RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 13.11.01. O ČEMU ĆE RAZGOVARATI PUTIN I BUSH

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 13. XI. 2001. Pravi saveznici "Tko je još 10. IX. mogao zamisliti da će se za dva mjeseca bitno promijeniti odnosi između Rusije i SAD-a? Ipak, za samo nekoliko tjedana, odnosi između dvaju bivših protivnika u hladnome ratu ušli su u načelno novu fazu. Dok je prije najveća moguća zadaća bila zaustaviti sve veće međusobno udaljavanje, danas su Washington i Moskva pravi saveznici. Prije deset godina, kada se svršilo sovjetsko-američko neprijateljstvo, mnogi su očekivali da će započeti bezbrižna faza u odnosima između dviju zemalja. Boris Jeljcin i Bill Clinton proglasili su čak strateško partnerstvo. No te se nade nisu ispunile. Amerika je preuzela ulogu mentora koji je usmjeravao političke i gospodarske reforme u Rusiji i propisivao uvjete ruske integracije u svjetsko tržište. Dajući potporu Jeljcinu i 'mladim reformatorima', SAD u rješavanju međunarodnih problema nije vodio računa o ruskim interesima. Tako umišljeni pristup završio se s iznimno negativnim rezultatima. Strateško se partnerstvo nije ostvarilo. Proširenje NATO-a, rat na Kosovu, planovi o uspostavi proturaketne obrane s jedne strane i tragične posljedice gospodarske politike po receptima MMF-a (tj. Washingtona) doveli su koncem 90-ih do duboke i svestrane krize u rusko-američkim odnosima. Smjena vlasti u Rusiji i u SAD-u prošle godine nije ulijevala nadu za izlazak iz krize. Moskva više nije slušala Washington, pokušavajući graditi vlastitu politiku na temelju svojih državnih interesa, a nova američka vlada nije prikrivala nakane da postupa jednostrano. Susreti Putina i Busha u Ljubljani i u Genovi promijenili su ton dijaloga, no nije bilo riješeno nijedno pitanje koje razdvaja dvije zemlje. Počele su 'konzultacije', no to je bio razgovor gluhih. Stajališta Rusije i SAD-a o bitnim gospodarskim pitanjima, problemima širenja NATO-a i o proturaketnoj obrani i dalje su bila vrlo odlučna. Tragični događaji od 11. IX. iz temelja su promijenili prilike. Srušila se američka strategija koja je trebala osigurati bezuvjetnu nadmoć SAD-a. Sjedinjene Države odjednom su se našle, prema Bushovim riječima, u ratu s nejasnim i neranjivim neprijateljem - međunarodnim terorizmom. Šok nakon terorističkog napadaja poklopio se s početkom ciklusne gospodarske recesije. Danas čitavu gospodarsku, unutarnju i vanjsku politiku SAD-a određuju posljedice 11. IX. Dovoljno je reći da su gubitci američkog gospodarstva od terorističkog napadaja oko 1,5 posto BDP-a, tj. oko 150 milijarda dolara. (...) Tako prvi put nakon 1945. SAD i Rusija imaju zajedničkog neprijatelja - međunarodni terorizam. A postojanje zajedničkog neprijatelja svakako pretvara zemalje u partnere i saveznike. (...) Ako rusko-američki odnosi budu imali doista partnersko, pa i savezničko obilježje, to će biti vrlo važno ne samo za uspostavu međunarodne sigurnosti, već i za razvitak unutarnjih političkih i gospodarskih reforma u Rusiji. Rusija će teško dostići zrelu razinu političke demokracije i tržišnog gospodarstva budemo li u sukobu sa zapadnim društvom. No postojanje takve mogućnosti ne znači da će se ona doista i ostvariti. Da bi ta mogućnost postala stvarnost, treba riješiti puno teških problema, izgraditi sustav suradnje na temelju uvažavanja međusobnih interesa, čak i kada se ti interesi ne podudaraju. (...) Treba također istaknuti da se Rusija danas preko SAD-a bori protiv jednog od središta islamskog ekstremizma i terorizma, a ne obratno. Upravo iz Afganistana (i ne samo njega) kreće destabilizacijski val u srednju Aziju i u Čečeniju, kao i u neka druga područja Rusije. Ako talibani i organizacije koje podupiru izbjegnu slom, prilike u Rusiji bitno će se pogoršati. Potpora koju Moskva pruža Washingtonu ima presudnu ulogu za uspjeh vojne operacije u srednjoj Aziji. Nije slučajno ministar obrane Donald Rumsfeld bio prisiljen da objavi kako je odloženo ispitivanje proturaketne obrane i da dođe i pokloni se u Kremlju prije nego je poletio za Uzbekistan i Tadžikistan koji SAD-u trebaju za stvaranje koalicije protiv Afganistana. Dakako, dolazak SAD-a u bivše sovjetske republike najavljuje mnoge probleme. Prvo, hoće li Amerikanci otići odatle? Drugo, neće li pokušati da bivše sovjetske baze iskoriste za nanošenje udara po zemljama koje Rusija ne smatra neprijateljima (primjerice Irak)? Za sada nema odgovora na ta pitanja i ako Moskva i Washington pravodobno ne postignu dogovor, krhki američko-ruski savez raspast će se prije nego se i učvrstio kako treba. (...) Manje se optimistične čine prilike s proširenjem NATO-a, ali i tu još uvijek ima izgleda da se postigne veće razumijevanje. Spremnost Rusije na veću suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom može smanjiti napetost uz uvjet da Moskva bude ravnopravni sudionik u procesu odlučivanja. No i Zapad mora shvatiti da treba odložiti prijam baltičkih zemalja u NATO kako bi omogućio da se za to vrijeme bitno promijene odnosi s Rusijom", piše Sergej Mihajlovič Rogov, direktor Instituta za SAD i Kanadu Ruske akademije znanosti.