DNEVNI PREGLED BR. 229 27. STUDENOGA 2001.

RADIO VATIKAN - RV 26. XI. 2001. Vijest koja je jučer stigla iz Sjedinjenih Američkih Država gdje su dva američka poduzeća priopćila da su uspješno izvršila kloniranje ljudskog embrija pobudila je veliku zabrinutost i uznemirenost, iako je potvrđeno da je taj pothvat poduzet u terapeutske svrhe. Istraživači su pojasnili kako je razvoj prvog kloniranog ljudskog embrija zaustavljen u fazi od prvih šest stanica te da ne namjeravaju klonirati ljudsko biće. Tajnik Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Tarcisio Bertone je oštro osudio taj pothvat primijetivši kako informativne agencije već govore o kloniranju čovjeka. Učenjaci su proizveli embrio koji su onda zaustavili kako se ne bi posve razvio i iz njega izvadili ? kako kažu ? 6 stanica, koje će uzgajati kako bi postale izvorne stanice za liječenje živčanih stanica i moždine. Svrha je ovog pothvata terapeutske naravi i kao takvog treba ga ? prema riječima nadbiskupa Bertonea ? pohvaliti. Međutim način na koji je izvedena proizvodnja ljudskog embrija i poslije njegovo uništenje je posve nezakonit. Time se postavlja pitanje odnosa i savezništva između znanosti i etike, primijetio je tajnik Kongregacije za nauk vjere, dodajući kako današnje novine već pišu o patentnom pravu i tržištu koje vrijedi milijarde. Upravo zbog toga su vlade i znanstvenici protiv te vrste kloniranja. Jedno je znanstveno istraživanje, a drugo znanstveni despotizam bez etičkih načela. Crkve se pred tim zbivanjima moraju pozivati na nacrt božjeg stvaranja. Na tim se temeljima moraju odgajati i katolički istraživači i znanstvenici. Građansko društvo, vlade i međunarodna zajednica morali bi ? prema mišljenju nadbiskupa Bertonea ? nastojati uskladiti zakonodavstvo na području biotehnologije kako ne bi prevladalo divlje tržište. Istina je da uvijek postoji mogućnost da neki istraživači rade na crno, ali bi za to mogli biti kažnjeni, kad bi postojalo to zakonodavstvo koje ograničava ili sprječava takve pokuse. (RV) GLAS AMERIKE - VOA 26. XI. 2001. USA Today: Bin Ladenu suditi pred međunarodnim sudom. Pripremila Andrea Tadić. Najtiražniji američki dnevnik 'USA Today' donosi članak o eventualnom suđenju Osami Bin Ladenu. Stručnjaci tvrde da bi, politički, za Sjedinjene Države bilo najbolje kada bi se Bin Ladenu sudilo pred međunarodnim sudom po uzoru na sud u Nuernbergu. Takav bi postupak ? drži se ? također onemogućio bin Ladenove pokušaje da se predstavi kao mučenik. Međunarodni bi sud ? predlažu stručnjaci ? trebao uključivati i predstavnike Britanije, Rusije i Pakistana te svih zemalja koje su pretrpjele štete zbog bin Ladenovih terorističkih aktivnosti. 'Los Angeles Times' jutros piše o Operaciji Whitecoat, u kojoj su između 1954. i 1973. godine stotine američkih vojnika izložene nizu ozbiljnih bolesti kako bi se doznalo što više o oblicima širenja bioloških agensa. Svi vojnici sudjelovali su u programu dobrovoljno. Svi su bili adventisti sedmog dana kojima vjera nije dozvoljavala sudjelovanje u borbama, pa su u vojsci uglavnom bili bolničari. Eksperimenti nisu odnijeli niti jedan život, a stručnjaci ukazuju da su dali dragocjene podatke koji su nedavno korišteni protiv širenja bedrenice. 'New York Times' piše da se Amerikanci koji su se u tjednima nakon terorističkih napada masovno okretali vjeri sada vraćaju svojim ustaljenim vjerskim navikama. U protekla tri desetljeća, između 39 i 43 posto Amerikanaca redovito je odlazilo u crkve. Nakon terorističkih napada taj je udio porastao na 47 posto, ali sada je ponovno pao na 43 posto. Upućeni drže da napadi nisu potkopali ustaljenu vjersku ravnotežu nacije ? četvrtina stanovništva je religiozna, četvrtina je svjetovna, a četvrtina je 'blago zainteresirana za vjeru'. 'Christian Science Monitor' se jutros pita hoće li se nastaviti trend davanja darežljivih donacija dobrotvornim društvima koji je popratio napade od 11. rujna. Prošle godine, korporacije, zaklade i pojedinci donirali su oko 203 milijarde dolara za dobrotvorne svrhe, a vjeruje se da će ove godine ukupna vrijednost donacija biti nešto viša. Dobrotvorne organizacije sučeljene su, međutim, sa sljedećim problemom ? većina prikupljenih sredstava odlazi obiteljima žrtava terorističkih napada, a kako je gospodarstvo u sve lošijem stanju, sve je veći broj kojima je pomoć potrebna. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 26. XI. 2001. Pregled tiska "Dva europska lista osvrću se danas na optužnicu protiv Slobodana Miloševića, u vezi s ratnim zločinima počinjenim u BiH, povlačeći pri tom paralele sa sadašnjom kampanjom u Afganistanu. 'Le Monde' primjećuje da je prošlo samo godinu dana otkako je Milošević svrgnut s položaja jugoslavenskog predsjednika do trenutka kad je u petak optužen za genocid u Bosni i Hercegovini, što pokazuje da je međunarodna pravda, često optuživana za sporost, dokazala svoju efikasnost. U uredničkom komentaru istog lista se, međutim, navodi da nevolje glavnog tužitelja Haaškog suda Carle del Ponte nisu prošle, jer će morati dokazati da je genocid zaista bio proveden. List dodaje kako Tribunal ovim suđenjem daje lekciju i drugima, poput SAD, koji ne priznaju sustav međunarodne pravde, poput Međunarodnog kaznenog suda. 'Ipak, male su šanse da će Bushova administracija promijeniti svoja stajališta i prihvatiti da bi Bin Ladena trebalo izvesti pred Međunarodni kazneni sud, a ne pred američki vojni tribunal", piše 'Le Monde'. Berlinski 'Tageszeitung' ipak ističe da će suđenje Miloševiću biti slaba utjeha žrtvama njegovih postupaka, prije svega zbog činjenice da članice NATO-a još nisu uhitile ostale koji su odgovorni za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. Uspoređujući takvo stanje s kampanjom u Afganistanu, list primjećuje kako je teško razumjeti zašto je to tako 'budući da sada jasno vidimo što je sve moguće kad SAD i NATO zaista žele uhvatiti teroriste'. Ovaj list uz to optužuje Haaški sud da je isuviše ispolitiziran i zaključuje da bi jedan sud za ratne zločine, ako zaista želi uspostaviti pravdu, mora biti potpuno neovisan. Sjeverni savez mijenja stajalište o ulozi talibana u prijelaznoj vladi', piše 'The Financial Times', navodeći izjavu čelnika Sjevernog saveza i bivšeg afganistanskog predsjednika Rabanija da, kao pojedinci, talibani neće snositi kolektivnu odgovornost, i da će umjereni pripadnici toga pokreta moći imati ulogu u budućoj vladi. Pakistan, koji je važan faktor u cijelom konfliktu, podržava takvo stajalište, piše 'The Financial Times'. Isti list donosi razgovor sa jednim visokim talibanskim dužnosnikom, koji iznosi razloge zbog kojih želi napustiti pokret, i koji je stoga želio ostati anoniman. Ističući da i dalje vjeruje u talibanske ideale, on kaže da je lider mula Omar dozvolio da stranci preuzmu cijeli pokret. Talibanski pokret, čiji je prvenstveni cilj bio čišćenje zemlje od lokalnih gospodara rata, otela su, kaže on, tri strana elementa - međunarodna narko-mafija, pakistanska tajna služba i strani teroristi koji su željeli koristiti Afganistan kao svoju bazu. Mula Omar, kaže ovaj taliban, postao je marioneta arapskih terorista, prenosi 'The Financial Times'. Svi listovi na naslovnim stranicama donose vijest o prvom kloniranom ljudskom embriju. I dok konzervativni 'The Daily Telegraph' u prvi plan ističe ljutnju aktivista za prava nerođene djece takvim pothvatom, 'The Financial Times' napominje da je riječ o važnom koraku k 'terapeutskom kloniranju', odnosno stvaranju ćelija i tkiva za transplantaciju. 