IHT 24. VIII. EUROPSKI SPORAZUM ZA SPAŠAVANJE PROTOKOLA IZ KYOTA NE SPAŠAVA NIŠTA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. VIII. 2001. Europski sporazum za spašavanje Protokola iz Kyota ne spašava ništa "Izgledalo je da je Protokol iz Kyota glede globalnog zatopljenja, iz 1997. godine, osuđen na propast kada je Bushova administracija prošlog ožujka obznanila kako se povlači iz njega. Tada je u srpnju Europa povela koaliciju gotovo svih svjetskih nacija- osim SAD-a- kako bi spasila Protokol grandioznim kompromisom. Sporazum, zapravo, ne spašava ništa. U svom žaru da zadrže sporazum- bilo kakav sporazum- Europljani i borci za očuvanje okoliša oblikovali su sporazum koji je prihvatljiv toliko velikom broju zemalja upravo zbog toga što neće imati nikakvog utjecaja na otpuštanje stakleničkih plinova. Svojim nastojanjima da uništi protokol, Bushova administracija ostatak svijeta je natjerala da prihvati Kyoto umjesto da se suoči s potrebom da se isprave greške sporazuma. Protokol iz Kyota od 38 industrijaliziranih zemalja zahtjeva da smanje otpuštanje ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova za, u prosjeku, 5 posto u odnosu na razinu iz 1990- te godine, u razdoblju između 2008. i 2012. Bez pakta, otpuštanje iz tih zemalja vjerojatno bi se povećalo za 8 posto, tako je ukupan učinak trebao biti umjereno smanjivanje, kao i stvaranje okvira za prihvaćanje čvršćih kontrola nakon 2012. godine. Prije no što su Europljani potpisali sporazum u Bonnu, najveća prepreka stupanja Kyota na snagu bio je strah da bi za neke zemlje ispunjavanje ciljeva bilo preskupo. Npr., unatoč ozbiljnim nastojanjima da se izvrše odredbe za kontrolu otpuštanja, Kanada i Japan nisu na putu izvršenja svojih ciljeva (smanjenje od 6 posto). Čak i EU, čiji političari izražavaju veliku zabrinutost zbog globalnog zatopljenja i čije vlade primjenjuju skupe mjere s ciljem borbe protiv zatopljenja, sadašnjim nastojanjima vjerojatno neće ostvariti smanjenje od planiranih 8 posto. U SAD-u, pak, gospodarstvo koje je u porastu i neuspjeh pri provedbi učinkovitih mjera s ciljem smanjivanja globalnog zatopljenja znače da će se otpuštanje stakleničkih plinova u SAD-u povećati možda čak i za 30 posto, dok se prema Kyotu, pak, očekuje smanjenje od 7 posto. Petljanje s računovodstvenim pravilima u Bonnu smanjilo je ovaj problem. Npr., diplomati su prihvatili posebne uvjete prema kojima će zemlje moći tražiti velikodušne kredite za ugljični dioksid koji upijaju njihove šume kada rastu, iako se većina obnove šuma dogodila prije Kyota i nema veze s programima vođenja šuma koji će se koristiti kako bi se opravdali krediti. Osim toga, nitko ne zna kako mjeriti količinu ugljičnog dioksida koji upijaju šume. Očajničko političko međusobno podupiranje u takvim je računovodstvenim akrobacijama očito. Zemlje koje su bile najopreznije glede realizacije Kyota bez sudjelovanja SAD-a, posebice Japan, dobile su najviše kredite. Prosječno smanjenje od 5 posto, koliko je određeno u Kyotu, postalo je smanjenje od 2 posto. Pa ipak, ključ za veliki europski kompromis bio je SAD. Napuštajući Protokol iz Kyota, Bushova administracija ne samo da je ohrabrila ostatak svijeta; drugim je zemljama olakšala ispunjenje njihovih ciljeva određenih Kyotom. Protokol sadrži odredbu prema kojoj se zemljama i tvrtkama omogućuje da trguju kreditima za otpuštanje stakleničkih plinova. Zamisao jest da zemlje koje ne mogu ispuniti ciljeve određene Kyotom mogu kupiti kredite od drugih zemalja. Uz najviši očekivani deficit, sudjelovanje SAD-a u trgovačkom sistemu osiguralo bi veliku potražnju i visoke cijene. Rusija, koja je dobila ogromne kredite u skladu s odredbama sporazuma, nagomilala bi gotovinu kao najveći svjetski snabdjevač. Odlazak SAD-a mijenja narav i politiku trgovanja ispuštanjem. Uz ogromni ruski kredit i malu potražnju, cijene će pasti. Umjesto da implementiraju skupe mjere kojima se kontrolira ispuštanje plinova, zemlje koje ne budu ispunile svoje ciljeve moći će zgrabiti kredite veoma jeftino. Višak vrijednosti je toliko velik da, sve dok SAD ostane po strani, ostalih 37 zemalja mogu lako ispunjavati 'smanjenja' predviđena prema Kyotou. 38 zemalja koje su pregovarale o prvotnim ciljevima prema Kyotu, u prosjeku će, zapravo, povećati otpuštanje za oko 8 posto. Razine otpuštanja neće biti različite od situacije kakva bi bila da Protokol nikada nije ni stupio na snagu. A niske cijene kredita za otpuštanje uništit će bilo kakav poticaj za čisto ulaganje u zemlje u razvoju", piše David G. Victor za 'The Los Angles Times' a prenosi list.