VOA 10. I. TISAK

GLAS AMERIKE - VOA 10. I. 1999. Pregled tiska Bivši državni tajnik Henry Kissinger u današnjem 'The Washington Postu' objavio je članak naslova: Naša kratkovidna vizija svijeta. Nikada ranije niti jedna država nije dosegla usporediv uspon u globalnim okvirima u toliko velikom broju područja - od naoružanja do načina poslovanja, od tehnologije do popularne kulture, kao što je to danas slučaj sa Sjedinjenim Državama. No, ta je američka dominacija ostvarena više sklopom naočigled nepovezanih odluka, no na temelju jednog planiranog, sveobuhvatnog strateškog dizajna - nalazi Henry Kissinger. Na vrhuncu svoje nadmoći, rimsko i britansko carstvo uspjeli su transformirati svoju snagu u konsenzus, a svoje načine upravljanja u norme, koje su potom postale naširoko prihvaćene. Međutim, Sjedinjene Države još nisu dosegle takav položaj. Njihove odluke oblikuju međunarodne događaje u dosad nezabilježenoj količini, no te odluke izgledaju kao da su proizvoljne ili da predstavljaju slučajan, stihijski odgovor na volju domaćeg izbornog tijela. ... Kada jedna dominantna sila nije kadra oblikovati međunarodni konsenzus, ona tada ne uspijeva dati svoj glavni potencijalni doprinos svjetskome poretku. Sjedinjene Države nisu uspjele integrirati Rusiju niti Kinu u svjetski poredak koji funkcionira. Također nisu razvile strategiju potrebnu za dvije najfundamentalnije postavke odnosa u svijetu, a to su: iznalaženje načina kako se suprotstaviti otpadničkim državama i način na koji bi se američke moralne vrijednosti pretočile u jednu operativnu diplomaciju. Henry Kissinger pritom kao primjere navodi Irak, Kosovo i Istočni Timor. Glede Iraka, Sjedinjene se Države nalaze u svojevrsnom povlačenju još od g. 1998. Clintonova uprava svoju je politiku prema Iraku svela na zadržavanje, odnosno - po riječima državne tajnice Madeleine Albright - 'na stavljanje Sadama u kutiju'. Ovakva diplomacija novoga doba svodi se na alternaciju retorike pomirenja i nedjelotvornih, grčevitih vojnih konfrontacija - kritizira Henry Kissinger. Rezultat jest da se Sadam Husein nalazi znatno bliže svojim ciljevima no što se to može reći za Sjedinjene Države: protjerani promatrači Ujedinjenih naroda nisu se vratili u Irak, a diplomacija Ujedinjenih naroda se sada usredotočuje na uklanjanje sankcija, tako da je njihov kraj jedino pitanje vremena. Rezultati takve politike dovode u pitanje pobjedu odnesenu u Zaljevskom ratu - nalazi Henry Kissinger, ilustrirajući svoj zaključak premisom da niti jedna od država Zaljeva ne vjeruje u mogućnost pomirenja s Irakom. Čak i iranski čvrstorukaši mogu vidjeti kako se njihov pobijeđeni susjed uspijeva oduprijeti multilateralnoj koaliciji, koju predvode Sjedinjene Države. Možda će se na osnovi toga i njihova želja za moderacijom smanjiti. No, čak i strateška i politička paraliza glede Iraka zasjenjena je najdramatičnijom uporabom sile od osnutka NATO saveza. Kampanja nad Kosovom trajala je 78 dana, iako Srbija ne znači bilo kakvu stratešku opasnost. Ta činjenica najbolje oslikava emotivne prioritete Clintonove vlade, koja je na bombardiranje Iraka potrošila svega 3 dana, kao odgovor na izbacivanje promatrača UN-a, što predstavlja ključ stabilnost u, za razliku od Srbije, vrlo važnom Zaljevu. Život je znatno kompliciraniji od proklamacije humanitarne vanjske politike koju vode sadašnji Washington i London. Intervencija na Kosovu nije riješila politički problem zbog kojeg je i izbila. Amerika i saveznici s pravom su se oduprli srbijanskom etničkom čišćenju, no sredstva koja su pritom rabili nisu prikladna postizanju cilja. Kad bi američka vlada pridavala manje naglaska unutarnjoj politici i podrobnije razumjela povijest, možda bi uspjela stvoriti bolju ravnotežu između humanitarnih