NJ 5. XII. WELT: NI IZRAEL NI PALESTINCI NE MISLE NA INTERESE CIJELE REGIJE

AUSTRIJA DER STANDARD 5. XII. 2001. Početak kraja mirovnog procesa "Kada je izraelska vojska ispalila rakete koje su eksplodirale 30 metara od ureda Jasera Arafata, u najmanju je ruku prihvatila rizik njegove pogibije - a možda ga je čak i odobrila. Upravo to se i može dogoditi šefu 'entiteta koji podupire terorizam', kako je izraelska vlada nazvala Palestinsku samoupravu. Arafat ne mora biti palestinski Osama bin Laden iako bi izraelski premijer Ariel Sharon nakon 11. rujna priželjkivao takav njegov status na međunarodnoj pozornici; dovoljan bi bio status vođe palestinskih talibana. Ta SAD upravo ovog trenutka politički razvlašćuju i fizički uništavaju talibane u Afganistanu. Washington pak nakon terorističkih napada od nedjelje u potpunosti podupire Sharonove akcije, potvrdio je u utorak ponovno američki ministar vanjskih poslova Colin Powell. Što se toga tiče, čini se da je sve jasno - sućut prema korumpiranom, politički i moralno impotentnom palestinskom vodstvu prilično je suzdržana. Arafat je nagomilao na svoja pleća golemi teret krivnje i grešaka - doduše, greškom se ne bi moglo nazvati i njegovo odbijanje da bezuvjetno odobri sve što je Ehud Barak od njega tražio u Camp Davidu u ljeto 2000, za što ga optužuje izraelska propaganda. No, SAD bar zahtijevaju od tog istog Arafata, kojeg su Izraelci uz američki blagoslov stavili na listu za odstrel, da i dalje surađuje: to nije logično i pokazuje zapravo da je Washington trenutačno izgubio pregled nad situacijom. Sharon je pak racionalan kao i uvijek. Ciljevi poput zračne luke u Gazi i helikoptera Palestinske autonomne upravo odaju jasan koncept: gađati valja ne samo infrastrukturu palestinskog terorizma već i simbole palestinske države u nastajanju. Naime, ako bi samo Arafat trebao biti maknut s položaja palestinskog vođe, zašto njegov nasljednik ne bi i dalje koristio zračnu luku i helikoptere? Treba ih uništiti jer su bili rezultat mirovnog procesa iz Osla - čiji veliki dio sadašnjoj vladi baš i nije drag - a time i znakovi budućeg palestinskog suvereniteta. Neki članovi izraelske vlade vjerojatno neće čak ni osporiti tu namjeru - ta mogu posegnuti za jeftinim i bolno neiskrenim objašnjenjem da je Arafat svojim odbijanjem u Camp Davidu (vidi gore) pokazao da ni sam ne želi takvu državu, ostvarenu mirovnim procesom. Nažalost, postoji sumnja da se i iza te želje za uklanjanjem Arafata - ubojstvom, prisiljavanjem na napuštanje zemlje ili ponižavanjem pred vlastitim ljudima kako bi njegova pozicija postala neodrživa - krije zamisao o povlačenju zaključne crte pod mirovni proces iz devedesetih godina. Mlada garda Palestinaca koja čeka Arafatova nasljednika, ne teži dogovoru s Izraelom putem pregovora, njezina 'pobjeda' izgleda drugačije budući da kao uzor prihvaća Hizbolah u južnom Libanonu, čija je borba Izrael u posljednje vrijeme tako skupo stajala da se jednostrano povukao. Činjenica da očišćen teritorij još ni izdaleka ne čini državu nema mjesta u njezinim kratkoročnim taktičkim razmatranjima. Možda to nekim ljudima u Izraelu i odgovara. No, ako netko iz stare garde oko Arafata uspije zasjesti na njegovo prijestolje, u istom će se trenutku suočiti s istim problemima i vjerojatno će reagirati kao i Arafat: kako bi spriječio slabljenje legitimiteta autonomne uprave na samom terenu, neće se uopće ili se neće dovoljno suprostaviti radikalnim skupinama. U aktualnim uvjetima ionako ne postoji 'mirovni partner' koji bi odgovarao željama izraelske strane: bio bi to netko tko ne bi mislio samo na potrebe vlastite već i na potebe druge države pa i cijele regije. Takva se figura ne nazire ni u izraelskoj vladi", zaključuje Gudrun Harrer.