'The Guardian' prenosi mišljenje predsjednice Odsjeka za etička pitanja Britanskog medicinskog udruženja da ovaj najnoviji znanstveni prodor ističe u prvi plan potrebu za strogom zakonskom regulativom, tako da terapeutsko kloniranje, koje može služiti u svrhu spašavanja ljudskih života, treba biti omogućeno, dok bi reproduktivno kloniranje bilo zabranjeno". (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 24. XI. 2001. Zagreb: privatizacija kao ratni zločin. Prilog Milana Gavrović. U Hrvatskoj je započela dugo najavljivana revizija privatizacije. Odmah se pokazalo da je najveći broj slučajeva već zastario. Prije nego što se uopće počela baviti revizijom, vlast je morala ukinuti zastaru za sve privatizacijske makinacije. Točno kao i za ratne zločine. Na svoj način hrvatska je privatizacija, koju su vladajući političari dok su bili u oporbi nazivali 'pljačkom stoljeća', također ratni zločin. Ona je najvećim dijelom i provedena u jeku rata od 1991. do 1995. godine. Dok su jedni branili zemlju, drugi su se bogatili. Bilo je to vrijeme kada je tim drugima sve bilo dozvoljeno. Kupovali su poduzeća bez novaca, rasprodavali zgrade, zemljišta i ostalo, a radnike bacali na ulicu ili ih tjerali u prijevremenu, odnosno invalidsku mirovinu, za što odjednom nije bilo nikakvih prepreka. Bezočno su varali i male dioničare koji su to postali uzimajući kredite, u lažnoj nadi da će tako sačuvati posao. Novopečeni su ih tajkuni, međutim, ucjenjivali i prijetili im, sve dok im nisu oteli te dionice. Ostajali su bez posla, bez dionica i bez novaca, a žaliti se nisu imali kome jer su oni koji su ih pljačkali bili miljenici vlasti. Današnje katastrofalno stanje hrvatske ekonomije velikim je dijelom posljedica privatizacije u kojoj se moglo bogatiti, ali ne unapređujući poslovanje već, sasvim suprotno, uništavajući sve ono od čega je zemlja živjela. Prije dvije godine uoči izbora na kojima je HDZ upravo zbog toga izgubio vlast, tada još oporbeni kandidat za premijera Ivica Račan obećao je da će njegova vlada već svoju prvu sjednicu posvetiti reviziji privatizacije. Poslije izbora to je postalo prvo zaboravljeno obećanje. Da nije vidjelo bi se odmah, a ne tek sad kako je sve bilo pripremljeno da vuk pojede magare. Da revizija i gonjenje krivaca neće biti mogući jer će pravno sve to biti zastarjelo. Tako je zastarjelo sve što se događalo prije godine 1996. dakle u vrijeme najveće pljačke, kada je privatizirana skoro cijela industrija i trgovina. Zastarjelo je i mnogo od onoga što se događalo poslije, pa čak i slučajevi iz godine 1999., posljednje u kojoj je HDZ bio na vlasti. Kad je revizija konačno počela, prijave su podnosili mahom zaposleni i mali dioničari. Sva ministarstva zajedno podnijela su, slovima i brojkom, jednu jedinu prijavu. To će možda olakšati odgovor na pitanje, zašto se vlast tako ponijela. Ona nije bila zainteresirana za reviziju prije dvije godine kada je ušla u kabinete, a nije zainteresirana ni sada. Narod bi rekao, vrana vrani..., itd. (RFE) ITALIJA LA STAMPA 26. XI. 2001. Između europskih plemena teško je postići sporazum kao i među Afganistancima "Sutra, ako će sve dobro ići, počinje međunarodna konferencija o budućnosti Afganistana. Trebala je početi danas, ali suprotnosti između strana (za sada) su navele na malu odgodu. Činjenica da se konferencija održava u Bonnu smatra se, i od Prodija, uspjehom Europe. No i Europa će imati za nekoliko tjedana u Laekenu u Belgiji jednu svoju jako važnu konferenciju: njezine frakcije imaju više izgleda dogovoriti se nego afganistanske. Usporedba, je naravno, paradoksalna, ili, kako se običava reći, provokativna. Beskorisno je trošiti riječi kako bi naglasili razlike: pošto su se, do prije 56 godina (što uopće nije mnogo, povijesno gledano), europska 'plemena' međusobno masakrirala voljom i okrutnošću koja nije bila manja od one između Pashtuna i Uzbeka. Sada su razlike između europskih država-plemena u potpunosti političke, u okviru nacrta prihvaćenog kao zajedničkog. No i dalje su ozbiljne, i u nekim slučajevima, zbunjujuće. Jednom su postojale dvije države, Francuska i Njemačka, koje su se smatrale 'motorom' europskog nacrta. Drugi su se ustručavali, ali su ih potom slijedili, poput Italije. A opet drugi, poput Velike Britanije, otvoreno su se opirali pridružiti se zboru. Potom je došao Maastricht , monetarno ujedinjenje, i za mjesec dana 12 od 15 zemalja kupovat će i prodavati u eurima. Pa ipak... Francuska i Njemačka (recimo naš Sjeverni savez) upravo su održale jedan od svojih periodičkih sastanaka, i napravile su velike načelne sporazume. No Francuska ima dvojicu plemenskih vođa, gollističkog predsjednika Chiraca i socijalističkog predsjednika Jospina, koji nemaju baš istu viziju 'europskog modela', te će uz to biti takmaci kroz nekoliko mjeseci na izborima za najvišu dužnost. Niti jedan od te dvojice ne slaže se s glavarom njemačkog plemena, Schroederom, koji pak mora sa svoje strane riješiti stvari s podplemenom zelenih, unatoč pomirljivog duha vođa ovog posljednjeg. A još će dvoglava Francuska održati drugi skup na vrhu s Berlusconijevom Italijom, koji, unatoč savjeta lokalnog 'mudraca', ministra Ruggiera, više gleda prema Madridu i Londonu nego prema Parizu i Berlinu. Što se tiče Londona Blair je kao nikada prije zauzeo za euro, no ostaju neodređeni načini i rokovi priključivanja. Promjenjiva je i panorama konkretnih ponašanja spram Amerike u ratu, makar u općem znaku solidarnosti (kao i afganistanske etnije, koje sve priznaju Sjedinjenim Državama njihov odlučujući doprinos pobjedi nad talibanima, ali...). Prirodno Europljani će naći kompromis, makar se i ne zna koliko će biti značajan, i treba se nadati da će to isto uspjeti učiniti afganistanska plemena, smanjujući razinu i opasnosti njihovog sukobljavanja. Ostaje činjenica da će (kako je primijetio Carlo Bastasin u ovom listu) biti prave 'europske' politike onda kada će ova nadvladati unutarnja proturječja pojedinačnih država, te da samo neka takva 'nadplemenska' politika može ozbiljno posredovati među afganistanskim frakcijama, i bilo kojeg drugog realiteta prijetećeg svijeta koji napreduje", Aldo Rizzo. IL MANIFESTO 26. XI. 2001. Policijska internacionala "Španjolskom premijeru Joseu Marii Aznaru već je nekoliko mjeseci sasvim jasno kako iskoristiti za unutarnje potrebe obnovljenu međunarodnu slogu u borbi protiv terorizma. Zamisao je jednostavna, prepustiti nezgodnu Batasunu, političku stranku radikalnog baskijskog ekstremizma, Europskoj uniji, da zajedničarske institucije proglase njenu nezakonitost radi njezinih pretpostavljenih veza s ETA-om. Instrument koji bi se za to iskoristio rodio se na tragu 11. rujna, europski popis terorističkih organizacija koji čelnici policija Petnaestorice tajno formuliraju na temelju zajedničke definicije terorizma. No Komisija ne igra Aznarovu igru, i Batasuna neće ući na taj popis jer ne postoji nikakva mogućnost da neka zakonski priznata stranka uđe na popis terorističkih skupina.