IT-8.I.-CORRIERE-SCOTTI,ISTARSKI TALIJANI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 8. I. 2000. Istra je preživjela etnički vir " (...) Ironija je pomogla u preživljavanju, a ove godine rasnih mržnja i surovog nacionalizma nisu bile šala. U početku su i Talijani, kao i Albanci na Miloševićevu Kosovu ili Srbi iz hrvatskih krajina, iskusili čistke režima koji ih je svakim danom sve manje podnosio. 'Filter' u školama, poderana talijanska trobojnica, dvojezični natpisi prebrisani sprejem, banke koje nisu davale kredite, oduzimanje radnih mjesta. Tiho etničko čišćenje, nikada očišćena stara mržnja. 'Još se sjećam prvog i posljednjeg Tuđmanova posjeta Domu kulture u Puli, 1990.', pripovijeda pisac Giacomo Scotti, 'Kazao je da je ime Pola previše rimsko, a Pisino previše venetsko; 'Pazin', kazao je, 'taj će se grad samo tako zvati'. Dvorana se zaledila. A Predsjednik je dodao 'Tko se ne slaže, neka ide'.' Teške godine. Okružnica ministarstva prosvjete, koja je zabranjivala osnivanje razreda s manje od 15 učenika, bila je prvi pokušaj uništavanja 24 talijanske škole, posebno u manjim mjestima. Talijanska trobojnica pred županijskom skupštinom u Puli redovito se bacala u smeće. Kako bi rastočili istarsko talijanstvo (zakon jamči dvojezičnost tamo gdje manjine čine najmanje 8 posto stanovništva) eto tisuća hrvatskih izbjeglica iz Bosne, Slavonije i Hercegovine, onih najnacionalističkijih, kako zaposjedaju gradove poluotoka: samo u Rijeci postali su 70.000 od 200.000 stanovnika, u sela, kao u Umagu (4 tisuće stanovnika) poslano ih je 4000. U balkanskom požaru, između masakriranih i istjeranih manjina, došlo je dakle do malog talijanskog čuda koje je spasilo naše sunarodnjake. Ponetko je poginuo u Slavoniji, no većina 'nije izgubila živce', i sa svojim zastupnikom manjine, Furiom Radinom, ostali su tamo gdje su bili i iznad svega, nisu slušali sirene onih koji su ih poticali da se naoružaju i pruže otpor. 'Onaj tko je ostao, tako je učinio jer je bio lojalan', kaže Scotti, koji je odmah nakon Drugog svjetskog rata pobjegao iz Napulja kako bi izbjegao vojnu službu, i došao u Pulu kao uvjereni Titoist: 'Mogli smo i ovdje napraviti jedan OVK, raditi atentate, braniti naša prava. Na sreću za tim nije bilo potrebe'. Ipak, bilo je i onih koji su potpirivali vatru. 'Ne vidi se zašto bi Istra i Dalmacija trebali biti poklonjeni Hrvatskoj', otišao je to u Beograd kazati Fini, u tim usijanim vremenima. 'Pobornici stranke Alleanza Nazionale otišli su bacati boce s talijanskom trobojnicom i u Piranskom zaljevu', podsjeća Scotti. I to dok Srbi, od nacionalista Vuka Draškovića do Milana Martića (bivši policajac iz Knina, koji je sam sebe proglasio predsjednikom srpske republike krajine i pokrenuo hrvatsku invaziju), nisu propuštali priliku pozvati Talijane na borbu protiv Zagreba. Još treba objasniti i slučaj 'Bataljuna Garibaldi', početkom devedesetih godina, , desetaka Talijana koji su se u krajini navodno uvježbavali za ustanak u Istri i Dalmaciji; govorilo se čak i o jednom umirovljenom generalu, Gianfrancu Lalliju, i jednoj strateškoj studiji glede možebitne opsade Zadra. Hrvatska kakva je bila? 'Antitalijanski nacionalizam teško umire', kaže Scotti. A među novim pobjednicima su i liberalna stranka i seljačka stranka koje nisu veliki prijatelji manjina. No novo ozračje se već osjeća: pokreću se talijanska ulaganja u Hrvatskoj (dolazio Comit, a jedno veliko samoposluživanje upravo je otvoreno u Zagrebu), Istranin Furio Radin mogao bi ući u vladu kao podtajnik, na dan Sveta Tri kralja budućem predsjedniku vlade Račanu pristigao je D'Alemin telefonski poziv... Tijekom večeri izborne pobjede, u glavnom socijaldemokratskom stožeru u Zagrebu, slavilo se pjevajući 'Bella, ciao'. A dovitljivci u Rijeci na zidovima su već dali ime budućnosti: 'Democroazia'", piše Francesco Battistini.