i političkih izazova, a možda bi uspjela spasiti i više života i stvoriti bolje uvjete za dugoročnu političku evoluciju. K tome, mogla je izbjeći nervozu stvorenu u mnogim dijelovima svijeta zbog toga što je NATO savez poduzeo ofenzivne, umjesto proklamiranih defenzivnih akcija. Ista takva tendencija da se nađu trenutna rješenja povijesnih problema pogoršala je situaciju na Istočnom Timoru, gdje je izvršen pritisak na vladu da krene putem neovisnosti u trenutku prvih neovisnih izbora u toj zemlji. Takav nedostatak senzibiliteta prema indonezijskoj zabrinutosti za jedinstvo države i njezine vjerske probleme, samo je doveo u opasnost razvoj mlade demokracije u Indoneziji, kao i njezino povijesno partnerstvo sa Zapadom. Gospodin Kissinger nalazi da je reakcija Zapada na rusku represiju u Čečeniji pokazala da na Kosovu nije uspostavljeno opće načelo djelovanja. Rusija se ponaša kao i Srbija, pokušavajući nametnuti svoju vladavinu jednoj disidentskoj pokrajini. No, sve što apostoli zapadne takozvane 'etičke politike' uspijevaju učiniti jest da kritiziraju Rusiju, i to s jedinom svrhom da ušutkaju svoje domaće kritičare, umjesto da pokrenu akciju kako bi utjecali na stvaranje odluka koje donosi Moskva. Razumljiva je nevoljkost da se pogoršaju odnosi s potencijalno jakom Rusijom, no čak i da se ruska intervencija nije mogla spriječiti, svejedno je bilo važno obeshrabriti buduće ruske pokušaje da se oslanja na silu u svrhu reguliranja odnosa sa susjedima. Moralna načela su apsolutna i ne podliježu povijesnoj evoluciji. No, vanjska politika mora se sučeljavati s nijansama i procesima, a ne s terminalnim točkama. Osciliranje između prevelike predanosti i potpunog odricanja narušit će našu sposobnost da oblikujemo stabilan međunarodni poredak, završava Henry Kissinger u 'The Washington Postu'. Robert Hunter, bivši američki veleposlanik u NATO savezu piše u današnjem 'The Los Angeles Timesu' da je liberalni kapitalizam veliki pobjednik dvadesetog stoljeća, s obzirom da su fašizam i komunizam potpuno propali. Zemlja koja je time najviše dobila - bilo na snazi, bogatstvu i respektu su Sjedinjene Države, koje su uspješno ispreplele demokratske vrijednosti s gospodarstvom dosad nezabilježene tehnologije i proizvodnje. Sjedinjene Države sada nemaju izravne neprijatelje koji bi bili opasnost. Sada, na vrhuncu moći Sjedinjenih Država, potrebno je razmisliti o nekoliko daljnjih pitanja: trebaju li Sjedinjene Države postići takvu vojnu nadmoć da joj druge države ne pokušavaju niti parirati; do koje se mjere trebamo angažirati u inozemstvu na unilateralnoj, a do koje na multinacionalnoj bazi; koliku smo razinu terorističkih prijetnja spremni prihvatiti, prijetnja od oružja masovnog uništenja, odnosno, koliku smo razinu kontrole u tom pitanju spremni kod kuće tolerirati; koliki ćemo rizik prihvatiti što se tiče života naših vojnika koje šaljemo u strane zemlje da uspostave red? Koliku ćemo odgovornost preuzeti na promicanju mira i ljudskih prava, koliko ćemo investirati u promidžbu američkih vrijednosti vani, a poglavito u razvoj demokracije u drugim zemljama? Robert Hunter napominje da je sada vrijeme da se zasuču rukavi i gradi budućnost. Sljedeća američka vlada morat će se sučeliti s postavljenim pitanjima. Sjedinjene Države moraju biti potpuno predane suradnji s drugim zemljama što se tiče izgradnje zajedničkih načela, prakse, odnosa i institucija. Taj je rad od ključne važnosti da bi se stvorio trajni temelj za uspješno sučeljavanje s dolazećim političkim, gospodarskim i društvenim snagama koje će zahvatiti naše, post-industrijsko doba na način na koji su revolucije XVIII. i XIX. stoljeća odrazile se na razdoblje koje je tek iza nas, nalazi Robert Hunter u 'The Los Angeles Timesu'. (VOA)