(...) Čvor predstavlja definicija terorizma. Europska Unija smatra terorističkim djelima ona koja za cilj imaju 'zastrašiti stanovništvo, neopravdano primorati javne vlasti ili međunarodnu organizaciju da čini ili se suzdrži od toga da čini određenu stvar, tešku destabilizaciju ili uništenje temeljnih političkih, ustavnih, gospodarskih ili društvenih struktura neke zemlje ili međunarodne organizacije'. (...) Široka definicija koja neizbježno potiče autoritarne sklonosti nekih kontinentalnih izvršnih vlasti, koje su po vokaciji sklone borbu s protivnim mišljenjima gurnuti preko granica demokracije i ustavnosti. Nije slučajno, dakle, da je prije dva tjedna Berlusconijeva i Scajolina Italija Aznaru obećala da će u sjedištu zajednice podržati njegov prijedlog protiv Batasune i Gestorasa pro Amnistia. (...) Slijedeći korak, ili razmjena usluga između Berlusconija i Aznara, izgledao bi onaj kriminalizacije skupina koje osporavaju liberalističku globalizaciju. (...) NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 26. XI. 2001. Ograničena zadovoljština "Slobodan Milošević morat će odgovarati i za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. No, žrtvama će predstojeći proces pred sudom UN za ratne zločine donijeti tek ograničenu zadovoljštinu. Naime, ogromni vojni obavještajni aparat članica NATO-a, angažiran na području bivše Jugoslavije, još nije uspio uhvatiti ostale glavne odgovorne osobe za 'etnička čišćenja' u razdoblju od 1992. do 1995. g. To je neshvatljivo s obzirom na ukupno više od 200 tisuća mrtvih - napokon, upravo svjedočimo primjeru što se može učiniti kada SAD i članice NATO-a zaista žele uhvatiti teroriste. U Bosni nije trebalo u tu svrhu čak ni započinjati rat - bila je zaista dovoljna jedna policijska akcija. Zato se nameće dojam da javni zahtjev nije popraćen odgovarajućom političkom voljom. Povijest kaznenog gonjenja ratnih zločinaca na području bivše Jugoslavije obilježena je od samog početka određenim nelogičnostima. Politički interesi raznih strana prečesto previše utječu na politiku suda. To vrijedi i u slučaju Milošević. Bivši jugoslavenski predsjednik čak u neku ruku ima pravo kada tvrdi da je sud za ratne zločince politička manifestacija. Doduše, drugačija no što on misli. Nema se što reći protiv hrabre glavne tužiteljice Carle del Ponte, koja od NATO-a zahtijeva više uhićenja. Najvažniji grijeh počinje je davno prije njezina vremena. Kada je međunarodna zajednica trebala Miloševića kako bi dokončala rat u Bosni, usprkos već tada vidljivim dokazima koji su ga teško teretili, nitko nije ni spominjao njegovo izvođenje pred sud na klupi za ratne zločince. Umjesto toga, Miloševiću je dopušteno da pomogne pri utvrđivanju kompromisa koji je faktički podijelio Bosnu i time još i nagradio etničke čistače. Ni sud za ratne zločince nije se usudio pokrenuti istragu protiv njega. Naravno, tadašnji je glavni posrednik Richard Holbrooke pokušao udvaranjem Miloševiću izmamiti kompromise i istodobno izbjeći rat NATO-a protiv Jugoslavije. No, činjenica da je sud za ratne zločince - ipak je riječ o instituciji Ujedinjenih naroda - sudjelovao u toj igri otvorila je već tada pitanja u vezi s njegovom nezavisnošću. Činjenica je da je manevarski prostor suda u međuvremenu proširen. No, da bi sud UN za ratne zločince ubuduće uistinu sudio, mora biti u potpunosti nezavisan", smatra Erich Rathfelder. FRANKFURTER RUNDSCHAU 26. XI. 2001. Oprezan korak na miniranom terenu "Uzalud sve jadikovke o nemogućoj zadaći. Ovog će tjedna Ujedinjeni narodi na Petersbergu kod Bonna morati preuzeti posredničku ulogu u uspostavi mira i prijelazne vlade u Afganistanu. Posebni izaslanik UN Lakhdar Brahimi zna da takvi razgovori lako mogu završiti neuspjehom. Njegov prvi, dugogodišnji pokušaj posredovanja u sukobu u Afganistanu završio je prije dvije godine kapitulacijom pred Talibanima i njihovom međunarodnom izolacijom. Danas će osobni povjerenik glavnog tajnika UN Kofija Annana ponovno pokušati potaknuti najmanje 50 predstavnika Paštuna, Tadžika, Uzbeka i Hazara, okupljenih u ladanjskoj rezidenciji njemačke vlade, da bar saslušaju jedni druge. Doduše, UN sastavili su plan od pet točaka, u kojem se govori o formiranju 'privremenog vijeća', 'izgradnji prijelazne uprave', 'sazivanju velike skupštine vijeća' (Loya Jirga), 'prihvaćanju novog ustava' i napokon o 'instalaciji nove vlade'. No, to je puka mirovna teorija UN. Na Petersbergu će biti postavljeni daleko skromniji zahtjevi. Prvo će se sastati 'najvažniji predstavnici' posttalibanskog Afganistana. I ako izaslanstvo Paštuna odmah ne napusti prostoriju pri prvom pretjeranog zahtjevu Sjevernog saveza za sudjelovanjem u vlasti; ako izaslanik uzbečkog generala Rašida Dostama ne upadne u riječ šijitskim intelektualcima iz ciparskog egzila; ako članovi paštunske 'Pešavarske skupine' 300 metara nad Rajnom ostanu nekoliko dana sjediti za istim stolom s kralju vjernom 'Rimskom skupinom', 'Ciparskom skupinom' i pripadnicima Sjevernog Saveza - bio bi to po mišljenju Lakhdara Brahimija već ogroman napredak nakon 22 godine rata, sedam godina talibanske vladavine i šest tjedana američkog bombardiranja. Naime, tako nešto nikada nije viđeno kada je riječ o Afganistanu - niti takav interes međunarodne zajednice, niti tako snažan diplomatski pritisak. SAD, Rusija i afganistanski susjedi zastupaju jasna očekivanja: na konferenciji bi protivnici Talibana, koji danas nadziru veliki dio zemlje, trebali odstupiti bitan dio svoje vlasti. Mir nije moguć bez snažnijeg sudjelovanja u prvom redu naroda Paštuna, koji čine 40 posto Afgana. Kao prvi korak na putu prema odmjerenoj raspodjeli vlasti, diplomat UN treba tako često okupljati glave za konferencijskim stolom dok ne bude utvrđena što reprezentativnija 15-člana prijelazna vlada. No, Hans-Joachim Daierr, posebni izaslanik njemačkog ministarstva vanjskih poslova za Afganistan, odbija bilo kakve sumnje u dalekosežne ovlasti planiranog odbora. 