US-IHT-26.7.-MOGLI SMO I BEZ GENOVSKOG CIRKUSA

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 26. VII. 2001. Mogli smo i bez genovskog cirkusa "Sretan rezultat sastanka skupine G-8 bio bi kraj sastanaka skupine G-8. Još bi sretniji rezultat bio ozbiljno promišljanje ideologije deregulacije i širenja slobodne trgovine, koji pokreću globalizaciju i potiču aktiviste na upropaštavanje sastanaka G-8. Dužnosnici i komentatori srednje struje tim su samoimenovanim braniteljima siromašnih koji su prosvjedovali u Genovi odgovorili kako je potrebno još više globalizacije kako bi siromašni postali bogatijima. Najveće zasluge deregulacije i širenja trgovine uzimaju se zdravo za gotovo. Imaju isti status očite istine koju su dobronamjernost i progresivna priroda kolonijalizma imali dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Postoji sličnost između globalizacije i kolonijalizma. I jedno i drugo motivira želja za izvozom na kolonijalna/globalizirana tržišta; iskorištavanje tamošnje radne snage, koja ima manje plaće od one u domovini; iskorištavanje dobara kolonizirane zemlje, sirovina i ljudi. Moglo bi se tvrditi kako je to legitimno u slučaju globalizacije, jer globalizacija potiče i demokraciju a nelegitimno u slučaju kolonijalizma. No i to je pitanje gledišta. Prije sedamdeset godina, zapadne liberalne vlade bile su ponosne na napredak i obrazovanje koje su, kako su mislile, donosile 'nazadnom' narodu Azije i Afrike. Ti su narodi pripremani na samoupravu i dovedeni u moderni svijet tehnologije i trgovine. Enciklopedija Britannica u izdanjima prije četrdesetih godina 20. stoljeća ističe 'univerzalno priznatu... nadarenost za koloniziranje' Britanije koja je 'preuzela teret bijelog čovjeka u svim dijelovima svijeta'. Muzeji i izložbe u europskim gradovima slavili su napredni kolonijalizam. Danas nam govore da globalizacija znači napredak, obrazovanje, i gospodarsku modernizaciju. To je tek pola priče. Da, ona donosi ulaganja i industrijsku tehnologiju, ali i društvene i političke nemire, uništenje kulturološke infrastrukture i propast međunarodno nekonkurentne lokalne industrije i poljoprivrede. (...) Ukupna ravnoteža MMF-ove intervencije u gospodarstvima koja su se tek počela globalizirati, politički je negativna i nameće pravila deregulacije koja nikad ne bi bila prihvaćene u SAD-u ili bilo kojoj drugoj zapadnoj industrijskoj zemlji. Međunarodne agencije nameću pravila koja SAD sam odbija prihvatiti, kao što je potreba za neovisnom središnjom bankom koja se bavi isključivo kontrolom inflacije. Oni provode u praksi teorije razvoja koje su suprotne onome što se o gospodarstvu uči u američkim učionicama. Gospodarstvenici i politički stručnjaci to znaju, ali program skupine G-8 to ne priznaje. Zato se organiziraju masovni prosvjedi protiv globalizacije. Prosvjed, strogo govoreći, nije pokazatelj demokracije, jer su prosvjednici samoimenovani, dok su čelnici pet glavnih industrijskih zemalja izabrani na slobodnim izborima. Isto bi se moglo kazati za prosvjednike protiv kolonijalizma tridesetih godina 20. stoljeća. Summiti skupine G-8 počeli su se održavati prije 26 godina, kada je Valery Giscard d'Estaing, francuski predsjednik, predložio da se čelnici pet glavnih industrijskih zemalja sastanu jedan vikend u vladinu dvorcu kako bi pregovarali o zajedničkim problemima. To je preraslo u godišnji sastanak kad je u krugovima predsjednika vlada primijećeno da sastanci pružaju priliku za korisne pregovore, ali i da poboljšavaju i politički status vladinih čelnika u njihovim zemljama. Uskoro su sastanci postali G-7, a zatim G-8. Glasači u manjim zemljama imali su priliku vidjeti svoje premijere i predsjednike u naizgled prijateljskim odnosima s američkim predsjednicima, a američki predsjednici su američkim glasačima prikazivani kao vođe slobodnoga svijeta koji primaju svoje podanike. To je odgovaralo svima, iako uskoro više nije imalo prvotnu funkciju. Sastancima su uskoro počele prisustvovati tisuće dužnosnika čija je zadaća stotinama novinara dati konačno priopćenje koje je uglavnom sastavljeno prije nego što je itko od sudionika napustio svoju zemlju. Novinari su ih slobodno mogli napisati i sami u svojim uredima. Za rezultate sastanaka G-8 zaslužni su dužnosnici koji mjesecima u svojim prijestolnicama pregovaraju o zaključcima koje njihovi čelnici zatim ratificiraju na summitu, u pauzi između prijema, večera i spektakularnih izložbi nacionalne veličine, ili egoizma. Genovski summit bio je summit protiv siromaštva. Tamo je odlučeno da će se proširiti mjere smanjivanja postojećeg duga zemljama u razvoju i dati 1,2 milijarde dolara za borbu protiv bolesti. Samo je organiziranje prošlogodišnjeg summita u Okinawi Japan stajalo 766 milijuna dolara. Ovogodišnji je sastanak bio jeftin. Italija tvrdi da je potrošila 110 milijuna dolara. Prosvjednici su uništavanjem nanijeli štetu u vrijednosti još 20 milijuna dolara. U to nisu uračunati troškovi SAD-a za slanje izaslanstva od 600 ljudi u Genovu ni troškovi drugih vlada za slanje njihovih izaslanstava od, u prosjeku, 350 članova. Zamislite koliko bi se novca moglo darovati siromašnim zemljama, da su svi ostali doma, uključujući i izvjestitelje", piše William Pfaff.