FR-LE MONDE-28.7.-KOVAČ O PRAVEDNOSTI HAAŠKOGA SUDA

FRANCUSKA LE MONDE 28. VII. 2001. Milošević, TPI i pomirba na prostoru bivše Jugoslavije "Znamo kako su 1938. Britanci, a onda i Francuzi, nakon konferencije u Muenchenu potvrdili komadanje Čehoslovačke i pad političkog poretka poteklog iz Versailleskog sporazuma. Hitlerova je strategija skupo plaćena, jer su se London i Pariz pomirli s prevlašću njemačkih interesa u srednjoj Europi. Kasnije zauzeće ostataka čehoslovačke države od strane Njemačke jasno je potvrdilo poraz politike 'smirivanja'. Kada je, sedam godina poslije, zločinačka pustolovina III. Reicha napokon bila prekinuta, pobjednički će saveznici s pravom postaviti pitanje o odgovornosti nacističkog režima i njegovih čelnika. Osudivši gotovo sve optuženike, htjelo se napose početi nužan proces denacifikacije Njemačke i potvrditi odlučnost da se više nikad ne dopusti povratak barbarstva u Europu. Brzo se zaboravilo da je politika smirivanja omogućila širenje ludila nacističkog režima koji je pokrenuo najveći prevrat u povijesti i planirao 'konačno rješenje'. Saveznički postupci, koliko god bili grubi, poput masovnog bombardiranja njemačkih gradova, ne mogu se izjednačiti s postupcima Reicha. Jer, trebalo je ostvariti glavni zakoniti cilj: pobijediti, na sve načine, hitlerovsku Njemačku. Dakle, prije nego sudimo o ulozi sudionika u nekom sukobu, moramo utvrditi okolnosti i činjenice koje su mu prethodile. Samo ćemo tako izbjeći zamku revizionista koji, bez ikakva moralnog razloga, govore o 'ratnim zločinima' među pobjednicima III. Reicha. Proglasivši glavna središta odlučivanja u nacističkoj Njemačkoj 'zločinačkim zbog njihovih ciljeva i načina za njihovo postizanje', sud u Nuerenbergu nije samo utvrdio krivnju optuženih pojedinaca, nego i odgovornost sustava kojemu su služili. Da nije bilo tako, čitavo bi se nacističko barbarstvo svelo na dvadesetak krivaca. Nakon gotovo pola stoljeća, u jugoslavenskoj tragediji, glavne države na Zapadu nisu zauzele takvo stajalište. Prema statutu, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Den Haagu ograničava se na 'suđenje osobama za koje se sumnja da su odgovorne za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava', a da prethodno nije utvrdio odgovornost za izazivanje sukoba i da nije predvidio mogućnost da se optuži organizacija ili politički sustav za koji je optuženik radio. Što tu, izvorno plemenitu inicijativu, pretvara u nesavršeno i daleko oruđe stvarnosti. Jer, kako opravdati činjenicu da se oni koji su branili svoju zemlju mogu, bez ikakvih olakotnih okolnosti, izjednačavati s onima koji su je napali? A takvo se razmišljanje želi primijeniti na oružani sukob između Hrvatske, okupirane i napuštene od međunarodne zajednice, i srpskih snaga kojima se upravljalo iz Beograda. Hrvatskoj, žrtvi srpske agresije 1991., danas se predbacuje, nakon trinaest tisuća stradalih, nakon beskrajnog i neuspješnog pregovaranja, da je primijenila silu kako bi oslobodila trećinu svog područja koje je do tada bilo okupirano i odakle je protjerano, a gdjekad i ubijeno, dvjesto pedeset tisuća Hrvata. Čini se da se zaboravlja kako je tek oslobođenje hrvatskih područja stvorilo nove strateške uvjete koji su omogućili da se zaključe sporazumi iz Daytona-Pariza kojima je rat priveden kraju. Iznenađuje sklonost zanemarivanju važnosti općih prilika, jer to dovodi do nepravednosti: kako je moguće da se hrvatski vojnici i političari promatraju jednako kao dužnosnici koji rade po nalogu Beograda, kada se rat vodio u Hrvatskoj, a ne u Srbiji na čije područje Hrvati nisu nikad polagali pravo? Da ne bude nesporazuma: takav pristup ne znači da se Hrvati optuženi za ratne zločine ne smiju ispitati. Naprotiv, istražujući moguće zločine i, ako se dokažu, kažnjavajući krivce, prava europska Hrvatska može pokazati političku zrelost u teškom sučeljavanju s nedavnom prošlošću. Dakako, važno je također da Slobodan Milošević napokon završi u haaškom zatvoru. No neće biti dovoljno utvrditi tek njegovu osobnu odgovornost, jer bivši srbijanski, a zatim jugoslavenski predsjednik nije radio sam. Oslanjao se na državne ustanove i nekoliko je puta potvrđen na izborima. (...) Nastojeći isključivo na osobnoj odgovornosti, ne dovodeći u pitanje ludost velikosrpskog plana kojega je Milošević bio utjelovljenje u očima mnogih njegovih sugrađana, pa i intelektualaca, ne omogućuje se stvaranje uvjeta za pravu pomirbu između naroda na tom području, bez koje će se ono teško stabilizirati i 'europeizirati'. Imajući na umu proces francusko- njemačke i njemačko-poljske pomirbe, zapadni demokratski narodi moraju biti svjesni da se moraju riješiti nejasnoća i na prostor bivše Jugoslavije primijeniti načela do kojih im je obično, s pravom, toliko stalo na međunarodnom polju. Kako u pravnim okvirima isključivo osobne odgovornosti pred njemačkom vladom i industrijom opravdati obvezu da se, više od pedeset godina nakon zločina III. Reicha, dade naknada bivšim prisilnim radnicima? Ili, kako protumačiti odvažne riječi Jacquesa Chiraca koji je osudio ulogu Francuske u progonu Židova za njemačke okupacije, kazavši kako su 'zločinačkoj ludosti okupatora pomagali Francuzi i francuska država'. Ne poričući osobnu odgovornost, francuski je predsjednik pozvao da se 'priznaju prošle pogreške i pogreške koje je počinila država'", piše Miro Kovač, savjetnik za europska pitanja u uredu hrvatskog Predsjednika.