NJ-19.VII.-SZ-G-8

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. VII. 2001. Globalni nesporazumi "Prije 26 su godina savezni kancelar Helmut Schmidt i njegov francuski prijatelj Valery Giscard d'Estaing usred globalne recesije izmislili svjetski gospodarski vrh. Šefovi država i vlada najmoćnijih zapadnih industrijskih zemalja trebali su u povjerljivu razgovoru koordinirati svoje gospodarske politike i pronaći izlaz iz krize. Prvi su vrhovi još odgovarali planiranom optimizmu šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. 1977 na vrhu u Bonnu Saveznu su vladu njezini partneri čak natjerali na pravi konjunkturni program. Sve je to bilo davno. Ovogodišnji gospodarski vrh u Genovi opet se doduše odigrava na rubu gospodarskoga odskoka. Neki stručnjaci čak drže da je moguća recesija u Sjedinjenim Državama i u Japanu. No nitko od kruga G8 ne očekuje doprinose oživljavanju svjetskog gospodarstva ili bar koordinaciji politike. Ako još uopće itko provodi konjunkturnu politiku, tada su to središnje banke a one nisu ni pozvane. Vrhovi su, u pogledu sadržaja, postali dosadne priredbe, od organizacije do ispita sposobnosti policijskih snaga zemlje domaćina. Prosvjedi u Genovi zatoga svjedoče o grotesknom nesporazumu. Idealistični mladi ljudi i cinici nasilja u njihovoj pratnji, prosvjeduju protiv nemani. Vjeruju da svijetom upravljaju financijska tržišta, neoliberalni političari i drugi urotnici i traže demokratski nadzor svjetskog gospodarstva. Dok tržišta robe i novca širom svijeta funkcioniraju bolje nego ikad, zadržavaju se na skromnim pokušajima političara da pomalo usklade svoje ponašanje. Konferencije u Genovi, Goeteborgu, Seattleu i drugdje simboli su koje prati strah od neshvaćenog fenomena globalizacije. Zahtjevi prosvjednika često su izvan stvarnosti, u većini bi slučajeva njihovo ispunjenje bilo dijametralno suprotno od deklariranog cilja, poboljšanja položaja siromašnih u svijetu. To osobito vrijedi za opsjednutost protivnika globalizacije s temom slobodne trgovine. U njihovim se redovima uporno vjeruje da će nekoj zemlji u razvitku jednoga dana koristiti ako se ograniče uvozi i izvozi, dakle ako Sjever propiše Jugu po kojim cijenama mora nešto prodavati. No budući da se prosvjednici ustrajno drže simbola, okupljeni političari skloni su na prosvjed odgovoriti također simbolima. Jedan od takvih simboličnih čina je inscenirani dijalog s nekoliko odabranih gostiju iz Trećega svijeta. To samo po sebi nije još tako loše, naposljetku ne može štetiti ako razgovaraju političari Sjevera i Juga. Problematičnije je već što američki predsjednik George W. Bush Svjetskoj banci velikodušno daje naloge za čije financiranje ne može jamčiti. No najopasnije je kad se političari upuste u igru simbola između konferencije na vrhu, prosvjeda i domaćeg biračkog općinstva. To je pokazao bivši američki predsjednik Bill Clinton na Svjetskoj trgovačkoj konferenciji 1999. Njezinu propast protivnici globalizacije slave kao početni uspjeh svojega pokreta. Tada je Clinton prosvjednicima govorio ono što su željeli čuti, no konferencija je ipak propala jer industrijske zemlje nisu dovoljno izišle u susret zemljama Trećega svijeta. Ako je Seattle uopće značio pobjedu, tada je to bila pobjeda organiziranih industrijskih interesa sa Sjevera. Seattle se u svakom slučaju može ponoviti. U kojoj mjeri zemlje Trećega svijeta mogu i dalje imati koristi od globalizacije, ovisi primjerice o tomu hoće li i kada biti održan novi krug liberalizacije u okviru Svjetske trgovačke organizacije. Najvažniji lik u tomu, predsjednik Bush, od kongresa u Washingtonu još nije dobio čak ni punomoć za pregovore po pitanju WTO-a, dosad se oko toga nije ni potrudio. Televizijske slike iz Genove sada će prije pojačati dvojbe protivnika slobodne trgovine u Americi. Tako bi ovih dana moglo biti malo supstance a puno simbola: u najboljem slučaju nekoliko izjava o oprostu dugova bankrotiranim afričkim državama, nekoliko milijuna za borbu protiv AIDS-a. Ne smijemo dijeliti nade Schmidta i Giscarda iz sedamdesetih godina - tržišta mogu više a šefovi vlada manje nego što su tada mnogi vjerovali. No uza sve regulacije tržišta ostaje nekoliko središnjih zadaća u svjetskom gospodarstvu koje se mogu riješiti samo političkom koordinacijom: primjerice stvaranje pravila utakmice, financiranje borbe protiv AIDS-a ili povezivanje najsiromašnijih zemalja u međunarodnu podjelu rada. Bilo bi gorko kad bi sve to postalo žrtvom igre simbolima", piše Nikolaus Piper u uvodniku lista.