FRANC-LE MONDE 1.XI.01. AFGANISTANSKA KRIZA I GEOSTRATEGIJA

FRANCUSKA LE MONDE 1. XI. 2001. Geostratezi s početka XX. stoljeća i afganistanska kriza "Nije li rat protiv Al-Quaide u Afganistanu ponovno u središte pozornosti doveo velika geopolitička načela koja su ponudili Sir Halford J. Mackinder (1861.-1947.) i Nicholas Spykman (1893.- 1943.) početkom XX. stoljeća? Britanac Halford J. Mackinder bio je glavni autor teorije o središtu svijeta, 'hearthlandu', koji je u istočnoj Rusiji (srednji i istočni Sibir), a pravi je strateški ulog politika carstava do Prvog svjetskog rata. Otac je i geopolitičke teorije koja se temelji na antagonizmu između pomorske (Velika Britanija, kasnije SAD) i kopnene moći (Rusija koja je postala SSSR) i na nadzoru nad svijetom zahvaljujući gospodarenju tim 'hearthlandom'. Amerikanac Nicholas Spykman odbacivao je pak postavke Engleza o odlučujućoj ulozi 'hearthlanda'. Njegovo postojanje, misli, nikada nije dokazano, jer je ruska moć uvijek bila zapadno od Urala; tu je promjenu naglasio i tehnički napredak (zrakoplovstvo, telekomunikacije). Zauzvrat, Nicholas Spykman predlaže drugi analitički pojam: 'rimland', tj. međupojas koji se proteže od Azije do Europe, između 'hearthlanda' i mora. Druga točka oko koje Nicholas Spykman očituje dvojbe u svezi je s oprekom kopno-more. Prema njegovu mišljenju, 'nikada zapravo nije bilo jednostrane opreke između kopnene i pomorske sile. Povijesno gledano, neki su članovi 'rimlanda' uvijek bili na strani Velike Britanije nasuprot nekim članovima 'rimlanda' koji su bili uz Rusiju, ili su pak Velika Britanija i Rusija zajedno bile protiv nadmoćne sile 'rimlanda'. Drugim riječima: 'Tko vlada 'rimlandom', vlada Euroazijom; tko vlada Euroazijom, drži u rukama sudbinu svijeta'. Sučeljavanja između pomorske i kopnene moći nije bilo u povijesti dvaju svjetskih ratova. Između 1914. i 1918., Engleska i Rusija su saveznice. U Drugom svjetskom ratu, SSSR i SAD na koncu se udružuju. I danas, Rusija i SAD surađuju u borbi protiv islamističkog terorizma i razmjenjuju vojne podatke u borbi protiv talibanskog režima. Za Spykmana, gospodstvo nad 'rimlandom' pravi je geostrateški pokretač u svijetu. Sukladno njegovoj teoriji, međunarodne krize u Grčkoj, u Turskoj, između Indije i Pakistana, na Bliskom istoku i u srednjoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, posljedica su sučeljavanja SSSR-a i SAD-a zbog nadzora nad 'rimlandom': Ždanovljeva doktrina protiv doktrine izolacije. Tijekom hladnoga rata, sve do 1991., 'rimland' je bio pod utjecajem Sovjetskog Saveza. Pad sovjetskog bloka koji je pratio nestanak komunizma u Europi i u Aziji, ostavio je iza sebe strateški 'vakuum' sa sukobima u kojima se sučeljavaju tri dinamike. Stara slavenska sila, ljubomorna na svoju prošlu veličinu, poistovjećuje se sa svojim predsjednikom Vladimirom Putinom, simbolom povratka ruske moći. On utjelovljuje ponovno zauzeće izgubljenih prostora i 'susjedstva', kao što pokazuje ruska vojna doktrina. Bilo izravno, kao u Tadžikistanu, bilo kroz sklapanje strateških saveza s državama poput Armenije, Sirije, Irana, Indije i Kine u zadnjih pet godina otprilike. Druga sila: Sjedinjene Države. Zadnja velesila pokušava da prazno mjesto popuni financijskom manom ili vojnom silom. Pošto su 1991. zavladali Irakom i nadzirali