RU-US-sporazumi-Vlada-Diplomacija-Obrana-Terorizam RU-NEZAVISIMAJA 20.11.01. PUTINOVA POPUSTLJVOST PREMA AMERICI RUSIJANEZAVISIMAJA GAZETA20. XI. 2001.Vesternizacija Rusije počet će prema Putinovoj inačici"Prošlotjedni televizijski
kadrovi s teksaškog ranča Bushovih, s bogatim stolom i srdačnim razgovorom između ruskog i američkog predsjednika, potaknuli su asocijacije u svezi s događajima prije 29 godina: kako je Richard Nixon u svom kamionetu, nedaleko od ljetne rezidencije američkog predsjednika u Camp Davidu, vozio svog sovjetskog gosta Leonida Brežnjeva. Mnogima se tada činilo da je obnovljeno povjerenje između SSSR-a i SAD-a, bivših partnera u antihitlerovskoj koaliciji. No ni važni sporazumi, ni osnutak OESS-a, ni Brežnjevljevi susreti bez kravate prvo s Nixonom, a zatim s Geraldom Fordom, nisu otopili ledeni brijeg nepovjerenja između SSSR-a i SAD-a, a nisu ni mogli, jer su to bile države-antipodi i nije bilo zajedničkog neprijatelja, kao početkom 40-ih, koji bi ih ujedinio.A sada onaj isti Afganistan koji nas je razdvojio prije dvadeset godina, baca Moskvu u naručje Washingtona. On je lakmusov papir koji je omogućio da se otkriju prave nakane jednih i drugih. Bi li se uopće dogodio taj susret s Georgeom Bushom u Washingtonu, da ne
RUSIJA
NEZAVISIMAJA GAZETA
20. XI. 2001.
Vesternizacija Rusije počet će prema Putinovoj inačici
"Prošlotjedni televizijski kadrovi s teksaškog ranča Bushovih, s
bogatim stolom i srdačnim razgovorom između ruskog i američkog
predsjednika, potaknuli su asocijacije u svezi s događajima prije
29 godina: kako je Richard Nixon u svom kamionetu, nedaleko od
ljetne rezidencije američkog predsjednika u Camp Davidu, vozio
svog sovjetskog gosta Leonida Brežnjeva. Mnogima se tada činilo da
je obnovljeno povjerenje između SSSR-a i SAD-a, bivših partnera u
antihitlerovskoj koaliciji. No ni važni sporazumi, ni osnutak
OESS-a, ni Brežnjevljevi susreti bez kravate prvo s Nixonom, a
zatim s Geraldom Fordom, nisu otopili ledeni brijeg nepovjerenja
između SSSR-a i SAD-a, a nisu ni mogli, jer su to bile države-
antipodi i nije bilo zajedničkog neprijatelja, kao početkom 40-ih,
koji bi ih ujedinio.
A sada onaj isti Afganistan koji nas je razdvojio prije dvadeset
godina, baca Moskvu u naručje Washingtona. On je lakmusov papir
koji je omogućio da se otkriju prave nakane jednih i drugih. Bi li se
uopće dogodio taj susret s Georgeom Bushom u Washingtonu, da ne
govorimo o obiteljskom ranču u Teksasu, i bismo li ikad doznali što
je Putin rekao domaćinu, kako ga je pogledao u oči, da je Rusija
ostala izvan protuterorističke koalicije?
No, s druge strane, je li se Vladimir Putin mogao drukčije ponašati
u uvjetima armagedona koji je počeo nakon 11.IX.? Sada se u Rusiji
može govoriti o razmjerima ustupaka koji su za tim došli. No još
treba pokušati utvrditi tko je kome više pomogao u novim
okolnostima: mi SAD-u ili SAD nama?
Oni isti generali koji sada gunđaju protiv Kremlja zbog njegove
tobožnje pretjerane popustljivosti prema Amerikancima, još su
nedavno strahovali od rata na dvjema bojišnicama: u Čečeniji i u
republikama srednje Azije koje su talibani zasipali ekstremistima
svih boja. Sada je Zapad zapravo ozakonio čečenski problem, a Bush
ga je u jednom od svojih govora u Washingtonu spomenuo na izrazito
ritualan način. A i druge su demokratske zemlje zajedno s SAD-om
preuzele na sebe obvezu da spriječe najezdu talibana u zemlje ZND-
a. Dvije su se zemlje čak dogovorile o smanjenju nuklearnih bojevih
glava. Na ruski način drskoj Bushovoj nakani da taj dogovor
ograniči na čvrst muški stisak ruku dvojice državnih poglavara,
Putin je s tipično zapadnom zajedljivošću suprotstavio svoje 'ne,
bolje da taj dogovor stavimo na papir!'
Jedino u čemu se Putin i Bush bitno razilaze jest odlučivanje o
sudbini tog istog sporazuma o proturaketnoj obrani, s kojim je
prije 29 godina počelo još jedno kratko i jako relativno
zatopljenje u rusko-američkim odnosima. Jasno da će Amerikanci
prije ili kasnije od njega odustati, ostavljajući, možda, 'za
uspomenu' neke nebitne članke.
Čini se da i zapadni političari i glasila napokon počinju shvaćati u
kojoj mjeri ruski predsjednik ozbiljno igra svoju vanjskopolitičku
igru. SAD je u velikoj kušnji da očituje svoju moć i da dokaže da je
velika sila, a Rusija na to uvijek mora biti spremna, kao i na to da
jedna takva inačica može biti smišljen povod za Washington da se
opet raziđe s Moskvom koja je već odigrala svoju ulogu u američkim
taktičkim planovima i koja je ostala bez uloge u geostrateškim
planovima, ili joj je - što je vjerojatnije - zbog njezina poznatog
gospodarskog i vojno-političkog položaja dosuđena uloga
drugorazrednog partnera", piše Aleksandr Kuranov.