FRANCUSKA-LE MONDE OD 15.11.01. ZAPADNI PRAVAC VLADIMIRA PUTINA

FRANCUSKA LE MONDE 15. XI. 2001. Zapadni pravac Vladimira Putina "Vladimir Putin ništa ne traži. 11.IX. navečer odmah je nazvao predsjednika Georgea W. Busha i sam odlučio da će svoju zemlju priključiti protuterorističkoj koaliciji koju predvode Sjedinjene Države. Tako je za nekoliko dana prekinuo s antiamerikanizmom ruske vanjske politike koji je odavno jak, ali je oslabio početkom 1990-ih. Učinio je to protiv vojnog establishmenta, birokracije iz ministarstva vanjskih poslova i većine ruskog društva. Prvi put nakon dolaska na vlast, donio je odluku koja bi mogla loše utjecati na potporu bez presedana koju uživa u narodu i izložio se pogibelji da se nađe u položaju Gorbačova kojemu su se divili vani, ali su ga napadali kod kuće. Ništa nije tražio zauzvrat. Što ne znači da ne očekuje ništa. Naprotiv. Od smanjenja strateškog oružja do dogovora oko sporazuma ABM, od ulaska u Svjetsku trgovačku organizaciju do poništenja duga, od rata u Čečeniji do NATO-ova proširenja, puno je tema oko kojih su se zadnjih mjeseci vodile žestoke raspre s Washingtonom. (...) Drugo lice istine je u znaku pokušaja Rusije da bude važna šurujući s 'lupeškim državama', prodajući oružje američkim neprijateljima, pa i sudjelujući potajno, ali stvarno, u širenje oružja za masovno uništavanje. Nakon neuspjeha koje je doživio Gorbačov na kraju svog mandata i Jeljcin na početku svog, Moskva je vodila dvostruku igru, jer politika približavanja Zapadu nije donosila očekivanu korist. Naprotiv, štetila je njezinim promicateljima. Stoga nije pretjerano govoriti o zaokretu u ruskoj vanjskoj politici nakon 11.IX. Pristaše tog zaokreta koji se često vrbuju iz redova ruskih političara i promatrača koji su u početku bili Putinovi najveći kritičari, govore o 'drugoj prilici' u odnosima sa Zapadom, nakon prilike koja se pružila odmah nakon sloma Sovjetskog Saveza 1991., o 'drugoj prilici' koju ovaj put ne treba propustiti. U svezi s time, brine ih što Amerikanci ne žure da Rusiju konkretno uključe u akcije protiv terorizma, napose u Afganistanu, osim samih riječi zahvalnosti. Priznaju da tradicionalni saveznici SAD-a nisu u ovom slučaju bolje sreće, smatrajući ipak da mogu više ponuditi zbog povijesnih i zemljopisnih razloga. Vladimir Putin zacijelo može izvući izravnu korist iz svog stajališta. Kao što grubo kaže jedan od njegovih savjetnika Sergej Karaganov, 'nakon bombardiranja Afganistana, Amerikanci i Britanci nemaju moralno pravo da osuđuju Rusiju zbog načina na koji ratuje u Čečeniji'. I dodaje: 'Vrlo je vjerojatno da će za dvije godine ruski vojnici morati učiniti isto što Amerikanci sada rade za nas' protiv talibana, jer se Rusija morala umiješati kako bi prekinula potporu Čečencima. Dakle, prvi put nakon dugo vremena, podudaraju se ruski i zapadni interesi. Ipak, razlozi koji su ruskog predsjednika potaknuli da preuzme unutarnji rizik, nisu kratkoročni. (...) Postkomunistička Rusija je pred izborom: Bonn ili Weimar. Deset godina se kolebala između revizionizma i integracije. Čini se da je Vladimir Putin iskoristio 'povoljan učinak' atentata od 11.IX. kako bi odlučno stao na stranu integracije. Možda je shvatio da Rusija nije mogla steći izgubljen ugled predvodeći kritičare i da je, naprotiv, dobila neočekivanu priliku da se priključi Zapadu stavši odlučno na stranu koju ruski 'zapadnjaci' zovu 'uljuđeni svijet'. Dakako, ona očekuje dividende, a protivnici Putinove politike koji već govore o Predsjednikovim 'teškim pogrješkama' i predbacuju mu da je bez naknade napustio tradicionalno stajalište, spremni su da od njega zatraže račun. Putinov uspjeh, dakle, ovisi o odgovoru Zapada, napose Georgea W. Busha. No posrijedi su i prilike u zemlji. Može li se Vladimir Putin odreći ruske 'posebnosti' u vanjskoj politici i priključiti se međunarodnom sustavu koji određuju zapadne demokracije i istodobno podleći obliku 'azijske samovolje' u unutarnjoj politici? Ruski su odgovori podijeljeni, jer je društvena baza 'pozapadnjačenja' razmjerno slaba. Neuspjeh nasljednika komunista na različitim izborima organiziranim u zadnjih deset godina malo je koristio demokratima i liberalima, a više predstavnicima 'ustroja sile' iz kojih je potekao Putin, a koje ne privlači ni približavanje Zapadu vani ni demokratizacija unutra. I tu njemačko iskustvo pokazuje da je ovo dvoje organski povezano. Thomas Mann je između dvaju ratova napisao vrlo važne retke o uskoj vezi između uvođenja 'građanskih' sloboda (demokracije) u Njemačkoj i sloge s Francuskom (simbolom Zapada), jer politika prema Zapadu ide ruku pod ruku s prihvaćanjem sustava vrijednosti. Vladimir Putin, koji je nedavno u Bundestagu na savršenom njemačkom citirao Goethea i Schillera, trebao bi razmišljati o Thomasu Mannu", piše Daniel Vernet.