IT 5.XII.LA STAMPA-EUROPSKA INTEGRACIJA

ITALIJA LA STAMPA 5. XII. 2001. Vanjska strana sjedišta Europskog parlamenta u Strasbourgu "U vrijeme kada izgleda da Europa više nema snage ujediniti se, dok bi je novi svjetski nered trebao nagnati da nastavi svojim pohodom naprijed, možda je potrebno vratiti se izvorima, onoj 1991. u kojoj su se rješavale naše sudbine. Te je godine SSSR proživljavao svoje posljednje trenutke, i već se tada pribojavalo da bi nakon nepravednog reda hladnog rata mogao doći neki oblik kaosa. U Zagrebu je vojska, koja je sve više bila 'ex' jugoslavenska, bila pod opsadom milicija mlade hrvatske države, što je bila najava drugih sukoba koji su gurnuli jedan dio starog kontinenta u etničke sukobe o kojima se danas sudi u Haagu. Pred katastrofičnim rastapanjem koje se ocrtavalo na istoku, pred američkom hegemonijom koja je nekoliko mjeseci nakon prividne pobjede nad Saddamom Husseinom izgledala neizbježnom, tri europska čelnika Helmut Kohl, Francois Mitterand i Jacques Delors, odlučili su poslati snažan signal cijelom svijetu. Rodio se tako projekt davanja Europi jedinstvene monete. To je bio, osim političkog cilja Francuske da ujedinjenju Njemačku zadrži u okviru Europe, izbjegavajući da završi privučena u sferu nove Rusije koja se rađala, logičan razvoj nacrta zajedničkog tržišta koje se ostvarivalo. Već je tada bilo razvidno da su europska gospodarstva imala potrebu biti zaštićena protiv zloporabe konkurencije uslijed monetarnih iskrivljavanja, i da je trebalo naći put između protuinflacijskih opsesija Nijemaca i politika deprecijacije koje su koristili drugi. Moneta je dakle bila potreba. Nije bilo, međutim, ubrzavanje njenog ostvarivanja: ona je ulazila u okvir globalnog projekta integracije koji je uključivao obranu i diplomaciju, sve u svemu, projekt koji je postavljao temelje nove građevine.(...) Tko danas ne vidi koliko su bile neutemeljene bojazni izražavane sa svih strana: pribojavala se predimenzioniranog eura koji bi penalizirao izvoz, a događa se suprotno. (...) Ekonomija ne može više mnogo učiniti i bit će primorana suočiti se s neriješenim pitanjima koja uključuju institucije, organizaciju sustava obrane, doktrine unutarnje sigurnosti i pravosuđa itd.. Nije da je jedinstvo Europe u opasnosti. Treba međutim priznati da jedna određena ideja Europe zamire i da smo pred njenim redefiniranjem. Naša je teškoća je u tome što vlade iskazuju oklijevanje. Shematski se u Europskoj uniji ocrtavaju dvije stranke: prva koja želi ići naprijed, i za koju produbljivanje Unije ima istu važnost kao i proširenje, i drugu koja ne želi ništa činiti. Na žalost u ovoj posljednjoj stranci prepoznaje se veći dio europskih vlada. (...) Tako, dok međunarodne okolnosti i ujedinjujuća perspektiva eura nameću ubrzanje, Europska Unija oklijeva. Kao da je umorna od utroška energije potrebne za dobivanje bitke za euro. S druge strane svi koji su pobjednički vodili tu bitku otišli su sa scene. Drugi naraštaj, drugi ljudi su na polju, No općenita dobra volja ne može zamijeniti politiku. Perspektiva eura Europi nameće da redefinira svoju strategiju i priskrbi si potrebna sredstva za veliki skok naprijed", piše Jean-Marie Colombani.