RUSIJA-OBŠČAJA GAZETA OD 27.9.01. O PUTINU I BORBI PROTIV TERORIZMA

RUSIJA OBŠČAJA GAZETA 27. IX. 2001. Amerika: skok u nepoznato "Dana 11. IX. geopolitičke prilike u svijetu naglo su se promijenile i Rusija se našla pred strateškim izborom koji će odrediti njezinu sudbinu u sljedećim desetljećima. Ruski predsjednik i ruski narod odmah su načinili taj izbor po načelu Andreja Saharova, a ono se sastoji u tome da je u zamršenim političkim prilikama strateški najbolji i ujedno najpragmatičniji prirodan izbor. Rusi su nosili cvijeće pred američko veleposlanstvo u Moskvi i palili svijeće za poginule. Ruski je predsjednik doslovno par sati nakon tragedije u SAD-u, što je neobično za tog pomalo hladnog čovjeka, reagirao osjećajno i uzbuđeno, izgovorivši glasovitu rečenicu: 'Amerikanci, s vama smo!' Još je znakovitija bila predsjednikova izjava u Erevanu dan nakon tragedije, kada je teroriste usporedio s nacistima - što je očito prizivalo doba protuhitlerovske koalicije SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije. No doslovno za nekoliko dana vidjeli smo da se u nastupima najviših dužnosnika, dvorskih politologa i komentatora njegovo jasno stajalište počelo mijenjati, rastakati i pretvarati u svoju suprotnost. U našim je glasilima na naslov SAD-a izrečeno puno više prigovora i negodovanja nego na naslov terorista koji su ubili tisuće Amerikanaca i ljudi drugih nacionalnosti, pa i desetke ruskih građana koje nitko od naših političara nije ni spomenuo. (...) Naša je elita i dalje prijetila šakama u 'hladnom ratu' koji smo izgubili u beskrajno dalekom XX. stoljeću i pokazalo se da nije spremna za novu povijesnu odluku. Sjetimo se, primjerice, izjave ministra obrane da noga NATO-ova vojnika neće kročiti na tlo srednje Azije. Teško je u tome ne vidjeti odraz stajališta našeg generalskog zbora koji je ideološki ponikao na pripremi za treći svjetski rat i koji američku operaciju u Afganistanu promatra isključivo u smislu približavanja NATO-a ruskim južnim granicama. To je važnije što je predsjednik Putin u izjavi od 24. IX. opetovao svoje prvotno stajalište. Da bi se ono čulo, tj. da bi se napokon potvrdila odluka Rusije o tijesnoj suradnji s protuterorističkom koalicijom, Predsjednik je morao svladati otpor velikog i utjecajnog dijela svog okružja i ruske političke elite. Rusija mu zato mora biti zahvalna. (...) Dio predsjednikove izjave od 24. IX. o spremnosti Rusije da 'dade prinos u borbi protiv terora', dostojan je državnika koji razmišlja suvremeno i pragmatično. Drugi dio Putinove izjave u kojemu je, povezavši prilike u svijetu s prilikama u Čečeniji, zapravo dao 72-satni ultimatum svim pripadnicima čečenskih snaga (kada ovaj broj iziđe on će već isteći) da dragovoljno predaju oružje, također nosi pečat predsjednikove osobe, ali predsjednika koji samo gleda natrag, a ne naprijed i traži rješenje tamo gdje ga u načelu nema. Što može biti besmislenije od ta 72 sata? Što Rusija, čije su oružane snage za dvije godine u Čečeniji izgubile tisuće vojnika i ubile desetke tisuća civila, može ponuditi novo Čečencima u ta 72 sata? Dakako, ima dokaza o djelovanju međunarodnog terorizma u Čečeniji. No konceptualno uvlačenje Čečenije u zbivanja u svijetu nipošto nije opravdano, zato što je u Čečeniji građanski rat i što se građani jedne zemlje međusobno ubijaju. Predsjednik, nedvojbeno, znade istinu: i kada je riječ o njegovu dolasku na vlast - kako i uz čiju pomoć, i o tome kakvu je ulogu u tomu imao čečenski rat. On je svakako svjestan razmjera političke i humanitarne katastrofe do koje je Rusiju doveo dvogodišnji 'drugi čečenski'. Ta je istina za njega - siguran sam - teška i nepodnošljiva. On je tjera od sebe, stavlja na nju zabranu, potiskuje u podsvijest, ali ona, ta istina, po svim zakonima psihoanalize, bježi odatle u eksplozivnim i potpuno neprikladnim reakcijama svaki put kada se govori o Čečeniji. To je osobna ljudska drama Vladimira Vladimiroviča Putina. To je, nažalost, i tragedija zemlje koju predvodi", piše Andrej Piontkovski.