LAT 25. XI. NAKON BOMBI, PRAVA GRAĐANA

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 25. XI. 2001. Nakon bombi, prava građana "Uz sve brži kolaps talibanskih snaga diljem većeg dijela Afganistana, mnogi komentatori su počeli slaviti. 'Rat djeluje!', trijumfalno je obznanio 'The New York Times' a tisak je pun fotografija pobjedničkih vojnika Sjevernog saveza. Ako su talibani gotovi, odlično. Skupine za borbu za ljudska prava godinama nastoje skrenuti pažnju svijeta na brutalnu talibansku interpretaciju islama, i posebice represiju koju vrše nad ženama. Podrška talibana Osami bin Ladenu bila je tek posljednja kap u čaši. No slavlje je preuranjeno. Teroristička mreža Osame bin Ladena i dalje je, izgleda, netaknuta. Osim toga, nastavljanje kaosa u Afganistanu i dalje predstavlja prijetnju regionalnoj stabilnosti, dugoročnom uspjehu američkog 'rata protiv terorizma' i pravima i životima običnih Afganistanaca- posebice ženama. Pobrinuti se za to da budućnost Afganistana bude manje prožeta krvlju nego u prošlosti svakako će zahtijevati dugoročno ulaganje novca i talenta dok SAD surađuje s UN-om kako bi pomogao ponovno izgraditi uništenu građansku infrastrukturu zemlje. No ovo bi moglo zahtijevati i korištenje sile- moguće i protiv Sjevernog saveza koji su u početku bili naši saveznici- kako bismo zaštitili ljudska prava i poticali demokraciju u posttalibanskom Afganistanu. Do sada, SAD je pomagao antitalibanskim snagama po principu da je neprijatelj našeg neprijatelja naš prijatelj. No opakost vojnika Sjevernog saveza tijekom posljednjeg desetljeća afganistanskog građanskog rata bila je legendarna, i to u tolikoj mjeri da su mnogi Afganistanci- kao i State Departmet SAD-a- u početku pozdravili dolazak talibana na vlast s olakšanjem. Kakve su šanse da se nakon talibana status afganistanskih žena i civila poboljša? Male, ako sve ostavimo Sjevernom Savezu. Neke slike iz nedavne prošlosti Saveza: 1995. godine, vojnici Saveza 'divljali su, sistematično pljačkajući čitave ulice i silujući žene' u dijelovima Kabula, prema izvješću State Departmenta o toj zemlji iz 1996. godine. Svjedoci izvješćuju da su stotine žena počinjale samoubojstva kako bi izbjegle masovna silovanja, mnoge bacajući se sa prozora visokih zgrada. Fahima Vorgetts, aktivistkinja za prava afganistanskih žena, s gorčinom se prisjeća kako su vojnici Saveza s ženama postupali kao da su 'pokretno vlasništvo', noseći ih sa sobom kao ratni plijen. Kada su snage Sjevernog saveza zauzele Mazar- i- Šarif 1997. godine, masakrirali su nekoliko tisuća talibanskih ratnih zarobljenika. Neki su poredani i strijeljani; drugi raznešeni granatama ili utopljeni u bunarima. Tijekom čitavog rata, Savez je bombardirao civilno stanovništvo i koristio djecu kao vojnike. Nedavna izvješća o pljačkama i ubojstvima vojnika Sjevernog saveza u Mazar- i -Šarifu ukazuju na to da se nije promijenilo mnogo toga. Do sada bismo već trebali znati da je neprijatelj našeg neprijatelja rijetko pouzdan prijatelj. Irački predsjednik Sadam Husein kojeg je SAD naoružao kao protutežu Iranu, tek je nekoliko godina kasnije zaratio s SAD-om. Mudžahedinima, koji su kasnije postali talibani, tijekom 1980-tih smo dali njihovo najubojitije oružje. U jednoj je fazi CIA čak pomogla podržavati Osamu bin Ladena. Otarasiti se talibana je nužno no nedovoljno u ratu protiv terorizma. Ako posttalibanski Afganistan ostavimo u nasilju i očaju, tek ćemo doprinijeti plodnom tlu koje će postati rasadnik terorista koji će, pak, jednog dana okriviti SAD i njegove saveznike za veliki dio onoga što je pošlo krivo u njihovom svijetu. Izgradnja