'Izvršno vijeće trebalo bi preuzeti političku odgovornost za cijeli Afganistan. Trebalo bi imati zakonodavne ovlasti, izraditi ustav, zastupati Afganistan prema svijetu i na kraju pripremiti izbore', kazao je Daerr u razgovoru za list. Realno usklađivanje interesa, koje će uzeti u obzir želje raznih etnija i plemena, bit će teška zadaća za UN i zato što se iza svake frakcije, zastupljene na Petersbergu, krije najmanje jedna suflirajuća susjedna zemlja. I dalje je puka fikcija predodžba da će u dolini Rajne samo 'Afgani raspravljati o Afganistanu'. Linije razdvajanja prilično su nejasne. Primjerice, 'Ciparska skupina', koja se sastoji u prvom redu od šijitskih Hazara u egzilu na Cipru, održava kontakte s bivšim zapovjednikom Gulbudinom Hekmatjarom, nastanjenim u Teheranu. No, po mišljenju ostalih sudionika konferencije, Hekmatjar i njegovi zapovjednici trebali bi zapravo biti izvedeni pred sud za ratne zločince zbog zlodjela, počinjenih između 1992. i 1996. g. u Kabulu. Druga sporna točka jest uključivanje Talibana u mirovni proces. Dok neki od paštunskih predstavnika pod pritiskom Pakistana zagvaraju integraciju 'umjerenih Talibana' u poslijeratnu vladu, 'ministar vanjskih poslova' Sjevernog saveza Abdulah Abdulah odlučno odbacuje tu mogućnost. No, čak i SAD, koje još uvijek svojim bombama utiru put Sjevernom savezu, žele spriječiti uvredu za svog važnog partnera Pakistan budući da njegov dramatičan gubitak utjecaja u Afganistanu uslijed pada talibana mogao prouzročiti pakistanskom predsjedniku Pervezu Musharrafu unutarpolitičke teškoće. Zato pitanje o sudjelovanju Talibana u vladi odjednom više nije toliko odlučujuće za neke zapadne diplomate. Već opisana površna skica nekih aktera i njihovih motiva pokazuje da je čak i klasična politika zastupnika interesa u Afganistanu trenutačno obilježena nedosljednošću i proturječjima. To je možda i dobra šansa za diplomaciju. Još se težom zadaćom pokazuje ocjena Sjevernog saveza, koji je odnedavno preuzeo zavjetničko ime 'United Front'. Tako dugotrajno osvajanje sjevernoafganistanskog grada Kunduza više nije bilo samo vjerojatno posljednja bitka protiv talibana već i prvi otvoreni sukob između uzbečkog generala Rašida Dostama i ostalih, tadžičkih zapovjednika Sjevernog saveza za još jedan komad afganskog teritorija. Nitko ne zna koliko će dugo postrojbe i stranke tadžičke (oko 25 posto), uzbečke (oko šest posto), i hazarske (19 posto) manjine izdržati pod zajedničkim krovom Sjevernog saveza. Već se sada u njihovu većinom tadžičkom vodstvu naziru kadrovski pomaci. Tako je istaknuto da Junus Qanuni, koji će u Bonnu nastupiti u ulozi voditelja izaslanstva Sjevernog saveza, potisnuti s vlasti afganistanskog predsjednika Burhanudina Rabanija, još uvijek priznatog na razini UN. Tko bude gledao kako ratne poglavice, koje su se još jučer iza bojišnice vozile terenskim vozilima po vijugavim serpentinama, stižu u Teheran, London i Bonn, u kravatama, vozeći se u crnim limuzinama, odmah će shvatiti čemu teže stari-novi gospodari iz Herata, Mazar-i-Šarifa i Kabula: naime, oni žele diplomatskim putem osigurati izboreni teritorij i što veći udio u nekoliko milijardi dolara vrijednoj humanitarnoj pomoći i obnovi na svim razinama. UN moraju napraviti u Bonnu obećani prvi korak na putu prema izgradnji reprezentativne strukture na već zaposjednutom i miniranom terenu. Naime, nakon konačnog pada talibana Afganistan ne može krenuti iz početka bez vojnog i diplomatskog potiskivanja Sjevernog saveza. Tijek konferencije odlučit će odgovor na pitanje kojim će sredstvima pritiska Rusija, koja i dalje oprema Sjeverni savez, i SAD, koji se koriste njegovim legionarskim uslugama, poduprijeti Brahimijevu voditeljsku ulogu. Drugim riječima, izgledi za uspješno posredovanje UN izrazito su loši. Usprkos tome, već dugo nisu bili dobri kao sada na Petersbergu", naglašavaju Rolf Paasch i Florian Hassel. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. XI. 2001. Prava cijena arapske nafte više je nego što si Amerikanci mogu priuštiti "Veza koja povezuje potrošače nafte u SAD-u s 15 mladih Saudijaca koji su pomogli izmasakrirati oko 4000 Amerikanaca i druge prije 10 tjedana napeta je i jasna. Moguće je da postoje i drugi, neposredniji pokretački događaji koje su teroristi imali na umu dok su planirali nanijeti maksimalnu bol zemlji koja im je otvorila svoja vrata; u životu, uostalom, nema jednostranih uzročno- posljedičnih veza. No posve je jasno da je potreba za uvozom nafte SAD držala duboko upletenom u vezu s dekadentnim režimima šireg Bliskog Istoka. Nakon obećavajućeg početka očuvanja prirode i razvijanja alternativa naftnim gorivima 1970-tih, Amerikanci su dva desetljeća nakon toga nastavili trošiti naftu ne obazirući se na ovu problematiku. Strateško zanemarivanje uvoza nafte više nije opcija. Građani i čelnici moraju hitno ozbiljno razmisliti o međusobnoj vezi nafte, rata i globalnog terorizma. Kampanja protiv Osame bin Ladena i talibana američke je snage uvukla duboko u Srednju Aziju koja se nameće kao novi izvor nafte i zemnog plina. Iskušenje da se ponove greške politike Zaljevskog rata tako da se postane ovisan o diktaturama u novom naftnom El Doradu bit će ogromne i moramo im se oduprijeti. Dugo odlagano no sada opipljivo nametanje Rusije kao glavnog izvoznika nafte preoblikuje tržište nafte kojima je dugo dominirao OPEC. Očajni OPEC zaprijetio je vođenjem rata cijenama što bi Rusiju moglo dovesti do bankrota ako se Vladimir Putin ne složi pridružiti kartelskoj shemi usklađivanja cijena. Predsjednik Putin do sada se odupirao ovoj ucjeni pa cijene nastavljaju padati. No Amerikanci se moraju čuvati toga da se još jednom uljuljkaju u lažno samozadovoljstvo. Sudjelovanje saudijskih nacionalista u planu 11. rujna ističe neuspjeh faustovskog ugovora između Rijada i Washingtona. Dok je kontrola Saudijske Arabije nad cijenama nafte i opskrbom omogućila Amerikancima da nastave biti ovisnicima o njihovoj nafti, vojna prisutnost Amerike u području Zaljeva saudijskoj je kraljevskoj obitelji dala lažan osjećaj sigurnosti. Svaka je nacija potraćila deset godina baveći se vlastitim hitnim pitanjima. Na kraju Operacije pustinjska oluja, američka je vojna moć, izgleda, otvorila put saudijskoj kraljevskoj obitelji, koja je dobila novu sigurnost, da preuzme čelništvo u arapskoj politici i počne program političke i gospodarske modernizacije kod kuće. Američka je pobjeda obećavala uspješnu suradnju. Do koje nije došlo. '1991. godine, Sudijci su svojim sinovima davali ime Bush', prisjetio se princ Saud al Faisal u Washingtonu ovog mjeseca. 