WT 11. XII JE LI HLADNI RAT 'GOTOV'?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 11. XII 2001. Je li hladni rat 'gotov'? "U svojoj jučerašnjoj kolumni u 'The New York Times'-u, William Safire nudi zlokobnu procjenu ruskog predsjednika Vladimira Putina i uspjeha koje je ostvario od kada je predsjednik Bush počeo gledati u 'njegovu dušu' i od kada je objavio kako 'vjeruje' svom kolegi iz Kremlja. Na Bushovu žalost, koliko god Safireova kritika sada djelovala alarmantno, (...) stanje bi moglo postati još i gore ako državni tajnik Powell učini po svome. Safire s pravom brine kako bi 'novi odnošaj' koji se po Bushovom nalogu stvara između Rusije i NATO-a mogao značiti to da će Moskva imati pristup vojnim tajnama NATO-a i pravo na veto na provedbu NATO-vih pothvata. Ističe kako je Putinova bezobzirna represija Čečena sada legitimizirana kao tek još jedno bojište u globalnom ratu protiv islamskog terorizma. Safire se dotiče i ruske manipulacije cijenama nafte. Ističe kako je Moskva prvo odbila pristati na smanjenje proizvodnje, što je tražio OPEC, da bi nedavno ipak signalizirala voljnost da u većoj mjeri smanji proizvodnju kako bi povećala cijenu nafte po barelu. Zamjećuje i to kako, iako je Kremlj bio sretan kada smo napadali njegove neprijatelje u Afganistanu, Moskva neće tolerirati ako isto učinimo u Iraku ili drugim zemljama - klijentima Rusije. Te se zabrinutosti ne mogu nazvati neopravdanima. Ako su izvješća tiska točna, međutim, težinu njihovih implikacija u velikoj bi mjeri mogao pogoršati državni tajnik, Colin Powell, tijekom svoje osobne diplomatske misije u Moskvi ovoga tjedna. Prema izvješćima 'The Washington Post'-a, Powell je novinarima prije puta u Rusiju kazao kako je 'sporazum između SAD-a i Rusije s ciljem drastičnog smanjenja nuklearnog oružja 'skoro dovršen' i da dvije zemlje traže načine ovjeravanja toga da će se pridržavati zadanih ograničenja.' Konkretno, 'usredotočavaju se na to kako primijeniti mjere ovjere koje su uključene u ranije sporazume za kontrolu oružja, START I i START II, na nova ograničenja koja se predlažu kada je posrijedi napadačko oružje.' Drugim riječima, predsjednik Bush riskira da unilateralnu odluku o smanjenju američke strateške nuklearne sile za dvije trećine u slijedećih deset godina njegov državni tajnik pretvori u obvezujući bilateralni sporazum, prepun mehanizama verifikacije preuzetih iz ranije ugovorenih sporazuma za kontrolu oružja. Ovo bi bila veoma loša zamisao iz nekoliko razloga. Prvo, broj strateškog oružja koje je predsjednik Bush odlučio zadržati u slijedećih deset godina - od 1.700 do 2.200 komada - mogao bi se pokazati neprikladnim za buduće potrebe. Jedna od prednosti donošenja te odluke kao pitanja unilateralne američke diskrecije jest ta da bi kasnije moglo biti relativno lako prepravljeno. Ovo nije slučaj s dogovorima koje formaliziraju sporazumi između zemalja. Drugo, mjere verificiranja sporazuma START I i II zasnivaju se na složenim pravilima brojenja. Na primjer, određena raketa dalekog dometa možda nosi manje bojnih glava od broja koje može ponijeti, no svakoj se raketi tog tipa automatski pripisuje veći broj. Ako se takva pravila sada primjene na broj raketa koje je odredio predsjednik(...) učinak bi bio taj da bi SAD mogao zadržati još manji broj oružja od onoga koji je čak i on smatrao nužnim. Konačno, i najproblematičnije, Powellova nastojanja da dođe do 'sporazuma' glede strateškog oružja krše osnovni princip predsjednikovog pristupa Rusiji: da je hladni rat gotov. Prednost koju State Department daje sporazumima za kontrolu oružja s Kremljom (...) prerastaju u direktno odbacivanje Bushovog koncepta nove posthladnoratovske ere. Uvredu bi dodatno pogoršalo to da Powell potpiše još jedan 'sporazum' koji bi omogućio opstajanje Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava iz 1972. godine no ipak nekako omogućio SAD-u veći prostor za provedbu testova raketne obrane koju sporazum brani. U svijetu koji je zamislio predsjednik Bush velika smanjenja američke nuklearne sile su moguća. Američko-rusku suradnju dojavnih službi dviju zemalja, u borbi protiv terorizma, možda čak i u svezi raketne obrane moguće je zamisliti (iako bi se o tome moglo raspravljati). Tko zna, u takvom bi okružju možda bilo moguće 'vjerovati' Rusiji, koja bi imala pristup najvažnijim vijećima NATO-a, da će zadržati stabilne cijene nafte, da će okončati svoje opasne veze s razbojničkim državama itd. Ako se, s druge strane, sve svodi na to da se ide niz dlaku State Departmentu, ruska igra da se učini sve što se može u promijenjenim okolnostima kako bi se ostvario plan Kremlja - slabljenje SAD-a i jačanje relativne moći Rusije - u tom je, dakle, slučaju Safireovo predviđanje tek blaga naznaka onoga što slijedi. Bush ne može imati i ovce i novce. Ili će njegova vlada hladni rat - i njegove relikvije, kao što su sporazumi za kontrolu napadačkog oružja i Sporazum o zabrani proturaketnih sustava - ostaviti iza sebe i ustrajati na istinski različitom odnošaju s Rusijom i, kad smo već kod toga, na drukčijoj Rusiji. Ili će na kraju izvući deblji kraj: zapravo će nagraditi svog 'prijatelja', Vladimira Putina, zbog toga što ustraje na ponašanju koje je u suprotnosti s vitalnim sigurnosnim i drugim interesima SAD-a", piše Frank J. Gaffney Jr.