CSM 6. XII. A GDJE NAM JE NOVI NEPRIJATELJ?

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 6. XII. 2001. U loše definiranom ratu, što dalje? "Kako se vojna strana rata u Afganistanu razvija relativno dobro, vrijeme je da razmislimo o pitanju: Što slijedeće?' U okviru onog što predsjednik naziva Bushovom doktrinom, kazao je kako je cilj rata okončati terorizam, no nikada nije posebno definirao što terorizam točno znači. Prije par tjedana, u jednom govoru koji je održao (...) predsjednik je upotrijebio slijedeću definiciju: 'Ako pružate utočište teroristima, vi ste teroristi. Ako obučavate ili naoružavate teroriste, vi ste terorist. Ako hranite ili financirate teroriste, vi ste terorist...' (...) Što i nije baš precizna definicija. Predsjednik je uključio one koji podržavaju terorizam među one koji su na sebe navukli bijes SAD-a. Što je razumljivo. Zdrav razum govori nam da podržavanje uključuje financiranje i pružanje utočišta. Prema Bushovoj definiciji, da li ovo uključuje, kao što se govorilo, posjedovanje ili rad na razvoju oružja masovnog uništenja - nuklearnog, kemijskog ili biološkog oružja? Još od sredine hladnog rata, prevencija proliferacije tog oružja dugo je bio cilj vanjske politike SAD-a. No taj cilj velikim dijelom nije ostvaren, posebno kada je nuklearno oružje posrijedi. Hoćemo li sada nastojati ostvariti cilj o sprječavanju proliferacije vojnim umjesto diplomatskim sredstvima? Njemački vojni mislilac iz 19 stoljeća, Karl von Clausewitz kazao je kako je rat nastavak politike drugim sredstvima, no želimo li otići ovako daleko? Hoćemo li posjedovanje kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja držati za 'casus belli'? Ako je tako, gdje da povučemo crtu između zemalja kao što su Indija, Pakistan i Tajvan s jedne i Irak, Iran, Libija i Sjeverna Koreja s druge strane? Slijediti afganistansku politiku u Iraku ima smisla. Rat koji je za cilj imao izbaciti Irak iz Kuvajta prerano je okončan iračkim sporazumom, koji je u međuvremenu prekršen, da se inspektorima UN-a da sloboda da traže oružje masovnog uništenja. Kako je američka javnost raspoložena za vođenje rata a američke vojne snage se nalaze u tom području, može se tvrditi da je sada pravo vrijeme da se dovrši taj posao. No što s drugim zemljama koje posjeduju takvo oružje? Ima li naš rat protiv terorizma za cilj samo zaštitu američkog teritorija? Ili uključuje i američke interese u inozemstvu? Predsjednik je u par navrata dao za naslutiti kako je točno ovo drugo, što bi SAD učinilo svjetskim policajcem i zaštitnikom svih onih koji nisu u stanju zaštititi sami sebe - a što je ogromni zadatak koji uvelike nadilazi naše sposobnosti. Bush ponekad ograničava svoju doktrinu na terorističike organizacije, kao što je 'al Qaida', s globalnim dosegom ili s ambicijama za globalni doseg. Ovo je već mnogo umjereniji cilj. Konačno, kako ćemo znati da smo pobijedili? Ovo je rat različit od svih drugih. Ima jasan početak, kao što ga je imao Pearl Harbor koji nas je uveo u Drugi svjetski rat. Iako smo sigurni u to da znamo tko je počeo rat protiv terorizma, oni koji su ga započeli ipak nisu jasne mete kao što su to bili Japanci, niti je vjerojatno da će potpisati dokument o porazu. Vjerojatnije je da će se povući u područja iz kojih su i došli. Hoćemo li ovo znati sa sigurnosti kada ili ako se dogodi, ili smo osuđeni živjeti sa strahom od još jednog napada nalik na onaj koji je počinjen 11. rujna? I koje kolateralne odgovornosti preuzimamo? UN nastoji oformiti novu afganistansku vladu, što je nastojanje u kojem SAD mora nužno odigrati ključnu ulogu. Tako se još jednom nalazimo u misiji izgradnje nacije, koja je bezgranično složena i u provođenju koje se u prošlosti nismo previše iskazali. Od kada je propast Sovjetskog Saveza prije 12 godina okončala hladni rat, SAD je u potrazi za općom vanjskom politikom koja bi zamijenila antikomunizam tog doba. Možda smo ju našli u antiterorizmu, no nismo našli nasljednika hladnoratovske politike obuzdavanja za rješavanje problema Sovjetskog Saveza", piše Pat M. Holt.