IT-FR-diplomati-integracije-Politika IT-29.X.STAMPA- POMALO UMORNI OD EUROPE ITALIJALA STAMPA29. X. 2001.Francuska slabost "Nikada talijanska vanjska politika i pozicija naše zemlje u svijetu nije izazvala tolike polemike koliko sada.
Istini za volju, strani tisak, a poglavito engleski, s time je počeo mnogo prije no što je Berlusconijeva vlada stupila na vlast, napadajući Prodija i, posredno, preko njega, talijanski način vođenja politike. (...)S vladom koalicije Polo, zbor je postao glasniji. Kao i svi dopisnici u svakom dijelu svijeta, strani dopisnici u Rimu prvo čitaju mjesne novine i iz talijanskog tiska izvlače ton i teme svog izvješćivanja.Takozvani skup na vrhu u Gandu prelio je čašu. O značenju tog susreta, mada se o njemu mnogo govorilo, nije se tko zna što kazalo. Vjerojatno s pravom, jer svi susreti na vrhu nemaju vrijednost po tome što se tamo kaže, koliko radi same činjenice da su se odigrali. A to što traju 40 minuta, poput onoga u Gandu, ili 400, sve u svemu je sekundarna stvar. I stoga što se sudionici obično rastaju obvezujući se da će se uskoro susresti. Je li se tako dogodilo u Gandu ne znamo i nitko nam to neće kazati, no vjerojatno jest.
ITALIJA
LA STAMPA
29. X. 2001.
Francuska slabost
"Nikada talijanska vanjska politika i pozicija naše zemlje u
svijetu nije izazvala tolike polemike koliko sada. Istini za volju,
strani tisak, a poglavito engleski, s time je počeo mnogo prije no
što je Berlusconijeva vlada stupila na vlast, napadajući Prodija i,
posredno, preko njega, talijanski način vođenja politike. (...)
S vladom koalicije Polo, zbor je postao glasniji. Kao i svi
dopisnici u svakom dijelu svijeta, strani dopisnici u Rimu prvo
čitaju mjesne novine i iz talijanskog tiska izvlače ton i teme svog
izvješćivanja.
Takozvani skup na vrhu u Gandu prelio je čašu. O značenju tog
susreta, mada se o njemu mnogo govorilo, nije se tko zna što kazalo.
Vjerojatno s pravom, jer svi susreti na vrhu nemaju vrijednost po
tome što se tamo kaže, koliko radi same činjenice da su se odigrali.
A to što traju 40 minuta, poput onoga u Gandu, ili 400, sve u svemu je
sekundarna stvar. I stoga što se sudionici obično rastaju
obvezujući se da će se uskoro susresti. Je li se tako dogodilo u
Gandu ne znamo i nitko nam to neće kazati, no vjerojatno jest.
No vratimo se početnom problemu: zašto se dogodio taj pred-susret
na vrhu? Sigurno ne da bi se 40 minuta raspravljalo o tehničkim
pitanjima, što je toliko djetinjast izgovor da nitko to ne vjeruje.
A, drugo, zašto Italija nije pozvana? Odgovore na oba pitanja treba
zatražiti od onoga koji je sazvao pred-susret na vrhu, odnosno
Francuske. Problem u Europi zapravo nije Italija. Italija je
srednja sila koja voli sjediti s velikima i za uzvrat ne gnjavi. Ne
vjerujem da će sada gnjaviti puno više nego prije: istina je da
izgleda da se povijesni talijanski europeizam pomutio, i vlada
pozorna prema narodnim raspoloženjima treba iz toga izvući
zaključke. No to nije samo talijansko stanje: i Nijemci,
Belgijanci, Španjolci, pa i zemlje kandidati za širenje, danas
prijavljuju određeni zamor Europom.
Problem u Europi, kazao sam, sigurno nije Italija: problem je
Francuska. Od kada se Njemačka ponovno ujedinila porasla je za
trećinu stanovništva, četvrtinu BDP-a i deset puta u političkoj
težini, Francuska, koja je do prije deset godina bila neupitno
središte kontinenta traži novi identitet. To je uvijek složena
stvar, no izrazito je teška za one koji su uvijek bili duboko
uvjereni u svoju političku i kulturalnu nadmoć. 11. rujan potom je
pogoršao stvari, pokazujući Blairov politički talent, visoku
razinu učinkovitosti britanskog vojnog aparata i snažnu nacionalnu
koheziju te zemlje. Stisnuta između Njemačke i Velike Britanije,
Francuska riskira završiti, kao i Italija, na nižoj stepenici. Radi
toga saziva skupove na vrhu na koje poziva Njemačku i Veliku
Britaniju, a ne poziva Italiju. A služe li oni, ili ne služe, čemu,
nije važno.
Nije to suštinsko pitanje, to je pitanje forme: u Europi koja se
riskira vratiti, ako se njeni građani ne probude, prevlasti
nacionalnih interesa nad onim kolektivnim, to je još i teže", piše
Boris Biancheri.