monarhije na Arapskom poluotoku bogate naftom, Amerikanci su, zahvaljujući djelovanju NATO-a i njegovih misija na Balkanu, postali jamci sigurnosti u srednjoj Europi. Napokon, treća sila, nešto novija, jesu islamističke mreže. One su se u taj prostor ubacile prije tridesetak godina, oslanjajući se naizmjence na antislavenstvo jednih, na antizapadnjaštvo drugih, očaj domaćeg puka, nedovoljnu razvijenost, s islamom kao temeljem i terorizmom kao oruđem, Osamom bin Ladenom kao ravnateljem orkestra i kalifatom kao utopijom. Svi se slažu u tvrdnji da je islamistička predodžba svijeta rascijepljena na dva dijela, jedan muslimanski i čist, drugi zapadni i dekadentan. Taj kulturološki prikaz prati prilično klasična vizija geopolitike u kojoj je islamizam obrazac za sukobe na području od srednjoazijske visoravni do vrata Europske unije. Ujguri iz Xinjianga, muslimanski puk na sjeverozapadu Kine koji su u sukobu sa središnjim kineskim vlastima, podupiru Osamu bin Ladena (logori za obuku, vojna logistika i moralna solidarnost). Tadžički islamisti koji se bore protiv Dušanbea u Tadžikistanu, proruskoj marionetskoj državi, pružaju potporu Kabulu. Muslimanski Pakistan, tradicionalni neprijatelj hinduističke Indije, rascijepio se na legalnu proameričku i na stvarno protalibansku zemlju. Čečenci u svojoj borbi za neovisnost od Rusije, održavaju tijesne veze s organizacijom Al-Quaida Osame bin Ladena. Čak i Kurdi u Turskoj, Iranu i Iraku, u potrazi za nacionalnom državom, prešli su s nacionalnog na islamističko razmišljanje, tražeći zajednički identitet. Kada je riječ o palestinskim organizacijama Hamas i islamski Džihad te o libanonskom Hezbolahu, oni su oruđe u borbi protiv Izraela, američkog saveznika na tom području. KOV (Kosovska oslobodilačka vojska) i druge muslimanske milicije na Balkanu imale su u svojim redovima islamističke instruktore iz Al- Quaide. A što reći o drugim državama kojima prijeti islamizam, kako iz političkih, tako i iz gospodarskih razloga, kao što je Pakistan, koji posjeduje nuklearno oružje, ili Azerbajdžan i Saudijska Arabija, zemlje s velikim zalihama nafte. One teorijski mogu postati islamističke, dođe li do nagle promjene sadašnjih režima. Još prije nekoliko mjeseci, slanje tisuću američkih vojnika u Uzbekistan, potpisivanje vojnog sporazuma između Taškenta i Washingtona te otvaranje zračnog prostora bivših sovjetskih republika za američke lovce, bili bi nezamislivi. Danas je to stvarnost. Nakon bombardiranja Afganistana i borbe protiv terorizma - što će vjerojatno zahtijevati puno vremena - možemo očekivati da će se Amerikanci učvrstiti na tom području, da će podupirati režime koji su im bliski i da će postupno nadzirati čitavo područje. Pošto je izgubila Balkan, Rusija se plaši da će izgubiti i nadzor nad srednjom Azijom te da će njezina politika višestranih saveza s Indijom, Kinom i Iranom napredovati usporenim hodom. Uspiju li Amerikanci ostvariti svoje ciljeve, pa i po cijenu brojnih žrtava, bit će to na štetu Rusije, Kine i Indije i na razvalinama islamizma. Ulog je u srazmjeru sa sigurnošću u svijetu. U takvoj konfiguraciji, gdje su crte razgraničenja između strategija sile pomaknute prema Aziji, Kavkaz - neuralgična točka u nadzoru nad pojasom 'rimlanda' - opet je, više no ikad, ključ za ravnotežu u svijetu", piše Gaidz Minassian.