'Kako to da smo tada bili Dr Jekyll a da smo sada Mr Hyde?' Žustro se suprotstavio mojoj tvrdnji da je sporost promjene režima dio problema: 'Nećemo riskirati s kohezijom naše zemlje. Moramo imati domaću formulu za sudjelovanje našeg naroda. Ne želimo učiniti ono što se dogodilo u mnogim afričkim zemljama gdje je demokracija bila nametana plemenskom društvu, što se pretvorilo u civilni rat.' Zbog čega se tako mnogo mladih, bogatih Saudijaca odazvalo bin Ladenovom pozivu da se počini masovno ubojstvo Amerikanaca? Princ je tvrdio da je podrška SAD-a Izraelu bila ključni faktor, i ponovio žaljenje svoje nacije 'da je i jedan Saudijac upleten u ovo.' Tada je dodao: 'Povijest pokazuje kako se obmanuti mogu i bogate zemlje.' Bogati režimi u Zaljevu monopoliziraju bogatstvo i moć svojih zemalja. Bogati američki potrošači nisu voljni žrtvovati svoj komfor da bi smanjili uvoz nafte. Kao što čovjek kaže, ne morate biti siromašni da biste bili obmanuti", piše Jim Hoagland za "The Washington Post". THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 26. XI. 2001. Pronaći pravu političku mješavinu "Ovoga će tjedna u Njemačkoj biti održani pregovori na temu stvaranja stabilne vlade za Afganistan. Ako pregovori uspiju, svijet će imati jednu zemlju manje koja može služiti kao sigurno utočište za teroriste. Ovo je lakše kazati nego ostvariti kada je posrijedi zemlja koja je u tolikoj mjeri iscrpljena ratovima i krvavim sukobima. Osim toga, pregovori počinju dok čelne ljude al Qaide i talibane još uvijek progone a afganistanska prijestolnica je pod kontrolom manjinskih etničkih skupina Sjevernog Saveza. Da bi pregovori uspjeli, SAD i njegovi saveznici će trebati podržati antitalibanske čelnike etničkih Paštuna, koji čine 40-tak posto Afganistanaca i koji su činili osnovu talibanskog pokreta. Ovo ne znači napuštanje Sjevernog saveza, no moglo bi značiti sukobljavanje s njima. Kako stvari stoje, pregovori su trenutno pristrani u negativnom smislu kada su Paštuni posrijedi, jer 11 od 21 stolica za stolom pripadaju Uzbecima, Tadžicima, bivšem kralju i drugima. Konferencija je zamišljena tako da se osnuje privremena vlada koja će zatim dovesti do 'loja jirga' (velika skupština) plemenskih skupina i frakcija, što za par godina može dovesti do izbora. Političko šeprtljanje Bushove ekipe, koje je nekoć bilo neukusno vladi koja je s prijezirom gledala na clintonovsku 'izgradnju nacija', sada je pitanje najviše nacionalne sigurnosti. U Washingtonu se lekcije uče brzo iz nedavnih međunarodnih pokušaja da se iz kaosa u drugim neuspjelim državama koje su nastale iz rata, od Mozambika do Kosova (vidi drugi uvodnik lista) načini red. Primamljivost milijardi pomoći za Afganistan pomoći će povezati frakcije, bar neko vrijeme, no samo neće moći ostvariti dugoročnu političku ravnotežu koju mogu stvoriti samo Afganistanci. Strani vojnici vjerojatno će biti potrebni u Afganistanu neko vrijeme, unatoč povijesti zemlje- činjenici da je bila crna rupa za inozemne sile. Opet, pronalaženje prave ravnoteže nacija počivat će na etničkoj ravnoteži nove vlade. SAD će morati pokazati predanost dobrobiti Afganistana van okvira istjerivanja terorista iz te zemlje. Ovo će uvjeriti narode u drugim zemljama koje sada kriju teroriste da je vrijedno podržavati SAD u težnji okončavanja pro-terorističkih režima. Civilni rat ne mora ponovno progutati Afganistan kao što je to bio slučaj u prošlosti ako mu SAD pomogne pronaći pravu političku mješavinu", stoji u uvodniku lista. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 26. XI. 2001. Manje previranja na Balkanu "Dok se međunarodni savez i UN pripremaju za izgradnju nacije u Afganistanu, napredak paralelnog projekta na drugom kraju svijeta ohrabruje. Nedavni mirni izbori održani na Kosovu pokazali su da ljudi podijeljeni ratom i etničkom pripadnosti mogu iskoraknuti u obećavajuću budućnost. Najviše glasova dobila je umjerena albanska stranka. Da bi vladala pokrajinom, morat će oformiti koaliciju s drugim strankama. No takav proces sam po sebi trebao bi potaknuti veći kompromis i suradnju. Suradnja je, izgleda, sve češća i u susjednoj Makedoniji. Nacionalna zakonodavna tijela u toj zemlji donijela su paket reformi koji za cilj ima povećavanje prava albanske manjine. Ovo bi trebalo otvoriti put daljnjem napretku prema političkoj stabilnosti u Makedoniji- pa stoga i u široj regiji. Prava manjina od ključne su važnosti i na Kosovu. Manjinsko stanovništvo pokrajine, Srbi, na izbore su izašli u neočekivano velikom broju. Imat će 20-tak od 120 mjesta u novoj skupštini. Koliko će dobro srbijanska manjina biti uključena u zakonodavni rad- uključujući i osnivanje kvalitetnijih javnih službi i nastojanje ostvarivanja razvoja- bit će od ključne važnosti za napredak na Kosovu. Administratori UN-a, koji će za sada ostati na svojim položajima, pazit će na ovo. Ono što ne žele vidjeti jest postojanje stalnog sukoba glede pitanja konačnog statusa Kosova- bilo kao neovisne zemlje ili kao zemlje koja zadržava neki oblik veze sa Srbijom. Ovo je pitanje namjerno stavljeno van domašaja nove skupštine. No ako zakonodavci Kosova mogu obratiti pažnju na njihov svjetovniji mandat i poduzmu korake s ciljem poboljšavanja života za sve Kosovare, bit će bliže rješavanju budućeg statusa njihove zemlje - i imat će mirniju osnovu da to učine. Ti koraci prema međuetničkoj suradnji još uvijek su veoma provizorni, no vrijedni su hvale. Ako takvi koraci mogu biti poduzeti na Balkanu, nada postoji i drugdje", stoji u uvodniku lista. FRANCUSKA LE MONDE 25.-26. XI. 2001. Tko će se odvažiti reći 'ne' proširenju Europe? "Ako Europa 2004. primi još deset zemalja, zašto ne bi išla do dvanaest i istodobno primila Bugarsku i Rumunjsku? Ovaj prijedlog koji je 19.XI. iznio Hubert Vedrine pred europskim ministrima za vanjske poslove, ne dogovarajući se ni s kim ni u Parizu ni u Europi, je pogibeljan. Dakako, Francuska se zauzima za dvije zemlje koje su joj tradicionalno bliske. G. Vedrine znade da ove dvije zemlje nisu kadre završiti pregovore o prijamu 2002., kao što se Povjerenstvo nada za deset ostalih. No, ispad g. Vedrinea, svjesno ili ne, javno otkriva ono što sve više europskih čelnika neslužbeno priznaje: proširenje je dramatičan događaj za Europu. 'Ušli smo u nepovratan proces slabljenja nad kojim smo izgubili nadzor. Vučna sila je gotovo nepovratna', kaže jedan među njima. Slabljenja zato što se nijedan šef države ili vlade nije odvažio izreći dvojaku istinu: prvo, budući da na susretu na vrhu u Amsterdamu 1997., a onda u Nici 2000. nisu znali reformirati ustanove Unije, petnaestorica ne mogu primiti nove članove a da ne izlože pogibli zajedničku kuću koja se gradi već pedeset godina. Drugo, zemlje pristupnice nisu kadre ispuniti zahtjeve koji se od njih traže za ulazak u Uniju. Bruxelles je s Mađarskom zaključio pregovore o slobodi kretanja kapitala, a onda se, nakon 11.IX., otkrilo da je ta zemlja na crnoj listi GAFI-ja, međunarodne organizacije koja se bori protiv pranja prljavog novca. 