SPO) Drašković. Poslije dugog oklijevanja bio je spreman surađivati s bezbroj drugih stranaka i grupacija oporbe - dakako samo pod uvjetom da mu nitko ne ospori vodstvo. Drašković uistinu ima dobre izglede postati velikim suparnikom jugoslavenskoga predsjednika Miloševića. No Milošević je izišao na kraj sa svim protivnicima pa će i za predstojeći obračun s Draškovićem imati dovoljno trikova u pričuvi. No koliko ozbiljno Mlošević shvaća svojeg najnovijeg izazivača, pokazuje okolnost što je ministar informiranja Matić krajem tjedna 'raskrinkao' Draškovića da je u suradnji s francuskom tajnom službom htio zametnuti građanski rat radi svrgavanja Miloševića. 'Drašković je vodio više razgovora s francuskom tajnom službom, a 1999. ponudio je suradnju svim inozemnim tajnim službama' rekao je Matić koji već mjesecima srpsku javnost hrani jezovitim pričama o razbojnicima, o navodnom komplotu protiv Miloševića. U ponedjeljak je vladi odani list 'Borba' dometnuo optužbu da je Drašković 'najveći srpski izdajica u službi NATO-a'. Draškovićev savjetnik Simić odbio je optužbe i govorio o prozirnom manevru vlade kojim 'želi odvratiti pozornost od tragedija i nesreća u našoj zemlji za koje je sama odgovorna'. Doista graniči s čudom što se Predsjednik koji je pokrenuo četiri rata i sve ih izgubio, koji je upropastio gospodarstvo i osiromašenu zemlju otjerao u potpunu izolaciju, tako dugo može održati na vlasti. Njegov režim čak ima snage krenuti u protuofenzivu protiv slabe i kronično zavađene oporbe. Zadnji potres Miloševićeva režima bili su općinski izbori u studenom 1996. na kojima je tada ujedinjena oporba postigla vlast u većini srpskih gradova - uključujući i glavni grad Beograd. Tek poslije mjesecima dugih masovnih prosvjeda režim je priznao izborni poraz. (...) Sastankom u ponedjeljak oporbeni vođe Srbije poduzeli su novi pokušaj ujedinjavanja. Pri tomu je došlo do neke vrste smjene straže. Predsjednik Demokratske stranke Đinđić propao je sa svojom strategijom iznude Miloševićeva povlačenja masovnim prosvjedima, ustroja prijelazne vlade i zatim raspisivanja novih izbora. Sada će njegov veliki protivnik Drašković na idućim izborima pokušati kao vodeći lik iznuditi promjenu vlasti. Do kraja travnja, tako traži SPO, trebali bi se održati izbori na svim razinama. Zapad bi, ako izbori uistinu budu raspisani, kao protuuslugu morao ukinuti sve sankcije protiv Srbije. Osim toga bi masovnim prosvjedima - ovaj put uz sudjelovanje SPO-a i Draškovića, poslije izbora trebalo dodatno obaviti pritisak, ako režim i dalje ne bude spreman na kompromise. Drašković je ipak politički smušenjak koji se nije bojao ni privremene suradnje s Miloševićem u vladi. No bez njega, bez njegova utjecaja i bez njegova novca, promjena vlasti je nezamisliva. Drašković od atentata na njega, u jesen, zna da se mora naoružati i protiv primjene sile. Stoga je SPO najavio utemeljenje udruge pod nazivom 'jastrebovi' koja članove stranke treba štititi od 'državnog terorizma'. U tomu se može vidjeti i priprema za građanski rat ili barem za daljnje povećanje nasilnih obračuna. Jer bez sile i demokratskih pravila igre, kao nedavno u Hrvatskoj, u Srbiji se promjena vlade i režima neće postići. Miloševićeva vojska već viče da će se ako treba, nasilno vratiti na Kosovo kako bi tamo srpsku manjinu zaštitila od Albanaca. Sukob s nekoć sestrinskom republikom Crnom Gorom, gdje se ove godine treba održati referendum o neovisnosti, mogao bi dovesti do sljedećega rata. Jer zašto Milošević ne bi otpočeo peti rat i izgubio ga, kad je prethodna četiri izdržao bez političke štete? Javno mišljenje u Srbiji inače je odlučno protiv izlaska