FRANCUSKA-LE MONDE OD 23.10.01. ADLER O NOVOM AM. CENTRIZMU

FRANCUSKA LE MONDE 23. X. 2001. Amerika u potrazi za novim centrizmom "Je li moguće da se Amerika promijenila u tako malo vremena? Samo šest tjedana traumatizma, ranjivosti koju su svi osjetili, ali i solidarnosti, ljudske topline ponovno stečene u kušnji i prag XXI. stoljeća preskočen je s novim obrascem, novim pojmovima i novim odnosom prema svijetu. Za ljubitelje filmova Franka Capre i pouka televizijskih propovjednika 'born again', zamisao nipošto nije nemoguća. Suvremeni će povjesničar radije istaknuti nesigurnost oporavka, a ako je manje bezočan i više u skladu s općim raspoloženjem velike demokracije preko Atlantika, zapitat će se što je to prije nekog vremena potaknulo ovo iznenadno obraćenje. Politički je konsenzus u Americi fenomen koji se opetuje, ali nikada nije siguran. Početkom XX. stoljeća socijalni je populizam obojen gospodarskim i strateškim voluntarizmom Theodorea Roosevelta razbio republikanski blok koji je utemeljio Abraham Lincoln uoči secesijskog rata i koji je ujedinio Srednji zapad i Istočnu obalu, kvalificirane radnike i protekcionističke industrijalce, neovisne zemljoradnike i željezničke kompanije: između konzervativnih i plutokratskih republikanaca s jedne i imperijalističkih i socijalizirajućih republikanaca s druge strane, sada nastaje lom načinjen za manje konzervativne, a više demagoške demokrate, stranka Woodrowa Wilsona koja se opire na '3R', Runs (alkoholizam), Rowamisun (irsko katoličanstvo) i Rebellion (veterani Juga). Prohibicionistički, ksenofobni i ultraliberalni republikanci ponovno dolaze na vlast nakon 1920., ali bez hegemonije. Ranu koju je otvorio ujak Theodore sjajno je zatvorio nećak Franklin Delano Roosevelt, počevši od 1932. Na političkom i na društvenom planu New Deal znači nastanak novog socijalnog bloka usmjerenog prema ljevici koji oko nove Demokratske stranke očišćene od južnjačkih konzervativaca okuplja napredne republikance Theodorea Roosevelta, intelektualce i socijalizirajuće sindikate, industrije povezane s masovnom potrošnjom (automobil i kino, Detroit i Hollywood), pristaše aktivne vanjske i vojne politike (zrakoplovna industrija) u Kini i u Europi. (...) Naraštaj iz Vijetnama uzalud je opetovao agresivne budalaštine poput Spielbergova 'Spašavanja vojnika Ryana', neće moći poljuljati mišljenje naroda o tome: uspostavila se vrlo čvrsta veza između rata i demokracije, jake obrane i ubrzanja društvenog napretka. Komunističku stranku Earla Browdera i hollywoodskih redatelja smrvio je taj mehanizam. Između 1945. i 1952., kada je bez velike pretvorbe s antinacističke ratobornosti trebala prijeći na prosovjetski pacifizam, klasična je republikanska desnica ostala u manjini, osumnjičena za izolacionizam i kratkoročan sebični pacifizam: na vlast se vratila tek pošto se obvezala da će poštovati novi socijalni ugovor, simbol obrane blagostanja GI-ja i njegovih nezastarivih prava (napose besplatne izobrazbe), Dwighta Eisenhowera. (...) Demokrati su čak, koncem 70-ih, s Jimmyjem Carterom (Small is beautiful) postali kalifornijski hedonistički individualisti koji su prekinuli s velikim masovnim industrijskim organizacijama (General Motors, Coca-Cola, IBM) koje su zaključile ugovor sa socijalnom tržišnom ekonomijom. Taj je novi demokratski identitet od te stranke, koja je otišla prilično u lijevo u političkom spektru, načinio stranku koja će dugo biti manjinska. (...) Od tada, pokazali su to svi izbori, ali i svi filmovi i idejne raspre, Amerika je bogatija za novu ujediniteljsku zamisao koja je došla sa zakašnjenjem, nestrpljivo očekujući paradigmu koja će joj omogućiti da ponovno bude dosljedna prema samoj sebi, kao i prema vanjskom svijetu. Je li ju pronašla u zadimljenim ostacima Twin Towersa i u samozatajnom i ozbiljnom junaštvu vatrogasaca? (...) Tko može reći dokle će ići sadašnje ozračje nacionalnog jedinstva? Nasuprot mogućnosti izolacionističke kanidature iz krajnje desnice Douglas Mac Arthur/Charles Lindbergh, koju je aktivno podupirao bivši predsjednik Hoover, antinacistička republikanska većina odlučila je 1940. da će Franklinu Rooseveltu suprotstaviti... lažnog kandidata Wendella Willkiea koji se u bitnim pitanjima slagao s predsjednikom na istjeku mandata. Nismo dogurali baš dotle, premda se postupno rađa novi američki centrizam koji bi, kako se čini, mogao ujediniti umjerenu elitu iz obaju tabora: taj centrizam preuzima zamisao o jakoj i, zapravo, manje profesionaliziranoj obrani, jer u potpunosti obuhvaća pitanje unutarnje sigurnosti, ali uključuje i želju da se novo domoljublje temelji na socijalnom ugovoru koji neće biti toliko individualistički, koji će voditi više računa o skupinama - sindikatima, obitelji, teritorijalnim jedinicama. On pretjerano hvali američki produktivizam koji će biti zatvoreniji, cijena za vanjsku politiku koja se promijenila u korist saveza i dijaloga s pravim partnerima koji više neće biti vazali kao što su to često, protiv svoje volje, bili razni Europljani i Japanci. Ta nova Amerika, ranjena, ali živahna i zanesena kao nikad ovih zadnjih godina, okreće se, što je razumljivo, ponajprije uspješnim receptima iz prošlosti: Roosevelt u politici, Keynes u gospodarstvu i Martin Luther King u moralu, uz veliku sklonost churchillovskoj režiji koja tako izvrsno pristaje Tonyju Blairu, premda mu nedostaje aristokratska punoća. No ni stari sindikati industrijskog društva u propadanju ni dugoročni javni deficiti ni politički ispravan govor neće moći dugo biti čimbenik povezivanja iznimno dinamičnog društva sučeljenog s novom vrstom rata. Novu američku paradigmu, dakle, treba pronaći. Onaj tko bude znao sačuvati njezinu tajnu, imat će ključeve budućnosti", za list piše Alexandre Adler.