BEOGRAD, 15. kolovoza (Hina) - Službeno glasilo Srpske pravoslavne crkve "Pravoslavlje" u svom dvobroju u kolovozu objavljuje opširni reportažni prikaz s mnoštvom osobnih dojmova i gledišta autora poslije sedmodnevnog putovanja, kako
je znakovito naslovljeno, "Po Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji".
BEOGRAD, 15. kolovoza (Hina) - Službeno glasilo Srpske pravoslavne
crkve "Pravoslavlje" u svom dvobroju u kolovozu objavljuje opširni
reportažni prikaz s mnoštvom osobnih dojmova i gledišta autora
poslije sedmodnevnog putovanja, kako je znakovito naslovljeno, "Po
Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji". #L#
Ne samo zbog naslova već i po netolerantnosti spram hrvatskog
naroda i po jednostranosti glede onoga što se događalo na hrvatskom
tlu u vrijeme srpske agresije te tijekom operacija "Bljesak" i
"Oluja", ovaj napis - na punih osam novinskih stranica - podsjeća na
slične tekstove u srbijanskom tisku prvih godina 90-ih.
"Vodič" na ovom putovanju bio je prof. Milojko Budimir, glavni
tajnik Udruge Srba iz Hrvatske koji je do 1995. godine bio
direktorom takozvanog Muzeja kninske krajine u Kninu. Kroz, kako se
navodi u jednom od podnaslova, "putove srpskih stradanja", Budimir
je zapravo vodio službenicu japanskog veleposlanstva u Beogradu
Akiko Shimizu, a sve je svojom kamerom bilježio japanski
fotoreporter Cigisato Omura.
Budimira, koji je i autor ekstenzivnog teksta u najnovijem dvobroju
"Prvoslavlja", za stručnog su vodiča odredili njegova Udruga,
Muzej genocida u Beogradu i Krajinski informacijsko-
dokumentacijski centar "Veritas".
Tako je skupina vozilom japanskog veleposlanstva preko graničnog
prijelaza Batrovci-Bajakovo krenula 19. svibnja ove godine na prvo
odredište - Pakrac, gdje su se sreli s predsjednikom Srpskog
demokratskog foruma Veljkom Džakulom. On je Japancima "naširoko
objašnjavao" što za Srbe znači Jasenovac, Stara Gradiška i koliko
je Srba pobijeno u Drugom svjetskom ratu, ali i 1991. godine
odnosno, kako piše autor teksta, kada je "u naletu fašističke
soldateske došlo do masovnog iseljavanja i napuštanja najvećeg
dijela ove regije".
Predstavnicu japanskog veleposlanstva "upoznali su" njezini
domaćini i stručni vodič s akcijama koje se poduzimaju na obnovi
kuća, no, prema njihovim riječima, malo se toga odnosi na Srbe i
srpske kuće. Takvo će viđenje prevladavati tijekom cijelog njihova
putovanja po Lici, Banovini, Dalmaciji...Ili, kako će se više puta
izraziti autor teksta, "kada su u Hrvatskoj u pitanju Srbi, onda za
njih ne postoje kategorija privatnog".
Putnici su se potom u Zagrebu sastali i s predstavnicima
jugoslavenskog veleposlanstva i svećenikom Crkve Svetog
Preobraženja Gospodnjeg Milenkom Popovićem, koji im se požalio
kako se ispred ulaznih vrata crkve na Cvjetnom trgu često priređuju
"razni spektakli, a zvučnici nadjačavaju crkveni hor i službu".
U tekstu je na trenutke teško raspoznati što kaže sugovornik, a što
su "podaci" samog autora pa tako i iz navoda o razgovoru u
veleposlanstvu SRJ u Zagrebu ostaje nejasno što je kazano iz tog
službenog izvora, a što su brojke i podaci Budimira.
Praveći usporedbe koje su neusporedive i prebirući po podacima koji
svojom jednostranošću unose zabunu i dovode do zabluda u tekstu se,
uz ostalo, navodi kako u SRJ sada živi 26 posto drugih nacija
(nesrba), a u Hrvatskoj manje od 10 posto. Iz ovakve usporedbe
slijedi željeni, za autora "pravi zaključak": Poslije popisa u
Hrvatskoj će biti manje od 4 posto Srba, čime se, po njegovim
riječima, ispunila Tuđmanova pretpostavka, jer, zaključit će
autor, "zato je i vođen ovaj rat". Na sve to Budimir će dodati kako
je "na poziv" HDZ-a i bivšeg hrvatskog predsjednika Tuđmana "iz
Jugoslavije u Hrvatsku došlo oko 30.000 Hrvata, kojima su
podijeljene kuće i imovina izbjeglih Srba".
U autorovom tekstu ne spominju se protjerani Hrvati, rušenje
hrvatskih kuća, katoličkih crkava, nema hrvatskih izbjeglica,
nigdje u tekstu nema ni spomena o bilo kakvoj akciji srpske vojske,
JNA ili paravojske. S druge strane, za svaki zaseok koji su
posjetili iznose se navodno "točni podaci" o ubijenim, mučenim i
protjeranim Srbima. Japanci su se, reklo bi se po tekstu, mogli
"uvjeriti" kako u postupcima između NDH u Drugom svjetskom ratu i
onome što se dogodilo "sa Srbima u Hrvatskoj u posljednjih deset
godina" - nema razlike.
Kada se pročita ovaj opsežni tekst s puno podataka iz izvora srpskih
udruga i SPC, ostaje dojam da će se time morati ozbiljno pozabaviti
razna povjerenstva koja u dvjema državama već postoje ili će se
morati formirati. U pitanju nije samo broj mrtvih, broj porušenih
kuća i vjerskih objekata već i, kako se zaključuje iz ovoga teksta,
navodna golema krađa sakralnih predmeta, po tekstu međutim
isključivo pravoslavnih. O nestanku vjerskih predmeta iz
katoličkih crkava nema ni spomena. Niti se spominje, što je opće
znano, koliko je pravoslavnih relikvijskih predmeta još prije, ali
i tijekom "Oluje", prebačeno u Novi Sad i Beograd ili koliko je, s
druge strane, nevraćenih predmeta iz katoličkih crkava još uvijek u
podrumima muzeja u Novom Sadu ali i Beogradu.
(Hina) dkr br