NJ 8. XI. TAZ: NJEMAČKA IZLAZI IZ NACIONALSOCIJALISTIČKE PROŠLOSTI?

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 8. XI. 2001. Rat bez Hitlera "(...) Devedesetih su godina rasprave o ratu u Zaljevu 1991. g., o ratovima u Jugoslaviji te o angažmanu na Kosovu 1999. g. bile u pravilu popraćene raspravama o njemačkoj povijesti. Pozivanje na nacionalsocijalističku prošlost moglo bi biti pretočeno u kovanje retoričkoga oružja. I obratno - ti su ratovi bili projekcijske površine na kojima se razmatralo pitanje tko je dobar, povijesti svjestan Nijemac: netko tko je glasovao za ratovanje uz boj SAD protiv iračkoga ili jugoslavenskog diktatora ili netko tko je zbog Hitlera odbacivao njemačko sudjelovanje u ratu. Te su rasprave vođene prije samo nekoliko godina pa ipak su udaljene čitavu vječnost. Danas čak ni PDS, koja inače ne propušta nijednu prigodu da spomene antifašizam, ne opravdava svoju kritiku rata poukama iz nacionalsocijalističke prošlosti. Takvo ponašanje čudi i u najmanju ruku zahtijeva objašnjenje. Osnovana je sumnja da izostanak nacionalsocijalističke prošlosti jednostavno proizlazi iz same aktualne krize. Afganistan uistinu jest jako daleko - za razliku od Jugoslavije, tamo prije 60 godina nije bilo vojnika Wehrmachta, 'rat protiv terora' nije moguće povezati s Drugim svjetskim ratom, a neprijatelja je već na slikovnoj razini teško povezati s nacističkim razdobljem. No, ta objašnjenja zadovoljavaju tek u ograničenom opsegu. Naime, povezivanje aktualnih ratova s nacionalsocijalističkim periodom uvijek je bilo iskonstruirano. Usporedbe nisu baš morale biti konkretno uvjerljive da bi poslužile kao valjani argument. (...) Nedavno je (1999. g.) Joschka Fischer opravdao je rat na Kosovu tvrdnjom da je zadaća njegova naraštaja spriječiti novi Auschwitz - iako strahote na Kosovu nisu imale nikakve veze s industrijskim masovnim ubijanjem. Rasprava o Afganistanu pokazuje da su takve usporedbe postale suvišne. Ta je činjenica pokazatelj dubokog preokreta: naime, poslijeratno je razdoblje napokon završeno. Ono što je započelo 9. studenog 1989. g. sada je dovršeno: riječ je o procesu normalizacije Njemačke. Time je retoričko korištenje nacionalsocijalističkog perioda stavljeno na led. Tiho nestajanje nacionalsocijalističkog perioda iz dnevnopolitičkog života ne bi bilo moguće bez crveno-zelene koalicije. Naime, motor procesa suočavanja s prošlosti oduvijek je bila sumnja da je glatka integracija elita iz nacionalsocijalističkog razdoblja zapravo još uvijek aktualna prirođena greška demokracije te da se od konzervativaca i 'države' može očekivati svaki oblik potiskivanja prošlosti. Kada je 1998. g. vlast preuzela crveno-zelena koalicija, ta je mehanika dokinuta. Preko Fischera i Schroedera vlast je simbolički preuzela generacija obilježena saveznorepubličkim antifašizmom. Samo je crveno-zelena vlada mogla tako glatko izboriti sudjelovanje u rat na Kosovu. Samo je vlada uzdignuta nad bilo kakvu sumnju u potiskivanje prošlosti mogla postati djelotvornim agentom normalizacije. Politika je tek sastavni dio tog procesa. Riječ je, naime, o promijenjenom stavu društva prema prošlosti. Taj proces nema nikakve veze s podvlačenjem konačne crte ispod prošlosti koje je od 9. svibnja 1945. g. uzaludno zahtijevala njemačka desnica. Ništa se ovdje ne potiskuje, ništa se neugodno ne uklanja što nije uključeno o vlastitu predodžbu o Njemačkoj - naprotiv. Nijemci su holokaust postupno simbolično integrirali u vlastiti identitet. Taj je proces sada dovršen na svim razinama. U Berlinu je otvoren Židovski muzej, isplata odštete prisilnim radnicima iz vremena nacionalsocijalizma predstavlja podmirivanje posljednjeg realpolitički otvorenog računa iz Drugog svjetskog rata. U Berlinu se gradi spomenik Holokaustu - i opravdana je pretpostavka da će zamijeniti 'Auschwitz' kao sinonim njemačke krivnje. Kancelar Schroeder namjerava dakle u Afganistan poslati 3900 vojnika, što je demonstracija novonjemačke normalnosti. Omiljena crveno-zelena rečenica koja opisuje to stanje glasi: odrasli smo. U toj metafori nekadašnja Njemačka, njezino osnovno pacifističko raspoloženje, njezina kultura suočavanja s prošlošću i njezino vanjskoplitičko držanje podalje od moći nisu tek uvod u sadašnjicu već djeluju kao neka vrsta napokon prevladane pubertetske stranputice (...)", zaključuje Stefan Reinecke.