FRANCUSKA-LE MONDE OD 13.9.01. O PRIJETNJI TERORIZMA U SAD-U

FRANCUSKA LE MONDE 13. IX. 2001. Kriva procjena prijetnje "Amerika je već neko vrijeme živjela od ambicije, ako ne i privida: učiniti svoje područje sigurnim od svakog napada iz 'rogue states' (razbojničkih država) koje su, na listi prijetnja, zamijenile Sovjetski Savez. Suzdržani su demokrati išli u stopu za republikancima i pokrenuli program proturaketne obrane prije nego je glasnik te politike George W. Bush i došao u Bijelu kuću. Ideolozi republikanske stranke nisu se zadovoljili financiranjem malog broja istraživanja i pokusa. Oni su svoju opsjednutost pretvorili u teoriju. Vidjeli su da u međunarodnim odnosima dolazi novo razdoblje koje više neće imati ništa zajedničko sa hladnim ratom. Više od deset godina nakon pada Berlinskog zida nisu samo htjeli uspostaviti nove odnose s poslijekomunističkom Rusijom. Htjeli su je uvjeriti u moguću opasnost koja dolazi iz država koje ne prihvaćaju uobičajena pravila u međunarodnim odnosima. Gotovo su uspjeli u tomu. Sve su napore usmjerili na preispitivanje tobože 'zastarjelih' ugovora koji su u doba hladnog rata potvrdili suparništvo između Istoka i Zapada, ali su istodobno omogućili da ideološko neslaganje ne preraste u oružani sukob. Htjeli su ih zamijeniti 'gentlemen's agreementsima' između ljudi s dobrim odgojem i dobrom voljom. Dovodili su u pitanje nuklearno odvraćanje koje je prijetnjom međusobnog uništenja trebalo na rubu ponora zaustaviti one najodvažnije ili najneodgovornije (pa i Nikitu Hruščova u trenutku kubanske krize 1962.). Pobijali su moralnu vrijednost nuklearnog odvraćanja - kako opravdati smrt tisuća nedužnih civila? - i njegovu djelotvornost - koji bi se predsjednik SAD-a htio naći pred izborom: započeti nuklearnu apokalipsu ili pristati na uništenje vlastite zemlje? Proturaketni štit ili NMD (National Missile Defense) trebao je dati odgovor na to pitanje. Sučeljeni s državama koje mogu nabaviti oružje za masovno, nuklearno, biološko i kemijsko uništenje neosjetljivo na neumoljivu logiku odvraćanja, Amerikanci su se htjeli zaštititi od svake agresije. Odatle i zamisao o izgradnji proturaketnog štita koji će od svakog iznenađenja zaštititi državno područje, američke snage izvan zemlje i, možda, američke saveznike. Projekt je tek na početku. Ograničeni je program započela bivša demokratska uprava potkraj drugog Clintonova mandata. George W. Bush i njegov ministar obrane Donald Rumsfeld sanjaju da ga do kraja razviju, ali bi ih mogli onemogućiti financijski i tehnički razlozi. Pa i politički, premda je Bushova uprava, vrlo svjesna američke posebnosti i nadmoći, malo marila za suzdržanost saveznika, da ne govorimo o ruskom i kineskom nezadovoljstvu. Projekt je uostalom doživio mnoge promjene otkako je započet, bilo da je riječ o razmjerima zaštite, o mogućim tehnikama i o fazama djelovanja. Ovdje ipak nije toliko važna izvedivost programa i njegova cijena, koliko zamisao na kojoj se temelji: neprijateljima SAD-a ne smije se dopustiti da rat prenesu na američko područje. Zahvaljujući nekim značajkama otoka koje su je zaštitile od europskih svađa sve do 1917. i MAD-u (Mutual Assured Destruction) ravnoteže straha nakon Drugog svjetskog rata, Amerika Georgea W. Busha htjela je biti neosjetljiva na napad 'razbojničkih država' koje nemaju skrupula ni dovoljno morala da prihvate rizik od masovne odmazde nad vlastitim pukom. Na toj se neosjetljivosti na vanjsku prijetnju temelji rat 'zero mort' za operacije izvan zemlje u kojima bi mogli sudjelovati američki vojnici. Najbolji primjer tomu je strategija primijenjena u ratu na Kosovu 1999. Znače li teroristički napadi izvedeni u utorak 11. IX. u New Yorku i u Washingtonu kraj takve politike? Zacijelo je prerano da se odgovori na to pitanje. Ipak, oni postavljaju neka pitanja o barbarskom neredu koji je zamijenio hladni rat. Ako su Amerikanci mislili da je bipolarni sustav ustupio mjesto jednopolarnom svijetu u kojemu mogu nekažnjeno nametati svoju volju i zakon, prevarili su se. Budući da nema više-manje prisilne stege iz doba sukoba između Istoka i Zapada, bezbrojno se mnoštvo sudionika uključilo u međunarodne odnose gdje su odnosi između država (pa i 'razbojničkih') tek jedna od mnogih sastavnica. Među tim nedržavnim sudionicima jesu nevladine organizacije (ONG), ali i organizirani kriminal i terorističke mreže. Protiv ovih potonjih, protiv skretanja putničkog zrakoplova koji se zaletio u tornjeve na Manhattanu, ni najsofisticiraniji i najsigurniji proturaketni štit ne bi bio od velike pomoći. Mnogi protivnici NMD-a u SAD-u i u inozemstvu predbacivali su vladi da se zabunila u svezi sa ciljem i da griješi glede glavne prijetnje. Atentati u New Yorku i u Washingtonu jamačno im daju za pravo. No raspru ipak neće prekinuti. Moguće je, naime, da pristaše proturaketnog štita neće odustati, iz ideoloških - u zaštiti američkog građanina ne smije se zanemariti nijedna pretpostavka, a jedna prijetnja ne isključuje drugu - i ujedno političkih razloga - nisu li teroristi koji su napali Manhattan i Pentagon imali stratešku potporu neke države u organiziranju tako zamršene operacije? Moguće je, dakle, da američkim čelnicima neće biti teško da sljedećih mjeseci uvjere sugrađane kako će se poduzeti svi koraci radi osiguranja maksimalne sigurnosti u svim pravcima, jer terorizam ne isključuje opasnosti vlastite širenju oružja za masovno uništenje. (...) Kao što se nekad govorilo da nuklearno oružje djeluje kao regulator, jer malim zemljama koje ga posjeduju omogućuje da uđu među velike, tako i terorizam izjednačava žrtve među kojima nema malih i velikih država. Bitna novost koju su u svijet uveli napadi u New Yorku i u Washingtonu je u tomu što, prvi put, skupine nejasnog profila objavljuju rat namoćnijoj državi na planetu. Razdoblje nakon hladnog rata doista ne sliči na ono što su zamišljali pobjednici hladnog rata", piše Daniel Vernet.