IT-13.XI.LA REPUBBLICA- IMPERIJI PO BLAIROVOM SAVJETNIKU

ITALIJA LA REPUBBLICA 13. XI. 2001. Novi imperij "Gdje su završili Imperiji? Povijest koju smo učili u školi u potpunosti je pripadala njima: Sumeranima, Babiloncima, Perzijancima, Grcima, Rimljanima, Bizantincima; Svetom Rimskom carstvu, Habsburškom carstvu, španjolskom, portugalskom, britanskom, francuskom, sovjetskom imperiju. Početkom 20. stoljeća, prije jedva stotinu godina, još ih je bilo četiri: Austrougarsko, njemačko, rusko i otomansko. U osvit 2000. nema više niti jednog. To je stanje bez presedana u povijesti. Može li svijet živjeti u redu i napretku bez Imperija? Prema Robertu Cooperu, profesionalnom diplomatu Foreign Officea ne može: to nije moguće. Njegove teze, odvažne i prodorne, mogle bi biti ograničene samo na svijet ideja, slobodnu i neograničenu raspravu koja oživljava anglosaksonsku kulturu. Kada ne bi bilo jedne male pojedinosti: Cooper je novi 'guru' Tonyija Blaira, njegov najslušaniji diplomatski savjetnik, kojega je predsjednik vlade izravno zadužio za 'izgradnju' novog Afganistana. Njegova mišljenja, dakle, mogu postati obilježje nove međunarodne 'doktrine', i utjecati na političke odluke, kao što je 'teorija zadržavanja' pružila teorijske temelje hladnom ratu. Svedena na bit, ta nova 'doktrina' kaže da je 'moguće zamisliti novi obrambeni imperijalizam'. Blag, demokratski, izvoznik izbora i ljudskih prava, osim zakona i valuta. Često 'dragovoljan', temeljen, dakle, ne na sili, nego na spremnosti država koje se nalazi izvan njega da mu se podvrgnu, kako bi okončale kaos i unutarnju nesigurnost. Imperij prilagođen vremenu i senzibilitetu doba, dakle, ali ipak imperij, bez kojega svijet ne može upoznati stabilan i trajan mir. Ako razmislite, od pada posljednjeg Imperija, onog sovjetskog, zapad je već bio upleten u četiri rata u kratkom razdoblju od 11 godina: Zaljev, Bosna, Kosovo, Afganistan. Malo previše da bi se moglo govoriti o miru. Ovo Roberta Coopera nije klasično proročanstvo 'ex post', tko zna koja po redu publicistička dosjetka kako bi se 'briljantnom' idejom otkrilo ono što se već dogodilo. Čovjek je u Whitehallu poznat kao Kasandra koja je godinama Blaira uznemiravala svojim olovnim afganistanskim scenarijima. Prošle je godine objavio jedan uznemiravajući pamflet predviđanja, u kojemu je opisivao svijet podijeljen kao za vrijeme Hladnog rata, ali prema novim crtama podjele, s tri vrste država: 'predmodernim', gdje vlada kaos: 'suvremenim', državama-nacijama koji žive u redu unutar precizno određenih granica, i onim 'postmodernim', u kojima se država- nacija rastvara unutar novog imperijalnog sustava, kao u slučaju Europske Unije. Središnja točka Coperove teorije je da se može ustanoviti, i zapravo je već ustanovljena, 'nekompatibilnost' među ta tri poretka. 'Gdje je 'predmoderna' država previše slaba da bi bila opasna, nedržavni protagonisti, poput trgovaca drogom, organiziranog kriminala, terorističkih supina, mogu postati previše jaki . Ako, koristeći se 'predmodernim' državama kao bazama te snage postanu opasne po 'suvremene' države, moguće je zamisliti obrambeni imperijalizam'. 'Novi ipmerijalizam', ali nužan kako bi 'stvorila stabilnost', pretvarajući 'predmoderne' države u 'suvremene': što je upravo rebus pred čijim se rješavanjem danas međunarodna zajednica nalazi u Kabulu. Bilo bi pogrešno čitati tu 'doktrinu' očima nekog tko sumnja u uobičajene britanske imperijalne nostalgije. Imperijalno iskustvo sigurno je tomu plodno tlo (sjećate li se Kima, Rudyarda Kiplinga, engleskog agenta koji se uključuje u 'veliku igru' u Afganistanu?); no to nije anakroni model. Isto tako bi bilo pogrešno odbaciti ga kao još jedno militarističko ili represivno iskušenje razvijenog svijeta. Kako bi to shvatili dovoljno je pročitati članak kojega je Cooper napisao prije 11. rujna i objavio u reviji Prospect nakon atentata u New Yorku. Bit pitanja, prema Cooperu, jest da je 'dekolonizacija ostavila bivše kolonije s državnim strukturama koje su u mnogim slučajevima bile strane mjesni tradicijama... često je dakle dekolonizacija bila i imperijalističkija od samog imperija'. Ovdje se kritiziraju koncepti samouprave i samoopredjeljenja naroda, koji su dominirali međunarodnom politikom od Woodrowa Wilsona do danas. U ime tih načela na svim je stranama izvlačen koncept države-nacije kako bi se zadovoljili nacionalizmi, mjesni demagozi i interesi velikih sila. Dok, međutim, 'ne postoji jasna definicija nacije'. Kada je Cavour, nakon stvaranja Italije, htio stvoriti Talijane, samo je 2 posto stanovništva nove državne realnosti govorilo istim jezikom. Nigerija je izmišljotina europskih vlasti na Berlinskom kongresu. 