AU 25.X. KZ-KRIZE U SRBIJI

AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 25. X. 2001. Krize u Srbiji u listopadu postale vruće "Rat protiv terorista ponešto je potisnuo Balkan i njegove probleme, ali nije riješio probleme žarišta nemira. Srbija se ovih dana sukobljava s novim napetostima. Prvi put od preuzimanja vlasti koalicijskog saveza DOS prije godinu dana, čuju se glasovi koji za Vojvodinu, pokrajinu sjeverno od Beograda, nastanjenu Srbima, Mađarima i Hrvatima, zahtijevaju status republike. 'Jaki čovjek' autonomaškog pokreta je predsjednik pokrajinskog parlamenta Nenad Čanak. Do 1989. Vojvodina je bila autonomna pokrajina unutar bivše Jugoslavije. Sada Čanak i Co. žele utemeljiti vlastitu nogometnu ligu za Vojvodinu i tako dalje. Usporedno s tim u Srbiji bukti sukob s Crnom Gorom i njezinim težnjama za neovisnošću. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica uputio je Crnogorcima pismo kojim poziva na nove pregovore Srbije i Crne Gore. Činilo se da će Crnogorci na to pristati, no tada su ipak pronašli dlaku u jajetu. Srpsku je stranu trebao zastupati Miroljub Labus, podpredsjednik jugoslavenske savezne vlade. Crnogorci koji teže za neovisnošću ne žele pregovarati sa saveznom vladom koju uopće ni ne priznaju. Na sastanku su nije pojavio ni srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić, koji ni inače nije posebno zainteresiran za očuvanje 'skupe i nedjelotvorne' federacije. 17. studenog se u većinom Albancima nastanjenoj pokrajini Kosovu prvi put od ulaska NATO-ovih postrojba održavaju višestranački izbori. Za Beograd je to izazov. Srbi Kosova ne žele na njima sudjelovati jer znaju da će izbore dobiti albanska većina. Srpske su stranke za bojkot. Sam Đinđić se ipak koleba. Međunarodna zajednica želi da Srbi ipak sudjeluju na izborima i mami ih primjerice otpisom srpskih inozemnih dugova. U listopadu je krenuo prvi veliki val privatizacije. Posljedice za radnike su izrazito bolne. U Kragujevcu, jedinom komunističkom uzornom pogonu 'Crvena zastava' - u doba KP-a tvornica je imala oko 40 tisuća zaposlenih - tisuće radnika trenutno doslovno završavaju na ulici. Mlađi radnici imaju mogućnost zaposliti se u novom 'pogonu preškolovanja' u 'Crvenoj zastavi' i mogu i dalje dobivati 40 posto svoje plaće. Ali plaće u Srbiji tako su niske (prosječno oko tisuću šilinga), da se od njih apsolutno ne može živjeti. Druga je mogućnost da im se za svaku radnu godinu isplati oko 1200 šilinga i da zauvijek odu. No te su otpremnine premale da bi se usudili negdje početi iznova. Kao dodatni pritisak Đinđića tišti štrajk rudara u Kolubari u srednjoj Srbiji. Govori se da rudare podupire Đinđićev suparnik, savezni predsjednik Koštunica. Možda zbog toga Đinđić, unatoč nadasve teškom gospodarskom stanju, stalno jednim uhom sluša zahtjeve rudara. No oni stalno traže sve više, primjerice stopostotno povećanje plaća. Ako Đinđić rudarima poveća plaće, ta sredstva mora oduzeti drugim službenicima u javnim službama. Druga je mogućnost da se, kao u Miloševićevo doba, zaduži kod Narodne banke, što bi potaknulo inflaciju. No u to se zapadni uzoran učenik Đinđić ne želi upustiti", izvješćuje Aleksandar Oršić.