NJ 1.VIII.-FAZ-SAD

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 1. VIII. 2001. Američki izazovi "Kad činjenično stanje pokazuje svjetskopolitičke nekorektnosti, čini se da Amerika nastoji to činjenično stanje ispuniti i ponašati se što je moguće nekorektnije. Ono što se predbacuje samozvanoj 'svjetskoj vodećoj sili' je unilateralizam shvaćen kao samoizolacija - promašaj koji danas, budući da mnogo toga spada u rubriku 'globalni izazov', slovi za osudu. Uistinu Bushova vlada daje dovoljno povoda za pretpostavku da svojim deklariranim internacionalizmom nije stigla daleko, svakako ne kad se prepriječi tradicionalno tumačenom nacionalnom interesu zemlje. Bush je Kyoto protokol o smanjenju ispuštanja stakleničkih plinova proglasio bespredmetnim jer je pun nedostataka koji štete američkom gospodarstvu. Na bonnskoj konferenciji o klimi ograničio se na gledanje. Njegova se vlada postavila protiv dogovora o ograničenju malog oružja i izazvala propast nacrta o nadzoru zabrane biološkog oružja. Republikanac Bush odlučan je protivnik međunarodnog kaznenog suda i nepokolebljiv odvjetnik proturaketne obrane, projekta koji kovitla međunarodnu sigurnosnu politiku. Služi kliše koji glasi: 'Amerika protiv ostatka svijeta'. Već ni njegov prethodnik u Bijeloj kući nije bio plemeniti vitez protiv unilateralizma kakvim se želio predstavljati. Demokrat Clinton znao je za nemogućnost unutarnjepolitičke provedivosti Kyoto protokola i nije ni pokušavao svoj politički kapital uložiti u njegovu ratifikaciju. Odbijao je potpisati sporazum o pješačkim minama. Propasti sporazuma o ukidanju nuklearnih pokusa u senatu nije prethodila ozbiljna promidžba. Clintonovo držanje prema kaznenom sudu bilo je proturječno, njegovo držanje prema novom krugu svjetske trgovine na kraju je postalo talac unutarnjepolitičke interesne skupine. Činjenicu da je osvetoljubivi kongres otežavao Clintonu, treba spomenuti zbog cjelovitosti. Bush dakle nastavlja politiku koja se primjećivala još kod njegovog prethodnika i koja je opterećivala odnos Amerike sa svijetom i njegovim organizacijama - daljnja natuknica: doprinosi UN-u. Što je razlog tomu? Objektivne pogreške međunarodnih sporazuma na štetu Amerike? Nadmenost zemlje koja si na početku XXI. stoljeća utvara da je na vrhuncu svoje moći i želi cementirati svoju prevlast? Shvaćanje suverenosti na način da je vlastita sloboda djelovanja iznad svega i iznad svih i kojemu su sumnjiva iskustva Europe u težnji za integracijom? Vjerojatno ima svega toga: objektivnih razloga, političkih interesnih stajališta, provincijalizma, strukture međunarodnog sustava. U svakom je slučaju to uzorak ponašanja tipičan za velike sile (Werner Link). One naime od slučaja do slučaja odlučuju hoće li svoje interese pokušati ostvariti unilateralno, u savezima ili preko međunarodnih organizacija. Još je za Clintona bilo nedvojbeno da će Amerika djelovati unilateralno ako su 'naši nacionalni interesi najjače pogođeni'. Pošteni će priznati da je u krizama i sukobima stvar bila u odlučnom, često 'jednostranom' postupku Washingtona. No ostaje na tomu: dok su za Europu obuhvatno multilateriziranje politike i prednost međunarodnim organizacijama gotovo postali državnim rezonom, za Ameriku je presudan pragmatični oportunizam. Većina dakako nema pravo već samo stoga što je većina. Isto tako ni Amerika nije u pravu već zato što ima moć. Vjerojatno sama sebi ne čini uslugu trajno igrajući oponenta koji, da bi očuvao privid neizolacije, traži druge oponentne saveznike. Jer stvarni globalni problemi neće postati manji time što se Washington zbog unutarnjepolitičkih motiva proglašava nemjerodavnim ili blokira putove rješavanja. A oni koji se inače rado kite naslovom 'svjetska vodeća sila', pozvani su baš da predvode i nude vodstvo - kao što je slučaj primjerice u Aziji i kao što je Bush obećao raditi u međunarodnoj trgovačkoj politici. Ako unilateralizam postane karakteristični stil ovih godina, račun će stići u obliku gubitka utjecaja. Amerika će tako - nedragovoljno ali neizbježno - postati pokretač procesa kojega se može nazvati stvaranjem protusile. Ta 'protusila' - u neantagonističkom smislu - bit će Europa, partner Amerike, sviđao se nekom prizvuk te riječi ili ne. Američki samohodi za Europu su u stanovitoj mjeri poticaj za prevladavanje unutarnjih suprotnosti i pronalaženja jedinstva. To vrijedi u vanjskoj i sigurnosnoj politici kao i u politici klime. Bushov klimatskopolitički ples poredao je Europljane na jednu crtu iako neki od njih uopće nisi bili skloni (pogrešno) vjerovati da je Kyoto protokol zadnja riječ mudrosti. No zbog novog antiamerikanizma u europskim zemljama, skeptici su se bojali izići iz reda. Bili su prisiljeni surađivati. Amerika time daje Europi motiv za stvaranje zajedništva. Možda će više nego poticaj, način na koji želi provesti svoje interese u međuovisnom svijetu, postati pogonskom snagom europskog ujedinjenja. Tada bi Amerika bila partner, djelomično konkurent a i 'federator' Europe. Tomu će se Bush morati prilagoditi", piše Klaus-Dieter Frankenberger u uvodniku lista.