FRANCUSKA-LE MONDE OD 14.11.01. O VOJNOJ NEMOĆI EUROPE

FRANCUSKA LE MONDE 14. XI. 2001. Vojna nemoć Europe "Europa, koliko divizija? U času kada je međunarodna zajednica sučeljena s teškom sigurnosnom krizom, Europa, druga po veličini gospodarska sila u svijetu, čini se nemoćna da se potvrdi kao vojna sila. Ta tvrdnja ne čudi glavne stožere i stručnjake: tek u prosincu, u prigodi susreta Europskog vijeća u Laekenu, petnaestorica će prihvatiti deklaraciju koja kaže da su oružane snage Unije 'operativne'. No stvarnost vojnog korpusa od šezedesetak tisuća ljudi koji trebaju biti temelj europske obrane, nikada nije bila tako virtualna kao nakon 11.IX. Petnaestorica ističu da su djelovali zajednički i brzo kako bi načinili popis mjera za borbu protiv terorizma. Umirila ih je činjenica da, još jednom, nisu jedini koji su daleko od 'afganistanske bojišnicee'. Napori NATO-ova glavnog tajnika koji nastoji da Amerikanci, makar i simbolično, stave na raspolaganje snage Sjevernoatlantskog saveza, kao i nastojanje Lorda Robertsona da uvjeri kako savez nije gurnut u stranu, dokazuju suprotno. Za NATO, kao i za tijela odlučivanja o europskoj politici sigurnosti i obrane (PESD), rat koji se vodi protiv Al-Quaide i međunarodni terorizam imat će teške posljedice, među kojima je i ponovna procjena prijetnja i, zacijelo, proračunski prioriteti ovih dvaju vojnih saveza. Hoće li biti kadri da se sučele s novim međunarodnim okružjem? U NATO-u se počinju javljati razmišljanja o borbi protiv terorizma, napose o potrebi da se potakne na oprez u svezi s ustupanjem podataka, a Europljani su pak zatražili izvješće na tu temu od Javiera Solane, visokog predstavnika za vanjsku politiku i za zajedničku sigurnost (PESC). Oprez nalaže da se ne gaje prevelike nade kada je riječ o rezultatima takvog postupka: u svezi sa suradnjom u obavješćivanju, devetnaestorica iz NATO-a i petnaestorica iz Unije trebaju povesti žestoku borbu protiv samih sebe, s obzirom na prirodno nagnuće svake države članice da objavljuje samo ono što je prijeko potrebno. No dvije ustanove nisu jednake i činjenica je da Europska unija ima nekoliko slabosti. Prva je politička. Budući da države s vrlo jakom tradicijom neutralnosti, kao što su Irska, skandinavske zemlje i Austrija, neće pristati da se ponovno započne takva raspra, petnaestorica nisu kadra da promijene 'zadaće iz Petersberga' (humanitarne i misije evakuacije, očuvanje mira, rješavanje kriza, itd.) koje su temelj europske obrane. Povrh toga, Europa se na susretu na vrhu u Laekenu mora zadovoljiti 'postupnom izjavom' koja više odgovara njezinoj stvarnoj spremnosti i njezinim mogućnostima. Države su htjele dijeliti 'dividende mira', smanjivanjem svojih vojnih proračuna nakon svršetka hladnoga rata. No otišle su predaleko: prosječno izdvajanje iz proračuna za obranu u pet velikih zemalja Unije (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska) iznosi 1,41 posto njihova BDP-a, ili 323 eura po stanovniku na godinu. Za usporedbu, SAD izdvaja 2,87 posto svog BDP-a, ili više nego trostruko više po stanovniku. Petnaestorica će potvrditi da su spremni, ali će zapravo svoje zadaće ispuniti tek kada veći dio svojih ovlasti prenesu na NATO, tj. na nadmoćnost američkih oružanih snaga. Trebat će proći još nekoliko godina da bi se moglo govoriti o doista 'samostalnoj' europskoj obrani. U svezi s tim, kao i s drugim pitanjima, Europljani ne raspolažu mogućnostima za provedbu svoje politike. Među 'petoricom velikih', Velika Britanija se otvoreno povlači iz igre, budući da njezin vojni proračun iznosi 2,3 posto BDP-a, za razliku od Francuske koja izdvaja 1,77 posto. Zato nije čudno da Britanci imaju vodeću ulogu u pitanjima europske obrane, uz opasnost da preuveličavaju svoje zasluge u sadašnjim napadajima na Afganistan. No London igra na dvostruku kartu. U Europi se pojačava dojam da Velika Britanija daje prednost 'osobitim odnosima' s Amerikom na štetu 'duha iz Saint-Maloa', gdje je održan francusko- britanski summit na kojemu je zacrtan plan o europskoj obrani. Britanci tvrde da ne moraju birati između Europe i Amerike, između Unije i NATO-a. To je u ovom času nedvojbeno istina. No vjerovati da će se odnosi između tih dviju organizacija razvijati u slozi, prema tome kako PESD bude stjecao priznanje, pusta je želja. To više što je zamisao o 'samostalnosti' europske obrane naspram NATO-a izvor nesporazuma, napose francusko-britanskog. 11.IX. stavlja Europljane pred političke i proračunske odluke. Moraju biti brzi, ne čekajući proširenje EU-a koji će znatno usporiti odlučivanje. Unija je već s petnaest članova ovisna o dobroj volji svakog od njih. Lako možemo zamisliti stanje u kojemu će dvadeset ili dvadeset pet država, napose najveći pristaše Atlantskog saveza poput Poljske, ići na ruku britanskoj igri ne želeći učiniti ništa što bi moglo oslabiti NATO", piše Laurent Zecchini.