WT 12. XII. KOJI PREDSJEDNIK BUSH?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. XII. 2001. Koji predsjednik Bush? "Unatoč svom tom novom - i zaista zasluženom - novom položaju na međunarodnoj sceni, predsjednik Bush je našim prijateljima i saveznicima u inozemstvu i dalje pomalo enigmatičan. Je li on zaista internacionalist, što se oni toplo nadaju da jest, kakvog su prigrlili od 11. rujna? Ili je pod novom maskom još uvijek onaj stari Bush, koji je odbio Kyoto, navodni izolacionist? Transformacija iz jednog u drugog Busha bila je tako nagla a predsjednikovo napredovanje kada je vanjska politika posrijedi tako brzo da sumnjičavih ima još uvijek, unatoč podršci koju je SAD dobio iz inozemstva nakon terorističkih napada. Takvih briga ima i kod kuće, gdje predsjednikovi kritičari brinu kako se unilateralist kojega su pomogli izabrati, čovjek koji se trebao brinuti za američke interese i za to se nije imao namjeru ispričavati, premetnuo u multilatearlista. Odgovor na ovo pitanje nije nebitan jer sadrži osnovu američke vanjske politike u slijedeće tri, možda i sedam godina. Međunarodna sumnjičavost povećala se još jednom prošlog tjedna nakon poteza Bushove vlade- prekidanja pregovora u Genevi o Konvenciji o biološkom oružju iz 1972. godine- a sve ovo usred rata protiv terorizma koji je već uključivao prvi napad antraksom na SAD ikada. Reakcija je bila šok i užasnutost. Što je vlada mislila kada je okončala pregovore? Međutim, činjenica jest da sporazum nije posebno uspješan. Ako imamo dobar sporazum, zbog čega sada zračimo poštu i raskužujemo Capitol Hill? Zbog čega vlada SAD-a naručuje toliko cjepiva protiv boginja da bi svaki stanovnik SAD-a mogao biti cijepljen? Odgovor je, naravno, taj da su sporazumi na papiru, bez da ih se primijeni, beskorisni. Ponekad su beskorisni i sporazumi s mehanizmima primjene. Na primjer Sporazum protiv nuklearne proliferacije. On, naime, nije spriječio Sadama Huseina da ostvari svoje nuklearne snove. Problem s predloženim tijelom za stavljanje sporazuma na snagu i s protokolom Konvencije za biološko oružje o kakvima se raspravljalo u Genevi bio je, kao i obično, taj da bi američku industriju opteretili inspekcijama, dok bi istovremeno zemlje kao što su Irak i Iran, prave prijetnje, ostale nedirnute. Reakcija na potez SAD-a da okonča konferenciju bila je trenutna i glasna, iako su Amerikanci predložili samo pauzu do studenog 2002. godine. (...) George P. Shultz, državni tajnik u vladi Ronalda Reagana a sada član 'Hoover Institution'-a, vjeruje kako je ovo primjer pristupa Bushove vlade međunarodnim institucijama. Nije ništa vjerojatnije da će taj pristup udovoljiti našim saveznicima u inozemstvu nego što je to bio slučaj s Bushovom reakcijom na Sporazum iz Kyota. 'Od početka, Bushova administracija se odupire predaji moći međunarodnim organizacijama', tvrdi. 'Ako uložite svu svoju vjeru u veliki sporazum o biološkom oružju imat ćete velikih nevolja', kazao je Shultz. Zamjenik državnog tajnika, John Bolton, u Genevi im je kazao 'da se uozbilje.' Vjeruje da je ovo primjer u kojem se iskazuje važnost nacije- države, iako je taj koncept u posljednjih 50 godina pretrpio pad popularnosti, a nagrizao ga je utjecaj nevladinih organizacija i nadnacionalnih institucija. Odgovornima se mogu držati samo nacije- države, a Bush je u više navrata naglašavao kako će one biti u ratu protiv terorizma. Što to znači za odnos između Bushove vlade i multilateralnih tijela? Na pamet pada UN, čiji je glavni tajnik, Kofi Anan, upravo (i neshvatljivo) nominiran za Nobelovu nagradu. Jedan od prvih koraka, koji je nakon 11. rujna poduzela Bijela Kuća, bio je osiguravanje isplate američkih dugova UN-u. Nakon toga, vlada je osigurala odobrenje UN-ove rezolucije koja osuđuje terorizam, koja je, pak, bila korisna u održavanju međunarodne podrške ratu u Afganistanu. Nakon toga, Bush je otišao u New York kako bi izazvao Generalnu skupštinu UN-a, tvrdeći kako 'oni koji nisu s nama su protiv nas.' Izgleda da je internacionalizam zasnovan na surađivanju sa snažnim nacijama- državama umjesto multilateralnim organizacijama model po kojem djeluju Bushovi ljudi. Bliži je Reaganovom modelu nego 'novom svjetskom poretku' vlade Busha starijeg ili Clintonovom stilu stalnog smirivanja situacije, naravno. Unatoč svemu, dok predsjednik nastoji riješiti probleme kao što su pranje novca, krijumčarenje nuklearnog oružja i međunarodni terorizam, od kojih svi zahtijevaju prekograničnu suradnju, njegova vanjska politika bi se mogla pretvoriti u balansiranje. Ovo je predsjednik koji voli da su stvari jednostavne- što možda i neće biti tako lako dok je suočen s dugačkom bitkom koja je pred njim", piše Helle Bering.