'To znači da su pregovori veliki privid. Fućka nam se za ono što se u stvarnosti događa', nastavlja dužnosnik. Jedan od uzroka problema dolazi iz Poljske, glavnog kandidata koji ima teškoća s reformama, ali Nijemci žele, zbog povijesnog kajanja, da uđe u prvu skupinu proširenja. Francuska ide u stopu za njima, slično kao Jacques Chirac koji je u Varšavi, sa zanosom Helmuta Kohla, obećao neostvarljiv ulazak već 2000. Da bi Poljska bila primljena, treba primiti sve, ili gotovo sve zemlje. Zbunjeno je Povjerenstvo u studenom dalo do znanja da će deset zemalja završiti pregovore koncem 2002., pokazujući zapravo da se udaljuje od proširenja u kojemu bi svatko ulazio prema vlastitim zaslugama. 'Poljska neće ispuniti uvjete. To će biti presedan za prijam drugih', zaključuje diplomat. Idući još dalje u toj logici, Hubert Vedrine traži ulazak Rumunjske i Bugarske radi 'stabilizacije' jugoistočne Europe. Razmišljanje g. Vedrinea moglo bi dovesti do toga da se traži proširenje na Hrvatsku i na Bjelorusiju, ili da se ubrza ulazak Turske, kako bi se na Zapadu učvrstila ta svjetovna iznimka u muslimanskom svijetu. Pokretač programa je kako geostrateške - stabilizirati kontinent kao bi se izbjegla nova jugoslavenska tragedija - tako i moralne naravi (Francuska je Grčkoj pomogla da uđe uime vrijednosti), Njemačka misli da je dužna Poljacima i Česima, bez kojih ujedinjenje ne bi bilo moguće. No ti plemeniti i razumljivi razlozi teško su spojivi s jednim drugim ciljem, a taj je osigurati produbljenje Europe. Europski su čelnici, napose Francuzi, godinama tvrdili da je ono preduvjet za proširenje, ali su morali odustati, jer nije bilo francusko- njemačkog sporazuma kojim bi se utvrdilo kako ići naprijed. Jedno je rješenje bilo dati zapadnoj Europi vremena, pridružujući, a ne primajući u Uniju zemlje na istoku: prigoda je propuštena 1991., s neuspjehom 'konfederacije' s bivšim komunističkim zemljama koju je predložio Francois Mitterrand, a odbio Čeh Vaclav Havel. Druga je mogućnost bila ubrzati europsku integraciju nakon Maastrichta. No ništa od toga nije se dogodilo. Mislilo se da će proširenje Unije 1995. na Austriju, Finsku i Švedsku biti formalnost. Ono je ozbiljno usporilo europski stroj i ojačalo britanski tabor u Europi. 'Tim je zemljama tada trebalo postaviti uvjete', žali se europski dužnosnik koji bi htio da se one obvežu da će nastaviti proces integracije. Dogodilo se suprotno, Švedska si je uzela za pravo da ne prihvati euro, premda sporazumi to ne dopuštaju. Isto tako, dolazak triju neutralnih zemalja u Uniju otežava stvaranje europske obrane. Euro ili obrana: na pomolu je bila Europa 'a la carte' i bilo je nemoguće ne dopustiti ulazak istočnih zemalja. Samo je Francuska mogla prekinuti 'politički ispravan' govor o proširenju. No osamljena je, Njemačka želi primiti svoje susjede, a zemlje na sjeveru daju prednost slabašnoj Europi. K tome, čini se da Francuska Jacquesa Chiraca i Lionela Jospina koja je suzdržana prema Europi, više ni sama ne drži do produbljenja. Petnaestorica, dakle, i dalje nameću zakon šutnje o toj temi. Neki se dužnosnici peru otvarajući privatno dušu, a drugi postupaju kao da ništa nije bilo. Irci su jedini narod koji je na referendumu glasovao o sporazumu iz Nice, kojemu su rekli 'ne'. No odmah se nastojalo protumačiti kako proširenje nema nikakve veze s njihovim glasovanjem. Međutim, u javnosti je sve više pitanja koja zabrinjavaju. Hoće li se otvoriti vrata priljevu poljskih radnika, pitaju se Nijemci. Berlin kaže da nije zabrinut, ali traži prijelazno razdoblje od sedam godina prije nego im dade slobodu kretanja. Kako surađivati s Rumunjskom u svezi s policijom i s pravosuđem? Napose, kako financirati Europu s dvadeset pet članova. Povjerenstvo kaže da Europa ima novca do 2006. No nitko se ne odvažuje reći da će, kada novi članovi zatraže ista prava kao petnaestorica, trebati prinijeti velike žrtve na području poljodjelskih pomoći i strukturnih subvencija koje primaju Irci, Francuzi, Španjolci i Talijani. Može li se povećati zajednički proračun? O tomu nema ni govora, većina zemalja to odbija, među njima i Njemačka. Dakle, svima je znana prešutna logika proširenja: Europa će težiti prema širokoj zoni slobodne trgovine koja će imati ustanove za šest država članica, pa će zato biti i prilično neprikladna za upravljanje. Dvobrzinska Europa je prenemaganje. Zamisao koja potječe iz 1994. redovito, i u 2000., spominje njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, a zatim i Jacques Chirac, ali se sustavno odbacuje. Na europske kandidate ne treba ostaviti dojam da će, čim uđu u Uniju, biti drugorazredni članovi. Zato u Bruxellesu neki povjerenici potajno sanjaju o drugom irskom 'ne' koji bi prisilio da se otvore oči. Drugi se nadaju da će međuvladina konferencija - na kojoj se trebaju reformirati europske ustanove 2004. - omogućiti da se tema napokon načne. Sve te nade zahtijevaju da u stanovitom trenutku netko bude politički odvažan da zatraži pravu reformu europskih ustanova, uz opasnost da zaustavi vlak proširenja. No čini se da nitko nije spreman da se odvaži i kaže 'ne' proširenju. Kao da su svi zadovoljni time što se Europa ograničava na zonu slobodne trgovine i britanskom pobjedom nad nekadašnjom francusko- njemačkom predožbom koja je prepuštena zaboravu", piše Arnaud Leparmentier. AGENCE FRANCE PRESSE - AFP 26.XI.2001. Japanski vojnici u Indijskom oceanu, prvi sramežljiv korak "Slanje japanskih vojnika u Indijski ocean kao potpora američkom vojnom pohodu u Afganistanu povijesna je 'premijera' koju podupire velik dio puka, premda je taj pomak još uvijek skroman, misli nekolicina stručnjaka. Tri broda japanske mornarice sa 460 članova posade napustili su u nedjelju bazu u Sasebu nedaleko od Nagasakija (na jugozapadu zemlje) i krenuli prema Indijskom oceanu odakle će sudjelovati u protuterorističkoj kampanji u Afganistanu. To je prvi put nakon Drugog svjetskog rata da Japan šalje vojnike na područje sukoba. Nije riječ o borbenoj misiji, jer se japanski ustav, donesen nakon poraza 1945., zauvijek odriče primjene sile u rješavanju međunarodnih sukoba. 'Prije deset godina, za Zaljevskog rata, Japan je pomogao samo novčano (13 milijarda am. dolara, op.ur.). Ta je diplomacija čekovne knjižice doživjela osudu. Ovaj put su shvatili pouku', komentirao je Masaru Ikei, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Keio. Čak ni liberalni list 'Asahi Shimbun', često blizak pacifističkim stajalištima, nije osudio japansku vojnu misiju, koju je konzervativni dnevnik 'Sankei' nazvao 'novom etapom u pomoći koju Japan pruža međunarodnoj zajednici'. Masashi Nishihara, predsjednik Akademije za nacionalnu obranu gdje se školuju budući japanski stratezi, rekao je da je slanje flote, koje će pratiti tri već poslana broda za izviđanje, 'više od simboličnog poteza'. Jedan od brodova, 'Uraga', prevozi tone namirnica koje će istovariti u Karachiju u Pakistanu za afganistanske izbjeglice, a druga dva, 'Towada' i 'Sawagiri', opskrbit će američke brodove. 