FRANCUSKA-LE MONDE 11.12. NATO ZASTARJELI SAVEZ

FRANCUSKA LE MONDE 11.XII.2001. Rusija, NATO-ova zadnja prilika "Na prvi pogled, čini se kao da smo to već vidjeli. Nekoliko mjeseci prije odluke o novom valu NATO-ova proširenja, Zapad nastoji umiriti strahove Moskve. Već 1997., prije proširenja NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Republiku Češku, izmislio je Zajedničko vijeće NATO-Rusija. Bila je to francuska zamisao koja je Borisu Jeljcinu, koji se srdio zbog NATO-ova ekspanzionizma, trebala pokazati da Zapad nema loše nakane prema poslijekomunističkoj Rusiji. Naprotiv, bio je spreman uključiti je u zaštitu europske sigurnosti. Zajedničko se vijeće, međutim, temeljilo na nejasnoći. Šesnaest članova NATO-a, kojih je s trojicom novih bilo devetnaest, pristali su da Rusima dadu pravo nadzora nad njihovim poslovima, premda su ovi očekivali pravo veta. Rusi su postali svjesni svoje pogrješke u ožujku 1999., kada je NATO odlučio bombardirati Srbiju, unatoč njihovu otvorenom protivljenju. Više od godinu dana odnosi između NATO-a i Rusije bili su gotovo na ništici. Zajedničko se vijeće više ne sastaje. Moskva je opozvala svog predstavnika u Sjevernoatlantskoj organizaciji. Zamjerke su se s vremenom ublažile, ali 'naknade' predviđene 1997. ne zadovoljavaju Moskvu, čak i uz obvezu 'revitalizacije' Zajedničkog vijeća. To više što bi sljedeći val proširenja NATO-a mogao biti još teži zalogaj za Rusiju. Za sada nije donesena nijedna odluka, premda je predsjednik George W. Bush u proljeće u Varšavi podsjetio da sve demokratske države u Europi, ako žele, mogu biti članovi saveza. Na popisu kandidata su baltičke zemlje koje nisu samo, kao države srednje Europe, bivši članovi Varšavskog sporazuma, već i bivše republike Sovjetskog Saveza i, što je još gore, bivše zemlje carske Rusije. Kao i koncem 1990-ih Kremlj naizmjence hvali i kudi istu stvar, prihvaćajući danas ono što je odbacio jučer, priznajući kadšto pravo svake države da samostalno izabire saveznike, da bi sutra tvrdio kako je ulazak Balta u NATO prava provokacija. Stoga zapadni čelnici već nekoliko mjeseci traže zamisli koje će progurati sljedeće proširenje, možda 'big bang' u kojemu će sudjelovati sedam zemalja koje su 1999. ostavljene po strani (plus tri baltičke, Slovenija, Slovačka, kao i Bugarska i Rumunjska, za koje se zauzima Francuska). Britanska je vlada u dogovoru s Amerikancima nedavno predložila ('Le Monde' od 19.XI.) da se osnuje novi forum koji će zamijeniti Zajedničko vijeće NATO-Rusija. Glavni tajnik NATO-a George Robertson, bivši britanski ministar obrane, išao je u Moskvu kako bi obrazložio taj prijedlog. U toj novoj instanci, gdje bi Rusija bila ravnopravna s članovima NATO-a, raspravljalo bi se i odlučivalo o temama od zajedničkog interesa: borbi protiv terorizma i širenju oružja za masovno uništavanje, o modernizaciji obrambene politike itd. Lord Robertson je pojasnio da Moskva ne bi imala pravo veta na odluke Atlantskog saveza koji bi se u slučaju neslaganja s Rusima uvijek mogao vratiti na NATO-ove sjednice u užem smislu. Ipak, osnutak tavog foruma bio bi kvalitativan skok u odnosima Zapada i Rusije. Međunarodne su se prilike promijenile od konca 1990. Više nije samo riječ o tomu da se laska Rusiji. Treba preispitati okvire europske sigurnosti, jer su napadaji na New York i na Washington dvojako utjecali na prilike. S jedne strane, Vladimir Putin se bez otezanja pridružio protuterorističkoj koaliciji; s druge, NATO je pokazao da nije kadar odgovoriti novim prijetnjama. Izgledi za približavanje Rusije i NATO-a, pa i mogućnost ulaska, svakako sežu u doba do 11.IX. George W. Bush i njegov ruski kolega poigravali su se s tim zamislima već na prvom susretu u Ljubljani, u proljeće. No nakon 11.IX. otkrili su zajedničkog neprijatelja, međunarodni terorizam. NATO je pak pokušavao preživjeti u međunarodnoj krizi nakon rušenja Svjetskog trgovačkog centra. Čak se, prvi put u svojoj povijesti, pozvao na članak 5 Atlantske povelje, prema kojemu je obveza svakog člana da pomogne napadnutom savezniku. Neobično je što je taj potpuno novi poziv možda bio njegov labuđi pjev. Jer, nisu ga pratila djela. SAD je gomilao izjave o solidarnosti, ali je pazio da ne mimoiđe NATO u provedbi operacija protiv Bin Ladena i mreže Al Quaide, djelomice zato da ne bi morao raspravljati s gdjekada nezgodnim saveznicima. Iskustvo s Kosova bilo mu je poukom. Lord Robertson uložio je priličan napor kako bi pronašao ulogu za NATO. Nije uspio. U trenutku pogibelji, Amerikanci su ad hoc koalicijama koje se mijenjaju ovisno o cilju dali prednost pred stalnim savezom s krutim ustrojem. NATO mora pronaći drugi razlog postojanja. Već 1990-ih, zajedničkoj obrani od istočnog neprijatelja koji je nestao sa svršetkom hladnog rata, dodao je mirovne misije. Te misije Europska unija želi preuzeti na svoja leđa - barem djelomice - od 2003., s planom o zajedničkoj sigurnosti i obrani. Što preostaje NATO-u osim da se okrene Rusiji, uključi je u nove ustanove i preobrazi se da bi mogao opstati? Ako se europska sigurnost više ne može jamčiti protiv velikog istočnog susjeda, već zajedno s njim, više nema potrebe za isključivo zapadnim oruđem koje je zastarjelo nasljeđe hladnoga rata. Neobično je što se ulaskom Rusije u NATO, barem djelomice, želi nadomjestiti ulazak u NATO zemalja koje u toj organizaciji vide jamstvo protiv... Rusije. Vladimir Putin se prenemaže. Ne žuri se da prihvati ponude lorda Robertsona. Rusija, rekao je, ne želi stajati u redu za ulazak u NATO. Ta se rečenica može tumačiti dvojako: ili Rusija ne želi ući u NATO, ili ne želi čekati u predvorju, kao bilo koja 'normalna' država istočne Europe. Kremlj čeka, traži pojašnjenja i jamstva kako se ne bi našao u lošijem položaju od članova NATO-a. Ali, dobro znade da britanski prijedlozi idu u pravcu koji je oduvijek priželjkivao: izgraditi paneuropski sustav sigurnosti kojemu će se pridružiti s punim pravima. OESS je bio prvi korak u tom pravcu, ali se Rusija tu našla na istoj razini kao i bilo koja druga mala zemlja. NATO može biti ili isključivo politička organizacija, ili desna ruka OESS-a gdje će 'veliki' imati zadnju riječ. Rusija nema razloga da dugoročno odbija to promaknuće. A NATO kratkoročno nema drugog izbora doli da se otvori svom dojučerašnjem neprijatelju kako bi si osigurao dug život", piše Daniel Vernet.