Crne Gore iz zajedničke države - pa bi stoga opet moglo biti spremno za rat. Daljnih žarišta sukoba ima dovoljno: U Sandžaku, gdje muslimanska, u Vojvodini, gdje mađarska manjina traži autonomiju. Na posljetku od sve većih socijalnih nemira treba odvratiti pozornost uvijek novim slikama neprijatelja. Otkako Miloševića kao ratnog zločinca traži Haaški sud, on više nema što izgubiti. Trajna izolacija njegove zemlje pomaže mu da očuva svoju vlast. Za njezinu obranu učinit će sve" - piše među ostalim Matthias Rueb. SRBIJA POLITIKA 11. I. 2000. Zašto je izostala solidarnost Crne Gore "Prva faza obnove vitalnih objekata porušenih u agresiji lanjske godine odavno je završena, graditelji neumorno idu dalje, ali se i unatoč izvanrednoj pomoći mnogobrojnih donatora i unutarnjega samoodricanja, čeka na vijest iz Podgorice. Još nije objavljeno da je službena Crna Gora ili neki od tamošnjih privrednih kolektiva pomogao, makar i simbolično, da se ponovno sagradi porušena škola, obdanište, most ili cesta. Solidarnost najbližih je izostala, barem za sada.(...) Na obnovljenim zdanjima po Srbiji ostaju vječito zapisana imena ljudi široka srca, ali nema nijednog brvna na koje bismo uprli prstom kao na dar iz bratske republike. I to će kao povijesna činjenica ostati svojevrsni spomenik egoizmu i neosjetljivosti crnogorske politokratije na završetku ovoga stoljeća.(...) Prirodno je da u pomoći bratskoj Srbiji prednjače Crnogorci, ali ne samo zato što smo jedan narod i što živimo u jednoj državi. Zaboravilo se da je poslije razornog potresa koji je, ne tako davno, razorio Crnogorsko primorje, uslijedila znatna pomoć iz Srbije. (...) Danas kada Srbija pokušava popraviti ono što su uništavali zlikovci iz zraka, Crna Gora - šuti..." GLAS JAVNOSTI 11. I. 2000. Žbir u ministarstvu istine "(...) Iz ureda saveznoga tajnika za informiranje, g. Gorana Matića, najavljeno je da je g. Vuk Drašković vrli suradnik francuske obavještajne službe. (...) Do dana današnjega, staljinizma se ni mi nismo oslobodili. Pola stoljeća ovdje su carovali izdajnici i špijuni i nadigravali se sa svojim budnim progoniteljima. (..) U Srbiji se govorilo da je rat 1991. pokazao da smo u svojim njedrima njegovali guje i izdajnike. Svi predstavnici savezne države u Beogradu, koji su svojom osobnošću obilježili rasulo SFRJ, proglašeni su izdajnicima i špijunima. Sjećate se, Budimir Lončar, Ivo Vajgl, Ante Marković, general Veljko Kadijević, Stane Brovet, admiral Božo Grubišić, Sveto Letica. Svi koji su bili u zlosretnoj državi, a nisu bili totalni Srbi, proglašeni su špijunima. (...) Milošević je iz Amerike doveo Milana Panića za premijera, a zatim je čovjek smijenjen i proglašen žbirom. (...) Ali, glavni špijuni 'otkriveni' su u tijeku i poslije akcije NATO-a na Jugoslaviju. (...)Na čelu svih izdajnika i špijuna bio je Zoran Đinđić. Kako i ne bi kad je studirao u Heidelbergu, i to kod Juergena Habermasa. Takav sklop je za Matića više nego dokaz. General Obradović je također preveden u špijune, isto kao i Vuk Drašković, više puta. (...) Optuživan je i naivni i nedužni general Perišić, koji je režimu želio sve najbolje (...) Za najnovija žbirovska otkrića ekipe Gorana Matića, nikako ne treba vjerovati da su poslednja. Ali, ovdje se stvari, čini se, ne događaju zbog suđenja. Ni za jednu izdaju, gubitak teritorija, poraze i bežanije vojske - nikome nije suđeno. Ova država je sudila samo starijim vodnicima i jednoj čistačici, čuvenoj hrvatskoj Mata Hari, koja je svoju povijesnu ulogu odigrala dostavljajući Zagrebu važne papire. A njih je, prethodno (Ankica - valjda se tako zvala), pronalazila u košarama za obavještajne otpatke."