FRANCUSKA-LE MONDE OD 8.9.01. SAD I MEĐUNARODNI SPORAZUMMI

FRANCUSKA LE MONDE 8. IX. 2001. Sjedinjene Države, pogubljivači sporazuma "Ako George W. Bush ostane pri prosječnom ritmu od jednog sporazuma na mjesec, sadašnji bi mandat mogao završiti s više od četrdesetak poništenih i obezvrijeđenih međunarodnih sporazuma: sporazum ABM već je 'prežitak prošlosti'; sporazum o potpunoj zabrani nuklearnih pokusa (TICE) čami u Senatu a da ga predsjednik ne može poništiti; sporazum o lakom oružju postao je nevažan; protokol o biološkom oružju; međunarodni kazneni sud; protokol iz Kiota o zagrijavanju klime te inicijative OECD-a protiv pranja novca i 'poreznog raja'. Odlazak američkog izaslanstva s konferencije UN-a o rasizmu, premda ga možemo shvatiti, potvrđuje tu težnju. Neki su od tih sporazuma, pa i onaj o protupješačkim minama, odbačeni u doba Billa Clintona, što pokazuje da su za tu nesklonost Amerike prema multilateralnosti odgovorni i strukturni, a ne samo politički čimbenici. Možemo čak ustvrditi da se Amerika, dugoročno gledano, nije istinski promijenila. U biti, ona nije nikada bila mulitilateralna u europskom smislu, nikada nije ustupala veći dio svoje manevarske slobode i suvereniteta, i uvijek je zapovijedala u kolektivnim organizacijama, ili je barem zadržala pravo veta. No ostatak svijeta se promijenio. Svršetak hladnog rata i nastanak međunarodnog građanskog društva dovelo je do neviđenog širenja inicijativa koje žele nametnuti mulitlateralno rješenje za ovaj ili onaj problem. (...) U času kada Europljani ističu multilateralnost, a ne proturaketne sustave kao glavni način borbe protiv širenja oružja, nipošto se ne smiju prihvatiti niska mjerila pod izlikom da se po svaku cijenu mora postići popustljivi sporazum. Sporazum o protupješačkim minama: američka vojska jamči sigurnost Južne Koreje i nitko ne želi da se to jamstvo izgubi. No mine su nužna sigurnost za te postrojbe i omogućavaju uštedu. Ne bi li ovdje SAD-u trebalo privremeno dati izniman status koji traže? (...) Problem je zapravo dvojak. S jedne strane, premda Amerika često s pravom ističe loše strane multilateralnosti, ne bi to trebala činiti na drzak i grub način, što je slučaj nakon Bushova dolaska na vlast. Odbacivanje protokola iz Kiota savršen je primjer: loše dogovaranje, pozivanje uglavnom na unutarnje razloge, nepostojanje alternative. Postupajući tako, Bushova se uprava odriče svog vodstva i pristaje na izolaciju, umjesto da međunarodnu zajednicu potakne na bolju suradnju. S druge strane, Amerika se načelno uporno protivi nekim sporazumima koji za nju nisu prava prijetnja i koji bi se, uz njezinu pomoć, mogli poboljšati: TICE, međunarodni kazneni sud, Kioto, lako oružje. Ukratko, u krivu je kada svoju prevlast koristi da bi unutrašnje razloge (potpora National Rifle Associationa, pritisak industrijalaca) progurala ispred zadaće inozemnog primjera (suzbiti trgovinu lakim oružjem u Africi). Dugoročno, te promjene zabrinjavaju. Postupajući tako, SAD plaća sve veću moralnu cijenu, kao što je u svibnju pokazao neuspjeh u UN- ovu povjerenstvu za ljudska prava. Njegov 'soft power' blijedi. K tome, međunarodni bi se sustav u odnosu prema najvećoj sili mogao odlučiti za manje propisa i prisila, manje predvidljivosti i, stoga, manje sigurnosti. Ironija je povijesti što zemlja koja bi najviše trebala biti zainteresirana za širenje prava na međunarodnoj razini, za sada najviše odbija da sudjeluje u tomu", pišu Philip H. Gordon, direktor Središta za SAD i Francusku u Brookings Institutionu (Washington) i Justin Vaisse, povjesničar.