FRANCUSKA-LE MONDE OD 11.9.01. ADLEROVA ANALIZA O MEĐUNARODNOJ POLITICI

FRANCUSKA LE MONDE 11. IX. 2001. Šest svjetskih iznenađenja "Godinu 2001. počeli smo sa šest očitih istina koje su vlade na sve moguće načine utuvile u glavu uredništvima i obratno i koje su, sve odreda, zastarjele za manje od pola godine. (...) Prvo iznenađenje: u siječnju su se sa svih strana pretjerano hvalile unutarnje i vanjske pobjede kancelara Schroedera: nije li u Nici ponizio kohabitacijsku Francusku i postigao institucijsko priznanje svoje prevage u zamjenu za svoju jako manjkavu dobru volju? Tom gotovo bismarckovskom majstorskom potezu pridodao je trijumfalni 'Kulturkampf' protiv (francuske) korupcije kancelara Kohla koji se našao na podu i porezno otvaranje liberalne naravi kojim je zaslužio pohvale poduzetnika i dobru volju krila FDP-a koje je bilo spremno da u slučaju nesreće zamijeni slabe zelene. Za nekoliko mjeseci sve se promijenilo. Zanesen uspjesima ('Hochmut kommt vor dem Fall', drskost prethodi padu, kaže njemačka poslovica), kancelar otkriva svoje stare zamisli: otvorena likvidacija svih politika europske solidarnosti (poljodjelstvo i regije) začinjena federalističkim umakom uzajmljenim od CDU-a. Napokon se potvrdilo da se kancelar, u kontinuitetu Kurta Schumachera i drugog Willyja Brandta, ali ne i Helmuta Schmidta, zanima za istok, za Ameriku i njemačke radnike, a ne za europsku izgradnju, uporno se protiveći uvođenju eura, u prešutnom savezu s glavnim stožerom Bundesbanke i s bavarskom vladom njegova glavnog izazivača Edmunda Stoibera. (...) Drugo iznenađenje: sukladno pravilima dobrog ponašanja mislilo se da će europsko proširenje, zahvaljujući pritisku Nice, dobiti mjesto u njezinu kalendaru i da će Engleska ostati izvan monetarne unije, što bi olakšalo ponovno izdizanje na površinu vodećeg francusko-njemačkog para u Europskoj uniji. Ni tu više ništa nije u redu. Pravo proširenje događa se upravo sada... na zapad: Velika Britanija, na putu da se 'zbilja' pridruži Europskoj uniji, mogla bi uzmaknuti pred tropizmom eura. Unatoč onome što se moglo shvatiti kao otpor Tonyja Blaira i tko god došao na mjesto predsjednika Konzervativne stranke, sve je više znakova koji govore da se Britanci pripremaju za moguće sudjelovanje Kraljevstva u monetarnoj uniji. Dakako, to je tek idejni pokret kojeg bi mogao ubrzati planirani pad dolara. Možemo, dakle, špekulirati: pad zelene novčanice mogao bi čak poštedjeti London od zadnje nepopularne devalvacije prije prijelaza na euro. Pravo proširenje Europe na važnog čimbenika svjetske ravnoteže moglo bi se dogoditi u proljeće ili u jesen 2002., negdje između francuskih i njemačkih izbora i prije nego posljedice američkog gospodarskog oporavka ponovno zbace euro s privremenog pijedestala. (...) Treća otrcana istina koja se pobija: novi američki predsjednik je laka kategorija, koji po svojoj volji stvara neologizme kada ne prima u posjet školarce, dok vlada, i to loše, stara ultrakonzervativna garda koju utjelovljuje tandem Cheney- Rumsfeld. (...) Kissinger je u dvije godine izveo bitan zaokret u hladnom ratu pomirivši spektakularno Washington i Peking, unatoč vijetnamskome ratu. Condi Rice je na putu da učini isto s Moskvom i da tako, uz puno manju diplomatsku cijenu, zadovolji želju Pentagona za ponovnim tehnološkim naoružanjem. Ako, naime, Putinova Rusija dobije pravu vojnu i geopolitičku naknadu u zamjenu za svoju dobru volju, na pomolu je novi odnos snaga na čitavom europskom kontinentu bez presedana: ulazak Rusije u preobraženi NATO koji više neće imati puno zajedničkog s nostalgičnom i agresivnom 'stvarčicom' koju je Clinton, više iz slabosti nego iz uvjerenja, prepustio užasnoj Madeleine Albright i svom pravom nadahnjivaču Zbigniewu Brzezinskom koji na budućnost Rusije još gleda kao poljski pukovnik koji se odlučio za podjelu Ukrajine. (...) Četvrti je obrat da se sve sređuje između Kine i Tajvana, premda se obično misli kako je formoški tjesnac najkritičnije područje u Aziji, pa i na svijetu. Nedostatak političkog iskustva i loša sreća grdno su smanjili ambicije stranke Chena Suibiana koja se zauzima za neovisnost. (...) I tu se razlikuju dva neobična obrata uobičajene dokse: prvi obrat (i peti paradoks), Latinska Amerika nipošto nije zrela za geopolitički okršaj sa Sjedinjenim Državama. Ustvari, on se trenutno događa u južnom dijelu Argentine i Čilea i u Meksiku, i nigdje drugdje. (...) Napokon, na Bliskom istoku, koji je šesti i zadnji paradoks, Amerika će se sučeliti s drugim strateškim izazovom koji je potpuno nov i šaljivo povezan sa sukobom. Zahvaljujući imploziji mirovnog procesa iz Osla, čitavo će područje zapravo doživjeti potpuni preustroj svoje političke moći. Dok su se u okolici Jeruzalema sve češće događali destabilizirajući, ali beznačajni okršaji, Saudijska Arabija i Iran zaključili su valjan sporazum koji stabilizira OPEC na nekoliko godina i oduzima svaku legitimnost američkoj nazočnosti u Perzijskom zaljevu. (...) Jednostrana podjela palestinskog područja koju priprema Sharon i njegov novi centristički ministar Dan Meridor, mogla bi biti izlika za veliki antiamerički ustanak na istoku Sueza. Taj novi omjer snaga samo opravdava tri Bushova regionalna strateška izbora: Izrael, Indija i Rusija, i anti-OPEC programu američke uprave daje smisao. I tu se okrenula jedna stranica", piše Alexandre Adler za list.