FR-MONDE-11.I.-NIJEMCI SAMI SA SOBOM

FRANCUSKA LE MONDE 11. I. 2000. Nijemci se suočavaju sami sa sobom - između neizbrisive prošlosti i prisilnog sjećanja Već same riječi govore da je posrijedi nešto osjetljivo i zamršeno. S druge strane Rajne Židove zastupa Središnje vijeće njemačkih Židova. Središnje vijeće njemačkih Židova bilo je zabranjeno 1935., a poslije rata zajednica nije htjela zadržati to ime kako bi istaknula da su Židovi bili obespravljeni i da su to i u suvremenoj Njemačkoj. Promatrano izbliza, obespravljivanje koje su pokrenuli nacisti svojim "konačnim rješenjem" bilo je to neshvatljivije njemačkim Židovima što su oni učinili sve što su mogli da se integriraju, pa su postali bitnom sastavnicom njemačke nacije. Semantička teškoća obilježuje i "židovsko-njemački dijalog", koji je prije nekoliko godina organizirala Bertelsmanova zadužbina, koja redovito okuplja nežidovske Nijemce, Nijemce podrijetlom Židove ili židovske vjere i Izraelce. U tim susretima s vremenom su se napadački redovi smirili. Nesporazumi su počeli izbijati među samim Židovima i među samim Izraelcima, i to stoga što su osobna mišljenja danas važnija od identiteta, tako da je i sam izraz "židovsko-njemački dijalog" postao sumnjiv. Nije li prije posrijedi dijalog Nijemaca sa samima sobom, pitali su se neki sudionici prilikom posljednjeg sastanka, koji je održan u Berlinu u jesen 1999. Ili, kao što piše tjednik 'Die Zeit' u povodu smrti Ignatza Bubisa, "nije li odnos Nijemaca spram Židova prije svega pitanje odnosa Nijemaca spram samih sebe"? To se pitanje ponovno postavlja kad god bude oskvrnjeno koje židovsko groblje ili kultno mjesto, ili kad čovjek koji izrađuje gravure na židovskim grobovima u Berlinu dobije anonimne prijetnje (kao što se nedavno dogodilo). To je pitanje politička tema kad se razvuku pregovori o odšteti za prisilni rad ili vode beskrajne polemike o podizanju spomenika žrtvama holokausta. Nije problem novac, objašnjava u svezi s prvim jedan odvjetnik, problem je u tome da njemačka industrija "prizna" da se služila radom robova. Spomenik koji je trebao biti podignut u središtu Berlina nije bio namijenjen židovskoj zajednici, tvrde njezini predstavnici. On je trebao biti upozorenje Nijemaca upućeno Nijemcima. "Inače ne bi imao smisla", kazao je Ignatz Bubis. Iz dana u dan, dijalog među Nijemcima, Židovima i nežidovima, sve se više banalizirao, reklo bi se čak da je postao "normalan" da i sama ta riječ nije predmet nesporazuma. Što je "normalno" u odnosima između Židova i Nijemaca? Mnogi strahuju da se pod tim izrazom krije želja da se povuče crta preko prošlosti. "Danas je normalno živjeti nenormalno", dodaje jedan predstavnik židovske zajednice u Njemačkoj. To znači živjeti s događajem s kojim je sve započelo, holokaustom, "bezvremenim" događajem, koji određuje sadašnjost i prošlost, sve do tumačenja antisemitizma koje daje Martin Luther. S događajem koji ne može biti prevladan time što je Njemačka postala demokratska država. Holokaust nije posljedica propasti weimarske demokracije, koja je mogla dovesti do desničarskoga autoritarnog režima i bez antisemitizma dovedenog do delirija. Zato se prošlost ne ukida u demokraciji, kao što je, čini se, rekao Martin Walser kad je odbacio "moralno mrštenje" koje stalno visi nad njemačkim narodom, i pedeset godina poslije nastanka Savezne Republike. Vraćajući se na primjer spomenika u Berlinu, jedan izraelski povjesničar, stručnjak za Njemačku, ipak razumije Walserovu argumentaciju. Prema njegovim riječima, taj je spomenik "sjećanje nametnuto ljudima koji ga ne žele, ali nemaju pravo reći da su protiv". Pravo da budu protiv: Klaus von Dohnannyi, čija je obitelj skupo platila aktivno suprotstavljanje Trećem Reichu, to pravo traži za one koji ne žele izbrisati neizbrisiv zločin, ali žele imati pravo da kažu kako je to sjećanje bolno, a posebno je bolno onda kad shvatimo da neće nikada biti izbrisano. "Moramo imati pravo reći da nas to boli, a da pri tom ne budemo osumnjičeni da želimo povući crtu preko prošlosti, te da to još jače boli one koji su se suprotstavili Hitleru", jer su Njemačku drukčije zamišljali. (Daniel Vernet)