IT-10.-12.8. REPUBBLICA- BICIKLOM KROZ HRVATSKU

ITALIJA LA REPUBBLICA 10.- 12. VIII. 2001. Auto-put roda Novinar rimskog lista Paolo Rumiz s dva druga suradnika Repubblice putuje biciklom prema Istanbulu. Dionica kroz Hrvatsku opisuje se u nastavcima objavljenim 10., 11. i 12. kolovoza. "(...) Oblaci se dižu poput tornjeva, hrvatska je granica na korak, a Zagreb samo 15 kilometara nakon nje. Imaš utisak da ovdje prestaje kućni vrt i počinje nepoznati prostor. Tijekom rata ovdje je bila posljednja crta prije nereda. U dvorcu Mokrice, srednjovjekovnoj utvrdi na nekoliko koraka od granice, turisti su večerali na otvorenom s pogledom na bombardiranja u Hrvatskoj. Krv i savijača od jabuka. Hrvatski policajci gledaju Altana, njegovu sijedu bradicu, i ne znaju što bi ga pitali. Policajac ipak treba nešto pitati neuobičajene putnike. To je obično odrješito 'Imate li što za prijaviti?' no s biciklistima to je glupo pitanje jer čovjek na sjedalu u najboljem slučaju nosi svoju stražnjicu. (...) Tako se onda i birokrat sa zvjezdicama mora prepustiti najstarijem i najizravnijem pitanju: 'Kamo idete''. (...) Kolona gubi brzinu, nastavlja gotovo po inerciji nakon velike trke i gubi se među nasipima Save koja je bila kičma Jugoslavije a danas obilježava još jednu granicu nereda, onu s Bosnom. (...) Iskreno se smijemo, pivo je dobro, Sava kliže u mrak, a narančasti mjesec, gotovo pun, pojavljuje se na istoku. Na malo mjesta u Europi osjeća se ovakva veličanstvenost ravnice. Udaljeni bljeskovi, prema Mađarskoj, iza slavonskih šuma. Nomadsko putovanje već melje slike, puni naše snove, puni mrak mašte. (...) Stići ćemo do tebe mjeseče na Bosporu. Hrvatska ima lud oblik. U obliku dva prsta otvorena u slovo V, no između ta dva prsta nema ruke. Oni su jedva spojeni, na visini Zagreba, zahvaljujući jednom koridoru širokom možda 50 kilometara. Jedan je prst Dalmacija a drugi ovaj kuda voze naši bicikli. Zove se Slavonija, i predstavlja beskonačni voćnjak na brežuljcima između Save i Drave, rijeka blizanki koje paralelno idu prema Dunavu. (...) U svojim vrtovima Hrvati čiste, obrezuju voćke, metu, lašte. Vrše kolektivni ritual reda koji je stara navika ali i egzorcizam, istjerivanje Velikog nereda koji vreba u zasjedi među bosanskim planinama i srpskim selima. (...) Oko Nove Gradiške su porušene kuće, prolazi se bivšom krajinom, koju su Srbi zaposjeli 1991., i koja je ispražnjena prvim blitz napadom operacije 'Oluja'. Sve je nevjerojatno nedavno, nestvarno među makovima, rat se čini valom koji se samo privremeno povukao. Na obali Save, na granici s Bosnom stoji Jasenovac, logor za istrjebljenje koji su vodili hrvatski nacisti. Vidiš ga izdaleka po njegovom velikom cementnom cvijetu koji izlazi iz trave poput okamenjenog krika. No utroba Panonije već je progutala sve, a žito i topole prekrivaju ta crna sjećanja brzinom svjetlosti. (...) Petrovo Selo, Stupnik, dolina Save ide prema Velikom Istoku. Kada shvate da idemo u Srbiju prolaznici nas gledaju kao da smo imbecili. Katkada nas upućuju na krivi put, a onda nam se smiju. Tako na svakom raskršću treba pogledati u zemljovide. Tu predvodi Altan, von Clausewitz putova Istoka. Ima intuiciju divlje guske i čvrsto uporište: nikada na desno. 'A la isquierda simepre', uvijek na lijevo. Altan je i botaničar grupe. Poznaje svaku biljku čak i ovdje gdje su povrtnjaci još uvijek povrtnjaci a zemlja još nije postala plijenom totalitarnih monokultura. (...)", piše Paolo Rumiz.