IT-16.XII.CORRIERE- BERLUSCONI U LAEKENU

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 16. XII. 2001. Premijer se razbjesnio "Dosta, to je konačno ne" "'Ma, Silvio, što još hoćeš? Dali smo ti dvije agencije, ne možemo ići dalje u nedogled!'. Belgijski premijer Guy Verhofstadt čak i diže glas. I možda, u pomalo jezičavom govoru izražava svoju ljutnju radi talijanske upornosti glede Parme, daje nazrijeti i ton nekakve popustljivosti. U biti nije prošlo ni pet dana od njegova posjeta Rimu tijekom kojega je, pred njegovim čvrstim stavom, vidio kako se za 180 stupnjeva mijenja talijansko stajalište glede uhidbenog naloga. Zašto ne probati ponovno? Međutim, ne. Ovoga puta taktika nepopustljivosti ne djeluje. Štoviše. Osam je sati na večer u salonu Europskog vijeća u kojemu već satima čelnici vlada raspravljaju o sjedištima europskih 'authorityija', kada Silvio Berlusconi uzima mikrofon i počinje vikati. Ne da podiže glas, nego baš viče. 'Sada je dosta! Za ovim se stolom koriste neprihvatljivi tonovi! Kazao sam ne. I radi se o de-fi-ni- tiv-nom ne!'. Razdvaja slogove prateći riječi vodoravnom kretnjom ruke. Nazočni su zaleđeni. Gdje je završio onaj nasmijani i pomirljivi čovjek koji je još prije par sati vrlo uljudno popustio glede Giuliana Amata u trci za predsjedanjem Konvencijom? Očito, na svojem četvrtom europskom skupu na vrhu fenomen Berlusconi ostaje uvelike neistražen. Malo nakon toga i Jacques Chirac, pamteći talijansku uslugu glede kandidature Giscarda, uzima riječ kako bi potvrdio francusko protivljenje popisu kompromisa u vezi agencija kojega je predstavilo belgijsko predsjedništvo. Verhofstadtu ne ostaje drugo nego da utvrdi neuspjeh i zaključi rad Vijeća. Eto, jučerašnja scena zaključuje jednu dugu parabolu skupa koji je za Italiju u stvarnosti započeo prije više od tjedan dana kada se, 6. prosinca, na Vijeću ministara pravosuđa vlada našla potpuno izolirana radi pitanja uhidbenog naloga i pod prijetnjom isključenja. 'Kazna' bez presedana. To je skup na vrhu kojega je od tada, Berlusconi morao igrati pola na međunarodnom frontu, a pola na unutarnjem. Došlo je do složenog sukoba dva dijela vlade po europskom pitanju. Potom je došao utorak, susret u Rimu i iznenadno popuštanje belgijskom ustrajavanju. Popuštanje dano uz smiješak koji je, među mnogima u Berlusconijevom životu, bio jedan od najtežih. Još jučer, prije početka radova, premijer je morao posredovati u izrazito oštrom sukobu između svojeg ministra vanjskih poslova i ministra gospodarstva u vezi vizije Europe. (...) Odmah potom došao je slučaj Amato. Još na posljednjem talijansko-francuskom sastanku Berlusconi je shvatio da njegov prethodnik u Palazzu Chigi nema nade. Chirac se pod svaku cijenu htio riješiti Giscardove konkurencije na slijedećim predsjedničkim izborima i u vezi s time dobio otvorenu potporu Schroedera za postavljanje Giscarda na čelo Konvencije. U petak je Berlusconi najavio novinarima namjeru da popusti glede Amata. No jučer, kada je bez borbe uzeo riječ kako bi povukao kandidaturu Talijana i dao svoju potporu Giscardu sa svojim uobičajenim smiješkom, mnogi su se upitali nije li se pokazao previše popustljivim. Utoliko više što je, odmah poslije, najmanje sedam čelnika vlada izrazilo svoje žaljenje radi povlačenja Amata. Poneki, u vladi i u većini, koji nisu mogli probaviti kandidaturu socijalističkog predstavnika kojega je predložio Ruggiero, čak su i likovali. No onda je Amatovo ime ponovno izvukao Guy Verhofstadt izmišljanjem dopredsjednika. A navečer, pred tko zna kojom po redu krizom oko davanja agencija, neuništivi Berlusconijev smiješak pretvorio se u režanje. Režanje koje je okončalo skup. I okončalo iluzije onih koji su se, među čelnicima europskih vlada, nadali da su već dešifrirali 'upute za uporabu' Berlusconija.", piše Andrea Bonanni.