RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 26.9.01. PUTIN ULAZI U VOJNI SAVEZ S SAD-OM

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 26. IX. 2001. Druga Predsjednikova bojišnica "Vladimir Putin donio je vrlo tešku odluku. Nikakav 'Kursk' i nikakva Čečenija ne može se usporediti s težinom pitanja koja su u rujnu zadesila drugog po redu ruskog predsjednika. Televizijski nastup Vladimira Putina s vrlo opreznim izjavama znači samo jedno - Rusija ima velike izglede da bude uvučena u oružani sukob između SAD-a i zemalja za koje Washington smatra da zaslužuju kaznu za terorističke čine od 11. IX. Od Putinovih pet točaka samo jedna je u svezi s civilnom suradnjom s Amerikom - već je dosta raširena teza o spremnosti ruskih specijalnih služba da američkim kolegama daju podatke o bazama za pripremu boraca. Druge su isključivo ili većinom vojne. Rusija je spremna da 'zračni prostor RF-a ustupi za polijetanje zrakoplova s humanitarnim teretom' na područje provedbe antiterorističke operacije. Rusija je svoje stajalište usuglasila sa srednjoazijskim zemljama ZND-a i ne protivi se njihovoj mogućoj odluci o ustupanju svojih zračnih luka. Rusija je spremna 'sudjelovati u međunarodnim operacijama istraživačko-spasilačke naravi. Rusija kani pružiti 'dodatnu pomoć u obliku dopreme oružja i vojne opreme' Sjevernom savezu u Afganistanu. Iz svega rečenog proizlazi da Moskva nije uspjela sačuvati neutralnost, ograničivši se tek na moralnu i intelektualnu potporu SAD-u u borbi s terorizmom. Istina, gubitak neutralnosti sjajno je izveden. Putinove su rečenice toliko uvijene da je prva reakcija ruskih političara bila trijumf zbog odbijanja sudjelovanja Rusije u oružanom sukobu, a zapadnog tiska - nezadovoljstvo suzdržanošću Moskve. No nisu li neke istraživačko-spasilačke operacije u afganistanskim brdima izravan put Rusije u rat? (...) Rat još nije počeo, a Rusija već trpi gubitke koji su po veličini odmah iza američkih. Ponajprije političke. Gubitak neutralnosti, premda je pristojno izveden, nije za Rusiju baš ugodna stvar, a korist od njega vrlo je sumnjiva (razračunavanje s talibanima odgovara Moskvi, ali je bolje da se time bave sami Amerikanci). Kako to god izgledalo besmisleno, Rusija se našla ispred čitave Europe ne računajući, dakako, najbližeg saveznika SAD-a - Englesku koju je sam Bog nadahnuo da prva dade izjavu o svestranoj potpori Washingtonu. Sličnih vijesti iz drugih europskih zemalja za sada nema - EU i dalje šuti. Očito je da mogućnost da Rusija bude uvučena u sukob nipošto nije skopčana s nesebičnom željom Moskve da pomogne Washingtonu u borbi protiv terorizma. No, nažalost, ni s pragmatičnom. Naime, SAD je stavio točku na 'i' kada je predsjednik Bush u govoru u Kongresu osobito istaknuo da zemlje moraju poduprijeti Ameriku bez ikakvih prethodnih uvjeta. To više se Čečenija, koju Putin u televizijskom nastupu nije mogao preskočiti, ne može promatrati kao takav ruski uvjet. Moskvi je do sada odlično uspijevalo da se prema osudama Zapada zbog djelovanja u tom ruskom subjektu ponaša po načelu: Vaska sluša i radi po svome. Ništa nije smetalo da se i dalje pridržava tog stajališta. Čečenija u televizijskom nastupu - uglavnom za unutarrusku uporabu - jest pokušaj da se radikalne mjere na koje je Rusija spremna usklade s rješavanjem naših unutarnjih problema, da se pomire dva oprečna gledišta u zemlji. Oni koji su u Rusiji zagovarali potporu SAD-u moraju biti zadovoljeni. Oni pak koji su predlagali da se distanciramo od sukoba moraju biti zadovoljni spremnošću Moskve da radikalizira djelovanje u Čečeniji i da stvar privede kraju. Drugo, Rusija već trpi gospodarske gubitke. Osim skorog povećanja vojnih izdataka za pomoć Rabbanijevu režimu u Afganistanu, Moskvu su očito u nepriliku dovele cijene nafte, što bi se moglo prometnuti u katastrofu za sljedeći proračun (...). Ako se sjetimo drugih vojnih pohoda SAD-a (gotovo svaka američka tragedija za Rusiju se završi krizom, bilo da je riječ o vojnoj akciji ili o gospodarskim neprilikama), sve ih je pratio stalan rast cijena nafte. Tako je bilo 1991. u doba 'Pustinjske oluje', kao i bombardiranja Jugoslavije. Cijena goriva raste, dakle raste i cijena sirovine. Sada je stanje upravo obratno. Možda je jedini igrač koji bi mogao srušiti cijene nafte Saudijska Arabija. O nazočnosti terorističkih baza u toj zemlji govorilo se ne jednom. Nije li rušenje cijena nafte koje je iznimno povoljno za SAD, ali je užasno za Rusiju, plaća za to da se Saudijsku Arabiju ostavi na miru, tj. govoreći uljuđenim jezikom, nije li to sva moguća pomoć Washingtonu u borbi s terorizmom? Znači, SAD ipak ne može 'bez ikakvih uvjeta' primati pomoć od drugih zemalja?", piše Marina Volkova.