demokratskog posttalibanskog Afganistana je u našem interesu: također je i jedini način izbjegavanja sramotne hipokrizije. Od 11. rujna, američki su dužnosnici s pravom okrivili talibane za kršenje ljudskih prava a Prva dama, Laura Bush, prošlog je tjedna naciji saopćila kako 'boriti se protiv terorizma ujedno je i borba za prava i dostojanstvo žena.' Sada moramo pokazati da to i mislimo. Trebali bismo ubrzati planiranje privremene vlade koju bi financirao UN i koja bi preuzela kontrolu dok afganistansko društvo ne bude u stanju održavati istinsku demokraciju u kojoj se poštuju ljudska prava i u kojoj su žene ravnopravni sudionici. Ako ovo zahtijeva pokazati zube našim saveznicima iz Sjevernog saveza, ne bismo trebali oklijevati to i učiniti ako je to jedini način da ih se spriječi da nastave činiti zvjerstva. Lekcija proteklih intervencija kristalno je jasna: zaštićivanje ljudskih prava i osiguravanje političke stabilnosti ne može se ostvariti jedino zastrašivanjem. Ponekad treba upotrijebiti i silu i to onu koja ide dalje od bacanja bombi iz raka. U Bosni i Hercegovini, mirotvorci UN-a su stajali sa strane dok su vojnici koje je podržavao Slobodan Milošević klali tisuće civila u Srebrenici. Ovo nam se naravno skupo osvetilo: Milošević se, naravno, nakon nekoliko godina vratio i progonio nas. U Ruandi, vojnici UN-a su se povukli dok je ubijeno gotovo milijun civila. Od tada, sukob u Ruandi se proširio i destablizirao veliki dio Srednje Afrike. Na Kosovu sam promatrala dužnosnika UN-a kako plače dok je prepričavao kako su teško naoružani mirotvorci NATO-a pasivno promatrali srbijansku svjetinu koja je premlaćivala Albanke. U Sijera Leoneu vidjela sam očajne izbjeglice kako bježe pred zvjerstvima pobunjenika, u vrijeme kada je svijet bio zabrinutiji za nekoliko stotina UN-ovih mirotvoraca koje su zatočili pobunjenici nego za više tisuća civila koje su ti isti vojnici bili poslani zaštititi. Sijera Leone je nestabilan i danas- a, što je ironija nad ironijama, nedavni dokazi upućuju na to da su pobunjenici Sijera Leonea uvelike profitirali prodajući ilegalno iskopane dijamante terorističkoj mreži Al Qaida. Moramo učiti iz prošlih pogrešaka kako bismo razbili krug zvjerstava i terorizma u Afganistanu. Nije vjerojatno da će Sjeverni savez uključiti žene u posttalibansku vladu osim ako ga se na to ne prisili. Osim toga, vojnici UN-a koji su poslani da osiguraju sigurnost u Afganistanu moraju dobiti opsežan mandat kako bi zaštitili ljudska prava i očuvali demokratske institucije u povojima. Mirotvorci će trebati pravila za svoju misiju koja će im omogućiti korištenje sile kada to bude potrebno kako bi ti ciljevi bili ostvareni. Neki će tvrditi kako ustrajanje na ljudskim pravima, pravima žena i demokracijom u stranoj zemlji predstavlja 'neokolonijalizam'. No u ljudskim pravima nema ništa 'neislamskog'. Rina Amiri, afganistanska aktivistkinja koja je uključena u harvardski Program za žene i politiku, ističe kako su 'prije trideset godina afganistanske žene uživale mnogo više političkih prava nego što je to slučaj danas.' Pomaganje ponovne uspostave prava afganistanskih žena koje im je oduzelo dvadeset godina rata i ekstremističke islamske represije nije nametanje vrijednosti iz vana, nego obnavljanje predratnih afganistanskih pravila. Na kraju, briga oko 'nametanja' naših principa posttalibanskom Afganistanu nije tek samoporažavajuće nego i zapanjujuće neiskreno. Nismo oklijevali nametnuti naše američke bombe afganistanskom stanovništvu. Sada ne bismo trebali oklijevati nametnuti našu predanost ljudskim pravima i demokraciji", piše Rosa Ehrenreich Brooks.