WT 9. X. SAD - CJELOVITE I SLOBODNE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 9. X. 2001. SAD, cjelovit i slobodan "Sastanak na vrhu predsjednika 10 novih demokracija Srednje i Istočne Europe koje se nadaju pridružiti NATO-u prošlog je tjedna poprimio ozbiljnu, čak i povijesnu dimenziju kao rezultat terorističkih napada izvršenih 11. rujna. Tri dana prije sastanka u Sofiji, 19 članica NATO-a formalno su se složile kako su napadi na New York i Washington planirani u inozemstvu. Po prvi puta, članak br. 5 NATO-ovog sporazuma, koji objavljuje kako napad na jednu članicu znači napad na sve, stupio je na snagu. Sofija je postala mjesto održavanja ratnog summita. Prošlog proljeća u Varšavi, predsjednik Bush pojasnio je kako je SAD predana tome da NATO otvori vrata zemljama koje se nastoje pridružiti NATO-u, nakon pridruženja Poljske, Madžarske i Češke 1999. godine. U cijelom savezu očekuje se kako će poziv biti upućen barem nekima od kandidatkinja na summitu NATO-a u Pragu, 2002. godine. Svaka od zemalja koja se nastoji pridružiti- Bugarska, Rumunjska, Albanija, Makedonija, Hrvatska, Slovenija, Slovačka, Litva, Letonija i Estonija - moraju ispuniti dugački niz političkih i vojnih kriterija, koji se određuju za svaku zemlju pojedinačno, ovisno od jedinstvenih okolnosti koje vladaju u svakoj pojedinoj zemlji. Neke zemlje napreduju više od drugih, no lani su u Litvi, u Vilniusu, obećale kako će međusobno surađivati na članstvu svake od njih. SAD je često isticao svoju predanost zamisli 'cjelovite i slobodne Europe'. Članovi NATO-a i zemlje kandidatkinje imaju mnogo toga zajedničkog, između ostalog i vrijednost koju pridaju slobodi i demokraciji. No NATO nije politički ili kulturološki klub, odnosno ako do određene mjere i jest, osim toga je i nešto mnogo ozbiljnije: vojni savez i osnovni dio europske sigurnosti. Članak 5 je sastavni dio toga. Upravo smo to, više no išta drugo, shvatili nakon 11. rujna. SAD je bio cilj napada, no naši su saveznici objavili kako su i sami napadnuti. Rezultat je ujedinjena fronta protiv napadača- i jasna i nedvosmislena predanost da se učini ono što je nužno za samoobranu, nastojanje koje ujedinjena fronta olakšava. U Sofiji, 5. listopada, pridružilo se i 10 članova skupine iz Vilniusa. U zajedničkoj 'Deklaraciji solidarnosti' stoji: 'Ove napade smatramo napadom na sve nas' a obećali su i 'voditi našu stranu i sigurnosnu politiku u skladu s implikacijama NATO-ovog sporazuma, uključujući i obveze koje se vezuju za Članak br. 5.' Naši eventualni budući saveznici, prema sporazumu, već su se proglasili našim saveznicima. Kao što je to George Robertson, glavni tajnik NATO-a, bio kazao u Sofiji: 'Nove demokracije pokazale su još jednom kako su uz nas i u dobru i zlu. Ističu kako euro-atlantska zajednica brzo izrasta iz zajednice sa zajedničkim vrijednostima u zajednicu zajedničkih djela.' Ukratko, te zemlje su shvatile što trebaju učiniti i nisu oklijevale. Napad je ubrzo doveo do trenutka izvanredne etičke jasnoće u međunarodnim razmjerima, čije dimenzije i opseg još nismo potpuno shvatili. Ne radi se o tome 'što bi zemlje trebale učiniti'. Radi se više o tome da njihovi čelnici trebaju hitno shvatiti što moraju učiniti. Fenomen se širi daleko izvan Europe. Ako uz SAD ne možete stati sada - ako ne osjećate kako trebate stati uz SAD- susljedno tome izgubit će te vlastitom krivnjom nešto veoma bitno, možda dokaz da pripadate civiliziranom svijetu a gubitak je zaista samo vaš, kao što će biti i posljedice. U Sofiji je bilo prilično jasno da je pitanje kako bi 11. rujan mogao utjecati na širenje NATO-a pitanje o kojem intenzivno razmišljaju dužnosnici svih 10 zemalja. Jasno vide što NATO znači za njih - nešto veoma blizu stalnoj garanciji sigurnosti njihove zemlje(...). No da bi ovo i ostvarili, prisiljeni su stati na stranu saveza koji je uključen u složen, nesiguran i nekonvencionalan rat, objavljujući vlastitu voljnost da preuzmu rizik koji je jednak onom koji su na sebe preuzeli postojeći članovi. (...) Nema načina da se ovo izbjegne a da se ne objavi ravnodušnost principima koji su napadnuti 11. rujna, i tako bude prezren od onih koji dijele te iste vrijednosti. Ovo se savršeno jasno vidi na primjeru Vladimira Putina koji je iznimno brzo djelovao kako bi osigurao da Rusija ostane usmjerena prema Zapadu. (...) Odbacio je protimbu Rusije širenju NATO-a i umjesto toga je zatražio jačanje veza Rusije s njim. Bio je to zapanjujući razvoj stanja (...). Šanse za članstvo u NATO-u za bilo koju od tih 10 zemalja nisu se bitnije izmijenile nakon 11. rujna. No nitko više ne sumnja u potrebu za zajedničkom obranom principa koje utjelovljuju zemlje članice", piše Tod Lindberg.