'To je velika pomoć, jer zima stiže i Japan želi zajedno sa Sjedinjenim Državama organizirati sljedeću konferenciju o obnovi Afganistana' koja bi se trebala održati u siječnju u Tokiju, kazao je g. Nishihara. Prema mišljenju tog stručnjaka, 'ovo je prvi put da Japan prevozi mazut za američke brodove. Operacija je najveća pomoć koju je Japan ikad pružio (vojnom) savezu s SAD-om'. Javnost otvoreno podupire japansku misiju - muškarci više (oko 60 posto) nego žene (manje od 50 posto), prema g. Nishihari - poglavito zahvaljujući popularnosti premijera Junichira Koizumija koji je za nepunih mjesec dana uspio postići da se prihvati zakon koji to odobrava. Svi su stručnjaci istaknuli umjerene reakcije azijskih susjeda na upletanje bivše kolonizatorske sile. 'Premijer Koizumi boravio je nedavno u Pekingu i u Seulu, obrazložio je svoje stajalište i mislim da su azijske zemlje to shvatile', rekao je g. Ikei. Jedna od mogućnosti da Japan učini još više bila bi, misli g. Nishihara, produljiti važenje zakona koji je donesen radi slanja brodova u Indijski ocean, a vrijedi samo dvije godine. Naprotiv, nije sklon tomu da Japan ide za primjerom Njemačke koja je dobila pristanak svog parlamenta za mobilizaciju 3.900 vojnika koje će poslati u Afganistan. 'Ne vjerujem da će japanski puk prihvatiti slanje postrojba za borbene zadaće', rekao je", piše Francoise Kadri. AUSTRIJA DER STANDARD 26. XI. 2001. Zeleni uzor "Povjerujemo li uzbuđenim reakcijama koje je stranački sabor Zelenih izazvao u njemačkoj javnosti, zaključit ćemo da će ekološki određena stranka ubrzo preminuti. Uzrok smrti: slomljena kičma. Nekada pacifistički orijentirana stranka poklekla je pred ucjenom socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schroedera - nakon angažmana na Kosovu njemački vojnici ulaze već čak i u Afganistan, strahuju mirovnjaci u zelenoj bazi. Po njihovu su mišljenju uzvišena načela žrtvovana na oltaru vlasti te fundamentalistički nastrojeni moralisti više ne mogu glasati za Zelene. Konzervativniji duhovi zaključili bi pak da bi sposobnost Zelenih za sudjelovanje u vlasti bila dovedena u pitanje da ovi nisu odobrili mandat u Afganistanu. Zahtijeva se odlučnost nakon priznanja da se načelno pacifističko stajalište zapravo pokazuje nerealnim pri suočavanju s izazovom međunarodnog terorizma. Tko ima vlast, mora i htjeti vladati - pa i u vojnoj sferi. Zeleni nisu sposobni za tako nešto, grmilo je iz konzervativnog ugla. No, Zeleni zapravo mogu biti ponosni sami na sebe. Ni u jednoj drugoj njemačkoj stranci tema Afganistana nije raspravljana na tako visokoj razini niti tako pošteno - Zeleni su bili istinska zrcalna slika njemačkoj društva. Baš oni - ne drugovi iz SPD-a, koji su uz pokliče zbijali redove oko vođe Schroedera; ni građanski blok CDU/CSU, koji više ni ne vodi sadržajne rasprave; ni slobodni demokrati (liberali - op. prev.) koji su očito zainteresirani još samo za ponovni ulazak u vladu. Upravo su Zeleni pokazali da složena pitanja moraju biti složeno raspravljena pred očima javnosti. Što je to, molim Vas, loše u kontroverzno vođenoj raspravi o svjetsko-političkoj temi? Pretresanje mogućih ratnih angažmana , neopterećeno ideološkim balastom, nije znak malograđanštine prosječnog njemačkog građanina. Naprotiv, bilo bi zastrašujuće kada bi Nijemci ponovno bez ikakvih pitanja srljali u pustolovine. Njemačka a time i Europa trebaju Zelene iako mnogo toga u toj stranci djeluje proturječno. No, socijalno i ekološki modernizirana republikanska Njemačka, oslobođena romantičnih predodžbi o udobnom građanskom društvu, mora nakon terorističkih udara od 11. rujna redefinirati svoju ulogu na međunarodnoj pozornici - Zeleni su pokazali kako valja pristupiti toj zadaći", smatra Gerhard Plott. APA 26. XI. 2001. Kučan želi popraviti zahlađene odnose "Slovenski predsjednik države Milan Kučan u utorak putuje u dvodnevni posjet Hrvatskoj. U razgovorima sa njegovim kolegom Stipom Mesićem i predsjednikom vlade Ivicom Račanom ponajprije će biti još uvijek neriješeno pitanje granica između dviju država. Otkako granični sporazum kojega su u srpnju parafirale obje vlade u hrvatskom parlamentu (Saboru) nije dobio potporu, odnosi između dviju država su zahladili. Kučanov govor u Saboru u srijedu stoga se očekuje s velikom napetošću. Slovenski će se predsjednik u toj prigodi sastati i s predsjednikom parlamenta Zlatkom Tomčićem i s predstavnicima konzervativne oporbe koji najjače istupaju protiv ratifikacije graničnog sporazuma. Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel trebao je pratiti Kučana, ali se još oporavlja poslije subotnje operacije žuči. Samo Socijaldemokratska stranka predsjednika vlade Račana - kao bivši šef komunističke partije Hrvatske stari Kučanov prijatelj - zagovara granični sporazum između Hrvatske i Slovenije. Druge stranke u hrvatskom parlamentu predbacuju Račanu da je osobito kod diobe Piranskoga zaljeva Sloveniji dao prevelike ustupke. Budući da bi Sloveniji trebalo pripasti 80 posto zaljeva, već se govori o 'izdaji' i 'rasprodaji hrvatskog teritorija'. Sazivanje međunarodne arbitraže, što je Račan predložio kao zadnji izlaz, kategorički je odbio slovenski predsjednik vlade Janez Drnovđšek. Ako propadne granični sporazum i rješenje drugih još otvorenih pitanja među državama bit će za dugo odgođeno. Već isposlovano uređenje o korištenju slovensko-hrvatske nuklearne elektrane Krško Slovenija je opet stavila na led, isto tako već godinama traženu isplatu oko dva milijuna šilinga (145 milijuna eura) deviznih uloga zagrebačke podružnice slovenske Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Isto vrijedi i za malogranični promet kojega su već ratificirala oba parlamenta. Hoće li Kučanov posjet pridonijeti poboljšanju međudržavnih odnosa, po mišljenju političkih promatrača u Ljubljani, još se ne zna. Slovenski šef države u svakom će slučaju ukazati na 'europsku dimenziju' slovensko-hrvatskih odnosa i podsjetiti da je za put obiju država u EU uvjet potpuna normalizacija njihova susjedstva. Vjerojatno će se kao i Drnovšek usmjeriti protiv međunarodne arbitraže u pitanju granica. 