SLO 31.VII.-DELO - DE MICHELIS

SLOVENIJA DELO 31. VII. 2001. Miha i njegova politika "Nije li politika tek mogućnost da slažemo u pravom trenutku, pitao se Voltaire. Giannija De Michelisa, bivšeg talijanskog ministra vanjskih poslova već smo pokopali ali opet se odnekud pojavio. Čini se da je prilično dugo bio u zatvoru. Unatoč tomu ne možemo ga optužiti da laže, ni da laže u pravom trenutku. No sada je Berlusconijev savjetnik za Balkan i u toj je ulozi tršćanskom 'Piccolu' dao zanimljiv interview a njega treba pozorno pročitati. Jer ništa ne laže, ali je sve što kaže, blago rečeno, pomalo čudno. De Michelis se poslije deset godina otkako ga pamtimo ponajprije kao jednoga od najzanesenijih u rješavanju takozvane jugoslavenske krize, jako promijenio. Ponajprije je smršavio, što vjerojatno znači da više ne obilazi toliko disko klubove gdje je u društvu mladih djevojaka uživao u golemim količinama sira i whiskyja, kako je opisala jedna hrvatska novinarka. Zanimljiva kombinacija. A sada je savjetnik za Balkan talijanskog predsjednika vlade. To ne znači samo da je promijenio političku boju, nego da se na neki način i vraća na mjesto zločina. Jer su Italija i De Michelis u procesu raspada Jugoslavije odigrali jadnu ulogu, tako jadnu da je Rim tako reći do kraja podupirao Miloševića i njegov režim. De Michelis kaže u interviewu da Italija poslije 1993. godine - kad je on otišao - nije imala konzistentnu 'balkansku politiku'. Možda, iako neuvjerljivo. A što je bilo prije? De Michelis je u svoje najbolje doba bio oduševljeno protiv osamostaljenja Slovenije, poduzeo je sve da se to ne dogodi. Ako će se Slovenija 'jednostrano' osamostaliti, najavljivao je tada, ne čeka je ništa dobra, samo međunarodna izolacija koja dakako neće trajati unedogled, ali bar pedeset godina. Nema ništa loše u tomu što je talijanski ministar vanjskih poslova tako govorio i radio. Loše je što mu je predsjednik Slovenije za desetu godišnjicu tih događaja dodijelio najviše državno odličje. Kao recimo i Van den Broeku. No, sada moramo opet pozorno slušati što govori De Michelis, jer naposljetku šapće u desno uho predsjednika vlade Berlusconija. Kaže primjerice da Talijani (ezuli, optanti, izbjeglice, kako već tumačimo), imaju pravo na povrat nekretnina jer ih je nezakonito i nedemokratski oduzeo komunistički režim. To slovenski prijatelji moraju razumjeti, kaže, meni se stvar čini apsurdnom kad Slovencima odgovara sjećaju se komunizma, kad im ne odgovara, zaboravljaju ga. Čak i Solanin, takozvani španjolski kompromis u čije smo ime bili prisiljeni mijenjati ustav, ne čini mu se dovoljnim. Ukratko, retorika premijerova savjetnika koja po svojoj srži vraća stvari na početno stanje. De Michelisu se može vrlo kratko odgovoriti: kad Italiji odgovara, dobro joj dođe svaki prijepis iz Mussolinijeva zakonodavstva, kad joj ne odgovara, ispušta cijelo razdoblje fašizma iz udžbenika za osnovnu školu. Kad Italiji odgovara Miloševićev režim, podupire ga do kraja a ako svi veliki planovi o 'balkanskoj politici' propadnu, na brzinu ih zaboravi kao da ih nikad nije ni bilo. A ako je španjolski kompromis prije nekoliko godina bio velika diplomatska pobjeda Rima kojom je Slovenija doslovno ponižena, sada više nije zanimljiv? Tko je tu ozbiljan? De Michelis je uistinu smršavio, vjerojatno je smanjio količine sira i whiskyja dok čavrlja s ljepoticama, no raspravu očito vraća deset godina unatrag. Je li Italija u međuvremenu priznala Sloveniju? I je li priznala sve 'dotične' međunarodne sporazume? Je. Je li to onda uopće neka ozbiljna država - s takvim premijerovim savjetnicima - ako unedogled podgrijava stvari koje su tako reći već odavno prošle kroz ruke odvjetnika i bilježnika i to u povijesnom pogledu čak na veliku štetu slovenske strane? Nije. Tegobe naših odnosa sa susjedima i s Europskom unijom iza koje se oni rado skrivaju, ne možemo uvijek tražiti na našoj strani, u nekakvoj našoj neprosvijetljenosti, jer smo se na pola stoljeća odvojili od 'civiliziranog svijeta'. Štošta se može pojasniti i sa suprotne strane, recimo kao egoizam, neznanje, uzvišenost onih koji su poduzeli sve da padne Berlinski zid, a zatim se prepali novih europskih vrijednosti. De Michelis govori o prošlosti, ne o budućnosti. I to je Berlusconijev savjetnik? Hoće li talijanska politika zauvijek ostati sajamska trgovina (uoba svjetska rata mijenjala je strane) ili će uistinu jednoga dana biti kadra za ozbiljnu politiku prema Istoku?", pita Boris Jež.