FR- MONDE 5.1.BATTATI O UN-U I KOSOVU

FRANCUSKA LE MONDE 5. I. 2000. Pravo upletanja nije umrlo na Kosovu "(...) Rezolucija 1244 o Kosovu, koju je Vijeće sigurnosti prihvatilo 10. lipnja 1999., ne rješava sve probleme. Ona ponajprije traži da 'Savezna Republika Jugoslavija odmah, na način koji se dade provjeriti, privede kraju nasilje i represiju na Kosovu'. Ona također odlučuje da će se 'rasporediti međunarodne civilne i sigurnosne snage s prikladnom opremom i osobljem'. S UNMIK-om kao upravom i KFOR-om kao oružanom silom. U njoj se moli glavni tajnik da imenuje posebnog izaslanika (bit će to Bernard Kouchner) koji će upravljati prvom organizacijom i koji će 'olakšati... uvođenje visokog stupnja autonomije i samouprave na Kosovu'. Postojanje etničkih manjina je stvarnost, a njihova će pomirba s većinom biti teška i dugotrajna. No tko bi prije deset godina mogao i pomisliti da će libanonsko građansko društvo nadjačati mržnju u zemlji gdje je ponovna uspostava mira omogućila gospodarsku obnovu i zajednički život zajednica? Kako god bilo, ta rezolucija svjedoči o dubokim promjenama u multilateralnoj diplomaciji. Ujedinjeni su narodi utemeljeni na načelu neupletanja u unutarnje stvari država. Odvažan i uporan Rene Cassin načeo je tu utvrdu diktatura 1948. Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Bila je to tek nematerijalna provala, pravo međunarodne zajednice da nadzire kako se vlade ponašaju prema svojim podanicima. (...) No najveće se promjene događaju početkom (devetoga) desetljeća u Vijeću sigurnosti. Vijeće koje je do tada bilo zaduženo samo za očuvanje mira u svijetu, sada raspravlja o građanskim, etničkim, vjerskim i plemenskim ratovima. Ono se sve češće upleće u sukobe među državama. Pod pritiskom javnosti, s više od 170 rezolucija, Vijeće pokazuje da je vlada koja masovno krši ljudska prava prijetnja i napad na mir. Ono, jedno za drugim, postavlja sljedeće zahtjeve: prekid nasilja i slobodna raspodjela humanitarne pomoći, a zatim odlučuje da se pomoći dade oružana pratnja. Napokon donosi odluku o međunarodnom vojnom upletanju kako bi zaustavilo genocid i zločine protiv čovječnosti. Njegove dokumente često jednoglasno ili uz veliku većinu izglasavaju ne samo pet stalnih članica Vijeća kojima se krivo pripisuju sve odluke, već i one nestalne, tj. - zahvaljujući povremenoj obnovi - gotovo pedeset država koje, rabeći iste pojmove, prihvaćaju odredbe kojima se traži poštivanje temeljnih prava, prekid nasilja i pravo na upletanje. Dakako, odluke uvijek dolaze prekasno, poduzete mjere nisu dovoljne, a žrtava je previše. Ali, odakle polazimo? Od međunarodnog poretka u kojemu su se pokolji događali u tihoj šutnji zaštitničkih suvereniteta tirana. Suverenitet je međusobno jamstvo krvnika, u Kambodži, u Ruandi, u Istočnom Timoru... Pinochet možda neće biti osuđen. Milošević je još na slobodi. No tko bi još nedavno rekao da će im se suditi za zločine? Tko bi rekao da će se države i međuvladina organizacija osloboditi obvezatne ravnodušnosti i odreći se sukrivnje u šutnji? Da će, makar i sramežljivo, priznati da diplomatski imunitet više ne štiti ugnjetavače na vlasti? Tko bi rekao da će se strane postrojbe sukladno međunarodnom pravu iskrcati u nekoj zemlji da bi tamo štitile civile? Te postrojbe na Kosovu dolaze iz 26 zemalja - među kojima je jedna zemlja u razvoju - nakon zračnih napada koji su Srbe prisilili na uzmak. Govori li jačanje srpskog nasilja nad Albancima na Kosovu tijekom NATO-ovih bombardiranja u obranu neupletanja i u korist prepuštanja Kosovara srpskim zločincima? Trebalo bi zapitati žrtve... Nevladine su udruge već odgovorile a da nisu dale prednost ni humanitarnom ni vojnom pitanju. (...) Karitativne udruge djeluju na Kosovu u miru. One još ne mogu doći u Čečeniju gdje Rusi nekažnjeno čine pokolje. Pravo upletanja tu još ovisi o vetu koji Moskva može iskoristiti u UN-u. U tome je njegova očita ograničenost. Ona također ističe njegovu nedorađenost. Tko je tomu kriv? Malodušje vlada koje žele poštedjeti jednog autokrata koji završava svoju utrku, a onda i njegova nasljednika, nije im na čast. To ipak ne svaljuje krivnju na pravo koje se rađa. Demokracija nije posvuda uvedena nakon Opće deklaracije iz 1948. Treba li zbog toga zaključiti da je nekorisno djelo Renea Cassina koji ju je sastavio i dao na glasovanje?", piše Mario Bettati, profesor međunarodnog prava na sveučilištu Pariz-II.