'Arbitraža bi značila poraz za obje zemlje, jer time bi obznanile da nisu sposobne raščistiti svoja otvorena pitanja', rekao je Kučan u radnom razgovoru sa svojim hrvatskim kolegom u rujnu. Moglo bi se razgovarati i o uzajamnoj gospodarskoj suradnji. Trgovački promet koji je neposredno nakon raspada Jugoslavije jako opao, prošle se godine popeo na oko 16 milijarda šilinga (1.163 milijarde eura). Od toga gotovo deset milijarda otpada na slovenski izvoz. Za prvih devet mjeseci ove godine slovenski je izvoz u Hrvatsku narastao za 18 posto, dočim je hrvatski izvoz u Sloveniju pao za deset posto." SLOVENIJA DELO 26. XI. 2001. Balkanska smetlišta povijesti "Ovih dana sam u zagrebačkom Globusu pročitao reportažu s Kosova koja me potaknula na razmišljanje. O Kosovu smo zadnji put razmišljali prije oko dvije godine kad je NATO bombardirao SR Jugoslaviju a po noći bilo pomalo mučno osluškivati zvuk reaktivnih zrakoplova koji su uzlijetali u Avianu i pod okriljem noći istresali svoj smrotonsni teret na ostatke nekadašnje zajedničke države. Srbi su tada dobili svoju 'porciju'. Ne znam jesu li je shvatili, njihov predsjednik Koštunica zacijelo nije. No svakako ništa nisu razumjeli ni shvatili kosovski Albanci koji su najprije bili nekakvi pobjednici tih događaja a sad su cijeloj 'međunarodnoj zajednici' sasma suvišni. Trošak. Imaju gotovo već državu, izbore, malo im nedostaje do samostalnosti - ali da kupe smeće po Prištini - to ne! Tako piše u Globusu. Priština je po svoj prilici narasla već na 700 tisuća stanovnika, što znači da je barem dva put veća od Ljubljane. Elektrike nedostaje, isto tako i vode, a smeće, kako je već rečeno, nitko ne odnosi. Zašto bi se državotvorna nacija bavila smećem!? I u susjednoj Albaniji je izgleda sve zajedno jedno smetlište na kojemu apsolutno prevladavaju plastične boce za vodu. Pitka voda u bocama, to je očito nekakav simbol civilizacije. Samo je malo nezgodno što u Norveškoj treba vraćati i plastične boce, a raznim bi državotvornim nacijama na Balkanu pala kruna s glave ... Ili pak bijela kapica, ona jajolika. Ovog trena nam se događa ponajprije Afganistan, zato smo pomalo zaboravili Balkan koji je u međuvremenu postao nekakvo smetlište povijesti. Kosovo je još jedna od budućih država - ali tko će je uzdržavati? Neko vrijeme smo to radili i mi Slovenci, osobito preko zaklade za manje razvijene republike, gdje je novac nestajao u nepoznato, kao u saharski pijesak. Bio je nekakav moralni pritisak da se daje novac za te, izgleda jadne siromahe koji nisu ništa krivi što su siromašni. Naprotiv, biti siromah u bivšoj je zajedničkoj državi značilo čak visoko moralno stajalište. A nitko se nije usuđivao glasno upitati odakle Albancima novac za kupovinu lokala u Ljubljani i Portorožu. To nije bilo u redu, nije baš bilo u duhu bratstva i jedinstva. Sada, hvala Bogu, to poduzeće uzdržava 'međunarodna zajednica' s Amerikancima na čelu. Kosovo dakako nije jedino smetlište balkanske povijesti. Tu je i BiH s kojim se isto tako ništa ne može napraviti. Bosna i Hercegovina još dugo neće biti koliko toliko normalna država da bismo svi zajedno malo odahnuli, no, barem su naučili koristiti osnovna sredstva rada. BiH je loša priča, tako reći invalidna. Čak bi i nekadašnjeg junaka Izetbegovića mogli odvesti u Haag kad bi netko za to bio zainteresiran. 'Država' praktički ništa ne proizvodi, golema količina ljudi živi samo od toga što su Bosanci a sve zajedno stoji barem nekoliko milijarda dolara godišnje. To plaćaju bogate države, mi Slovenci smo pravodobno iskočili iz tog broda koji tone, iako nam je bivši američki veleposlanik Warren Zimmerman predbacio 'Garbo nacionalizam'. Pa neka onda on sve to plati ako mu je do toga stalo! Da sam zločest? Uopće ne. Pravi argumenti tek slijede. Kad sam bio dopisnik iz Beograda, direktor skopske željezare, zastupnik u saveznom parlamentu, svako malo se žalio: 'Kako je moguće da Slovenci imaju dovoljno struje a ja se ujutro ne mogu okupati jer nema struje?' Ah, struju treba platiti a prije toga treba izgraditi i neku elektranu, to je direktor mogao shvatiti. Ali ne, Makedonija je također bila troškovni privjesak bivše države, kao naposljetku i 'uža Srbija'. Ona doduše nije bila neposredan potrošač 'solidarnog' novca, ali ako je neki dinar otišao u Beograd, nitko ga više nije vidio... Jugoslavija je bila krasna država u pogledu nogometa i košarke, to treba priznati, ali kad se radilo o novcu, brzo je svršila svaka romantika. Zato razumijem razne Radke Poliče i umjetničku družbu te vrste - za njih nikad nije uzmanjkalo novca, ako je bila kriza, snimila se još poneka Sutjeska ili Neretva. Država se nije raspala zbog umjetničkog dojma, nego zbog novca! Kad ga je uzmanjkalo i za veličanstvene filmske projekte. I za Obrovce, Fenije, Agrokomerce... Američkog veleposlanika Zimmermana trebalo je poučiti da je istinu zapravo okrenuo naopako: Slovenija i Hrvatska bile su lokomotive jugoslavenskog gospodarstva i to desetljećima. Kako dugo mora vući lokomotiva? Koliko će još dugo Amerikanci htjeti financirati ostatke nekadašnje, tako im drage Jugoslavije? Po mojem mišljenju ne više dugo, jer sve zajedno nema prave perspektive, osim krajnje ozbiljnoga nadzora 'međunarodne zajednice', kojoj pored Afganistana ne treba još jedna politička močvara. Ukratko, priznajmo, u minulih smo deset godina južno od Kupe gledali razne zanimljive ljude, od Owena do Van den Broeka i od Carringtona do Carle del Ponte. Svi su dobro zaradili - a ništa napravili. Gotovo ništa. Države s kojima se tako intenzivno bave sada su još siromašnije nego nekada. Kosovo, recimo, bit će samostalno, ali tko će ga uzdržavati? Čini mi se da je baš Balkan neka vrsta poligona gdje se pokazalo da sadašnji naraštaj političara živi bez vizije. Istina je da nemaju na umu nikakav novi svijet, bolji i ekološki prihvatljiviji. Stalo im je manje ili više samo do vladanja od jednih do drugih izbora,. Zapravo, možda imaju pravo: njihova će karijera trajati osam, možda čak dvanaest godina i zatim kraj. Političare ne zanima kakav je svijet bio po Leonardu da Vinciju, Einsteinu i Stephenu Hawkingu. Političare ništa ne zanima, pogledajte samo Tonyja Blaira. Taj ne zna ni gdje je sjevernjača, a da ne govorimo o glasovitoj rimskoj cesti. Balkan je loša priča i treba se bojati da će to postati i srednja Azija, počevši s Afganistanom. Ako sadašnji naraštaj političara neće znati i pronaći barem koliko toliko primjerenih rješenja, po logici sprale skliznut ćemo u nove, još gore teškoće. A svijet očito u ovom trenutku još uvijek nije 'osposobljen' za bavljenje sa svojim problemima. Nema razmišljanja i nema pronicljivosti. Niti suradnje među vjerama i kulturama. Zapravo nema ničega. Svijet postaje golemi Balkan, sve više država uvršta se na popis problematičnih, ako već ne i 'humanitarian events'. Što to uopće znači? Nismo li izmislili način govora koji u svojoj općenitosti pokriva sve, od radosnoga rođenja do smrti? Mislim da je svijet izgubio orijentaciju - ako ju je uopće ikada imao. Balkan, bivša Jugoslavija, bila je još dovoljno malo i pregledno igralište gdje se moglo proučiti razne taktičke inačice. Ako su s time zakasnili kod nas, kako će tek shvatiti azijske razmjere Afganistana? Afganistan ne razumiju ni u Aziji, zašto se uopće mučiti s tim najopskurnijim dijelom svijeta. Kao, recimo, s Kosovom. Jašu Zlobeca još uvijek zanimaju oni rudari iz Staroga trga?" , pita se Boris Jež.