IHT 12. XI. BUSH EUROPLJANIMA IDE NA ŽIVCE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. XI. 2001. Bushovo upozorenje saveznicima Europljanima ide na živce "Britanski premijer i francuski predsjednik posjetili su Washington prošlog tjedna, nakon prilično napetog sastanka u Downing Streetu na kojem se devet europskih čelnika pokušalo složiti glede zajedničkog europskog stava u svezi s ratom u Afganistanu. Definirali su tri prioriteta: davanje prednosti političkom pristupu ratu pred vojnim; konkretne akcije u svezi humanitarnih posljedica bombardiranja i novi pregovori glede rješenja izraelsko- palestinskog problema. Ovo, međutim, nisu glavni prioriteti i u Washingtonu. Sastanak u Londonu prvo je planiran kao skup predstavnika Velike Britanije, Njemačke i Francuske, no Talijani, Španjolci, Belgijanci i Nizozemci nisu željeli dopustiti velikoj trojki da odredi europski plan, ustrajući na uključivanju, pa je naposljetku na sastanku sudjelovao visoki povjerenik Europske Unije za vanjsku politiku, Javier Solana. Iz Downing Streeta kasnije su priopćili kako je sastanak bio 'veoma koristan', no glavni rezultat sastanka bio je ponovno isti- očitovanje nesposobnosti EU-a da iz niza nesumnjivo dobrih namjera izvuče bilo što nalik na zajednički plan akcije. U utorak u Washingtonu, tijekom zajedničke tiskovne konferencije s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, predsjednik George W. Bush upozorio je kako dobre namjere članovima antiterorističke koalicije nisu dovoljne. Kazao je kako je važno da 'zemlje budu svjesne toga da će ih se smatrati odgovornima ako ne budu reagirale. U borbi protiv terorizma, ili ste s nama ili ste protiv nas.' Chirac je na to reagirao podsjetivši predstavnike tiska kako je upravo rezolucija Vijeća Sigurnosti UN-a ono što 'sve zemlje obvezuje na borbu protiv terorizma... u skladu s njihovim mogućnostima.' Dodao je kako je također upravo Vijeće sigurnosti dalo međunarodnu 'vjerodostojnost' američkoj reakciji na napade počinjene 11. rujna. Pokušao je dokazati da svijet ne prihvaća automatski zamisao o Americi koja unilateralno daje naredbe koje se tiču rata i mira. No to se upravo događa. Europa se još jednom našla u položaju da se pokušava prilagoditi situaciji u kojoj SAD čini stvari koje među nekim Europljanima stvaraju nelagodu, iako prihvaćaju opće ciljeve Washingtona. Newyorški financijaš Felix Rohatyn, bivši američki veleposlanik u Francuskoj, prije nekoliko je dana održao govor pred pariškim slušateljstvom koji je pojasnio korijeniti transatlantski problem, u kojem je Francuska glavni akter. Kazao je kako smatra da je sovjetska prijetnja 1989. zamijenjena novom, po mišljenju mnogih francuskih političara i intelektualaca, 'prijetnjom američke hegemonije ili globalizacijom koja je nadahnuta Amerikom.' Smatra kako se putevi dva stoljeća razilaze i da, zalažući se za raznovrstan svijet, Francuska zapravo želi 'novu ujedinjenu Europu učiniti ne partnerom Amerike, nego njenom alternativom.' Poteze Francuske implicitno je nazvao 'nostalgijom za veličinom iz prošlosti.' Odnošaj Francuske sa SAD-om nije poput onog ostalih europskih zemalja. Pa ipak, Chiracova opaska, koja Vijeće sigurnosti, a ne vladu SAD-a, ističe kao legitimni izvor ovlasti u antiterorističkoj koaliciji, ostale bi europske vlade bez sumnje podržale. Sve one, uključujući i Francusku, svjesne su činjenice da SAD vodi rat, i namjerava zadržati kontrolu nad njim. Međutim, razumiju, kao što to možda i nije slučaj s Washingtonom- da bi ovakva opaska o ovlastima Vijeća Sigurnosti u budućnosti mogla potaknuti ozbiljne probleme. SAD treba koaliciju, no koalicija ovisi o Vijeću sigurnosti. Osim toga, svi Europljani zaista vide EU kao alternativu SAD-u. Vide ju kao uniju koja nudi život različit od onog u Americi, za nacije s različitim povijestima i kulturama koje su različite od one SAD-a, koja upravlja tržišnim gospodarstvima sa standardima i društvenim okolnostima koje su različite od onih u SAD-u. Ne vide zbog čega ovakva Europa ne bi bila partner istovremeno bivajući alternativom. Francuzi, s obzirom na to da su pesimisti, skeptični su u svezi pitanja želi li SAD zaista partnere. Zaključuju da je nužno boriti se kako bi se obranila europska vizija društva i međunarodnog poretka. Ovo je razlika između njih i drugih Europljana", piše William Pfaff.