RFI-26.7.-AMERIČKO-EUROPSKA NESLAGANJA

FRANCUSKI RADIO - RFI 26. VII. 2001. Frano Cetinić u Dossieru emisije govori o američko-europskim neslaganjima: "Ravnatelj francuskog Instituta za međunarodna i strateška istraživanja Pascal Boniface prekjučer je u 'Le Figarou' analizirao prekoatlantske odnose, ili kako sam kaže, navodeći Henryja Kissingera, 'prekoatlantske nesporazume'. Prema francuskom znanstveniku jaz između dvije atlantske obale postao je naglašeniji od dolaska administracije Georgea Busha jr., no te se razlike smanjuju kad od Zapadne Europe idemo prema sredini ili istoku kontinenta. Za postkomunističke zemlje Srednje i Istočne Europe, kao i za tri baltičke zemlje, politički kompas, kaže Boniface, pokazuje sjever u smjeru Washingtona. Primjer toga je češki predsjednik Vaclav Havel koji je prošle godine u nastupu naklonosti prema Americi predlagao da ga tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright zamijeni na dužnosti predsjednika Češke. U trima baltičkim zemljama koje danas posjećuje francuski predsjednik Chirac, na ključnim mjestima su američki građani baltičkoga porijekla. Bilo da je riječ o europskoj politici sigurnosti, o politici prema Iraku ili Jugoslaviji, o razoružanju, o proturaketnoj obrani, o nuklearnoj politici - sve te zemlje u različitom stupnju dijele američko, a ne stajalište Europske unije, kaže Boniface. To prema francuskom znanstveniku objašnjava i jaku američku želju da te zemlje vidi unutar Europske unije. Tu je Boniface izričit: 'Ne znači da bi trebalo zalupiti vrata Europske unije tim zemljama, to zapravo znači da bi kod zemalja kandidata za članstvo u Europsku uniju trebalo provjeriti dijele li i europsku viziju zajedničke obrane. Jer ni antiamerička, ni antiatlantska - europska obrambena politika teži da na dulji rok uspostavi strateško ravnotežu u odnosima Europljana i Amerikanaca.' No glavni uzrok transatlantskih nesporazuma je u činjenici da je samo u zadnjih šest mjeseci, dakle od dolaska nove američke administracije, Amerika bar sedam puta rekla ono povijesno 'ne'. Najzvučnije ne je bilo protokolu iz Kyota, kada se Amerika usprotivila volji čak 180 zemalja. No da izbrojimo i ostala 'ne': odbijanje ugovora o antibalističkim projektilima iz '72. godine, odbijanje sporazuma o ograničenju slobodne cirkulacije lakog oružja, odbijanje međunarodnog kaznenog suda - koji je Bill Clinton potpisao na kraju mandata više da bi naštetio Bushu, nego radi njegove stvarne ratifikacije, za koju nema nikakvih izgleda jer Washington ne želi da američkim građanima sudi sud izvan Amerike. Tu je i odbijanje Amerike da prihvati tekst koji je na raspravi u ovom trenutku, a odnosi se na borbu protiv poreznih rajeva. Amerika drži da bi takva borba mogla ograničiti poreznu konkurenciju. Zatim, odbijanje Amerike da ratificira već potpisani ugovor o zabrani nuklearnih pokusa i najnovije - prošlog ponedjeljka odbijanje Amerike da na pregovorima u Ženevi prihvati protokol o biološkom oružju, a nakon dugih šest godina pregovaranja. Ovo sedmerostruko 'ne' imalo je za posljedicu da se za samo šest mjeseci područje međunarodnoga prava pretvori u 'spaljenu zemlju', kako to doslovce ocjenjuje ugledni švicarski dnevnik 'Le Temps' u prekjučerašnjem broju. Novo američko vanjskopolitičko ponašanje naravno ne vodi mnogo računa o reakcijama saveznika, posebno europskih, koji se sve više osjećaju izdanima. Ne znači da takvo ponašanje ne izražava stanovitu i vrlo jasnu logiku. Ona je bila najavljena u istupima republikanskog tabora još prije američkih predsjedničkih izbora. Vrlo konzervativni senator Sjeverne Caroline Jessie Helms tu je politiku odredio u samo dvije riječi: 'strategija prvenstva'. Američka nadmoć mora biti zaštićena po svaku cijenu, a međunarodni ugovori ne služe tom američkom cilju jer predstavljaju kompromise, dakle ograničavaju Americi slobodu akcije. Washington želi, to više ne skriva, sam određivati pravila igre. Bivša Clintonova administracija težila je naravno istom cilju, ali su sredstva bila drukčija. Amerika je tada vidjela sebe u svakom regionalnom podsustavu, u svakoj multilateralnoj instituciji ili pregovorima, i u djelovanju unutar takvih okvira vidjela najbolji način osiguravanja vlastitog interesa i nadmoći. Iako zadnje u seriji američkih zbivanja 'ne' koje je Washington rekao u ponedjeljak kada su u središtu bila biološka oružja, a u sjeni gromoglasnih reakcija i osuda na koje je naišlo američko odbijanje sporazuma o klimi, na primjer, pokazuje sav cinizam novog američkog vanjskopolitičkog nastupa. Cijeli dispozitiv ugovora iz '72. godine o biološkom oružju pada u vodu, iako su ga ratificirale 143 zemlje. Ugovor koji zabranjuje razvoj, proizvodnju, gomilanje i uporabu bioloških oružja, a nedostajala je još samo posljednja dimenzija - sustav kontrole i verifikacija. Prema riječima jednog europskog diplomata 'sada nam zbog američkog odbijanja prijeti potpuni debakl. To je opasno', kaže on, 'jer biološko oružje je istodobno oružje za masovno uništavanje i oružje siromašnih'. Što znači da će proizvodnja i širenje biti lakši nego kada je riječ o ostalim kemijskim ili nuklearnim oružjima. Iako je Washington sklon argumentu da je sustav verifikacije neučinkovit, zapravo se iza toga skriva zaziranje od otvaranja vrata američkih laboratorija ekipama stranih stručnjaka. Ili kako kaže jedan od vodećih američkih stručnjaka za razoružanje John Isaac, čiju izjavu navodi 'Washington Post': 'Istina je da protokol ne zadovoljava sve američke zahtjeve, ali stvarna motivacija Bushove administracije je drugdje. To je američka industrija koja ne želi nikakve međunarodne inspekcije.' Iz tih iskustava proizlazi da je gotovo s euforijom vezanom uz kraj 'hladnoga rata'. Nastaje novo razdoblje uznemirenosti i nesigurnosti, ne samo kada je riječ o biološkim oružjima, nego i o ostalim segmentima strateškog ili globalnopolitičkog stanja. S time se zapadna Europa mora prije ili poslije suočiti. Ona ne može još dugo miriti dva suprotstavljena stajališta. Htjeti zadržati i američku stratešku zaštitu i pravo izražavanja kritike na njezin način. Jer staro je imperijalno pravo 'štitim te, dakle dužan si poslušati'. Samo preuzimanje sudbine u vlastite ruke izvuklo bi Europu iz potčinjenog odnosa." (RFI)