'Jesu li Baski i Katalonci nacije? Je li arapski narod nacija?. Koliko nacija ima u Južnoj Africi. Nacija često stvara državu, a ne obratno. Države-nacije gotovo uvijek sadrže manjine, a kako su temeljene na nacionalnom identitetu imaju prirodnu tendenciju isključiti manjine'. Rezultat je pred očima svih. U posljednjih je 50 godina broj država porastao zadivljujućim ritmom: 51 je potpisala povelju Ujedinjenih naroda 1945., a sada UN ima 189 članica. Veliki paradoks, prema Cooperu, jest da gospodarska integracija koju je donijela globalizacija nije zaustavila sklonost političkoj fragmentaciji, štoviše ju je olakšala. U svijetu 'zatvorenih gospodarstava i protekcionizma bilo je važno biti velik; no u svijetu bez granica za robe, u čemu je razlika?'. Države koje ostaju izvan globalizacije, propadaju vrlo brzo: 'Sakaćenja u Sierra Leoneu, tlačenje žena u Afganistanu, genocidno nasilje na Balkanu'. To je 'domino teorija' koja se nije pokazala posebno točnom za komunizam, ali savršeno funkcionira s kaosom: Sierra Leone destabilizira Liberiju, Afganistan Paksitan i tako dalje. Što napraviti? U drugim vremenima 'rješenje bi bilo kolonizacija. No danas nema kolonijalnih sila spremnih obaviti taj posao', Nije to samo pitanje sredstava: šaka bijelaca (Europljana će 2050. biti jedva 600 milijuna, a Afrikanaca dvije milijarde) više ne može nadzirati svijet kao što je šaka Britanaca nadzirala Indiju. To je i pitanje vrednota. Isti razlozi koji su razvijeni svijet učinili 86 puta bogatijim od onog siromašnog - slobodna trgovina, sloboda govora i pravna država - danas ih onemogućavaju učiniti ono što su činili kada su bili tri puta bogatiji: kolonizirati. 'Presušila je i ponuda i potražnja za imperijalizmom'. Pa ipak 'sustav u kojemu snažniji štiti slabijeg, u kojemu učinkoviti s dobrim upravljanjem izvoze stabilnost i slobodu, u kojemu je svijet otvoren ulaganjima i rastu, izgleda krajnje poželjan. Ako je i istina da imperiji nisu to uvijek bili, isto tako je istina da su često bili bolji od kaosa i barbarstava koji su ih zamijenili'. No 'u svijetu ljudskih prava i građanskih vrijednosti', nadgledanih i propovijedanih od novih misionara iz 'nevladinih organizacija', 'novi imperijalizam će u svakom slučaju biti drugačiji od onog starog'. Bit će dragovoljan. Kao što se uostalom već događa u dva slučaja: financijskom imperijalizmu, i imperijalizmu susjeda. Prvog vodi Međunarodni monetarni fond. Koji daje zajmove i pomoć u zamjenu za kontrolu i poštivanje pravila. 'Ne koristi nasilje, samo novac'. Države koje mu se podvrgavaju 'ne gube suverenitet, nego privremeno posuđuje svoj suverenitet', u zamjenu za probitačnu integraciju u svjetsku gospodarsku zajednicu. Drugi oblik 'novog imperijalizma' dobro predstavlja Europska Unija. Imajući nestabilnost na svojim granicama, za razliku od Sjedinjenih država, Europa ima izravan interes integrirati upravo dekolonizirane zemlje istoka i juga kontinenta. No izvanredan je stvar to što je stari Rim morao izvoziti svoje zakone i monetu pomoću vojnika, danas same zemlje koje graniče s EU-om čine sve kako bi svoje zakone i gospodarstva prilagodile, kako bi bile prihvaćene 'u novi kolektivni imperij', za koji Cooper ne bi odbacio ime 'Commonwealth'. Tako, ono što je na početku moglo izgledati kao perfidna engleština, postaje najstrastvenije zagovaranje prednosti ujedinjene Europe, koje dolazi s najneočekivanije propovjedaonice: londonskog Foreign Officea. Model 'novog suvremenog, demokratskog i zajedničkog imperija' je dakle Europa: 'Kao i Rim', zaključuje Cooper, 'svojim će građanima dati zakone, valutu, i poneku cestu, u zajedničkoj slobodi'. Ako će se Tony Blair oslanjati na savjete svojeg 'gurua' ne samo za Afganistan nego i za Euro pripremimo se na svašta.", piše Antonio Polito.