RDW 2. X. ALTERNATIVA TALIBANIMA

NJEMAČKI RADIO - RDW 2. X. 2001. Čini se da je vladavina talibana došla do svoga kraja. Time je prijetnja pred političkim vakuumom i anarhijom sve veća. Raste pritisak na Washington da odredi svoja stajališta. Ali kada se uzmu u obzir koje su alternative talibanima, to je gotovo nemoguće. Ni jedna od njih ne bi mogla pružiti 'prihvatljivu koaliciju' kako to Amerika priželjkuje. Stoga je Bushova administracija vrlo oprezna u formulaciji najnovijeg memoranduma, koji glasi: 'Mi ne želimo određivati tko treba vladati Afganistanom, ali ćemo poduprijeti one koji streme mirnom i gospodarski poželjnom razvoju Afganistana u kojem neće biti terorizma.' Sve to Washington upućuje na kontakt s nekadašnjim afganistanskim kraljem Zahirom Šahom koji je 1933. godine nakon umorstva oca kao 19-godišnjak stupio na prijestolje, da bi ga 40 godina kasnije s vlasti svrgnuo vlastiti bratić. Već 28 godina bivši kralj, sada 87- godišnjak, živi u Rimu daleko od afganistanske zbilje. Uvijek kada bi sukobljene strane ušle u slijepu ulicu, njega su uvlačili u igru, tražeći lik u kojem bi se interesi ujedinjavali. Ni tada ni danas starac se nije oglušio na pozive u pomoć, ali na kraju nikada nije bio ni angažiran. Uvijek kada je htio preuzeti položaj oni koji su ga pozivali opet bi se zavadili. Sada ponovno kaže da je spreman vratiti se u Afganistan i ujediniti svoj narod. To doduše zvuči savjesno, ali istodobno ukazuje na to koliko on zapravo ne poznaje stvarnost. Na kraju koga on želi ujediniti u zemlji koja se ne da ujediniti? Vođa talibana mula Omar tu kraljevu ponudu iz dobro poznatih razloga oštro odbija, međutim, ni vođe tzv. Sjevernog Saveza ne igraju otvorenim kartama kada traže koaliciju s kraljem. Jer zapravo oni njega i ne žele, ali budući da pripadaju etničkim manjinama za preuzimanje vlasti potreban im je jedan Paštun. Paštuni su većinski narod i bez njih se u Kabulu ne može. Paštunski kralj Zahir Šah, čovjek bez vlastitih ambicija, bio bi izvrsna simbolički lik iza kojeg bi se mogli provoditi vlastiti politički ciljevi. Zahir Šah će nakon 38 godina ponovno sazvati Loya Jirgu - to je tradicionalna skupština predstavnika plemena, naroda i političkih skupina kako bi 'odlučili o budućnosti zemlje'. Ali prilično je nevjerojatno da će se time riješiti teškoće Afganistana. Jer koliko ima sudionika te skupštine, toliko je i različitih interesa. Kako su se iznenada zagrijali za bivšeg kralja, tako sada Sjeverni savez odjednom potiče i Loya Jirgu, i to iz istog razloga, jer kao pripadnici manjina zapravo i nemaju izgleda da bez simoličkog lika dođu na vlast. General Rašid Dostum - Uzbek jednom je izjavio - citiramo - 'Ne bi bilo pametno biti broj jedan, ali broj dva bih volio biti.' Sjeverni savez na početku se sastojao od tri različite skupine. S jedne strane tu su bile udruge Burhanuddina Rabbania koji još uvijek službeno glasi kao afganistanski predsjednik. Na njegovoj strani borio se i Ahmed Šah Massud poznat kao 'Lav doline Pandshera' koji je prije tri tjedna preminuo od posljedica atentata. On je uz Burhanuddina Rabbania bio vrhovni zapovjednik Sjevernog saveza i Tadžik poput njega. Druga grupa su pripadnici Uzbeka Abdula Rašida Dostuma. On je bio general prosovjetske vlade u Kabulu i potječe iz sjevernoafganistanskog grada Masar-e-Sharifa. Kada su talibani zauzeli Dostum je otišao u izbjeglištvo u Tursku. Rusija je podržavala i Rabbanija i Dostuma. Treća snaga ovog saveza okupila se oko Karima Chalilia. Oni potječu iz središnjeg Afganistana i većinom pripadaju narodu Hazara. Po vjerskom određenju pripadaju šiitima i stoga ih najviše podupire Iran. Te tri stranke povezale su se prije svega na nagovor Teherana, a okupili su se oko Gulbuddina Hekmatjara, posljednjeg premijera Kabula prije talibanskog preuzimanja vlasti. Rašhid Dostum, Burhanuddin Rabbani - predsjednik Sjevernog Saveza, Ismail Khan i ostali koji su se nakon povlačenja Sovjeta upustili u beskrajne borbe za vlast, zemlju uništili i prouzročili potpuni kaos, nalaze se opet na početnim stajalištima. I sama pomisao da bi se oni mogli vratiti na vlast, kao i strah pred američkim napadima, natjerale su stotine tisuća ljudi da bježe iz zemlje. Najgori od ovih ratnih vođa bio je Gulbuddin Hekmatyar kojeg su Sjedinjene Države i Pakistan bogato opremili, koji je kao Paštun podigao zahtjev za Kabulom, a kada mu nisu htjeli popustiti, on je tada još nedirnuti glavni grad dvije godine zasipao topništvom i pretvorio ga u prah i pepeo. Gorljivi vjernik koji je kao student na sveučilištu u Kabulu studenticama koje nisu nosile veo bacao kiselinu u lice, a kasnije u pitanjima financija koristio usluge Osame bin Ladena, iz svog ugodnog izbjeglištva u Teheranu sada sebi dodjeljuje osobitu ulogu: kao treća stranka koja nema ništa ni s kraljem, a niti sa Sjevernim Savezom, on bi se borio i protiv talibana, ali i protiv 'američkih osvajača'. U potrazi za alternativom Afganistan ima još dug put pred sobom. Ako alternativa uopće postoji. (RDW)