IHT-19.7.-MODERNI NEOLIBERALI NISU GLASNIJI OD SOCIJALDEMOKRATA

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. VII. 2001. Moderni neoliberali nisu glasniji socijaldemokrate "Europski političari i dužnosnici te nekoliko američkih akademika i drugih gostiju, okupili su se prošlog tjedna u organizaciji 'Zaklade Andreas Papandreou' kako bi razgovarali o budućnosti međunarodnog političkog pokreta koji se u SAD-u rijetko usuđivao izgovoriti svoje ime: socijaldemokracija. Naglasak na socijaldemokraciji ne čudi jer su Skandinavci od početka igrali ulogu u 'Zakladi Papandreou' i jer je osnovana u čas najvećeg (možda i najkontroverznijeg) ljevičarskog premijera u novijoj grčkoj povijesti. Nije čudna ni zabrinutost socijaldemokrata za budućnost pokreta. Kao što je primijetio jedan američki sudionik, retoričku bitku u Europi i dalje dobiva uglavnom ljevica, ali je političku bitku dobila desnica. A i bitku oko gospodarske politike dobila je anglo- američka desnica: monetaristi, pristaše slobodnog tržišta i deregulacije. Glavne međunarodne gospodarske institucije - MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovačka organizacija, OESS, čak i nova Europska središnja banka - svi slijede tzv. washingtonski konsenzus o gospodarskoj politici. Washingtonski konsenzus nastao je unutar ljevice, pod intelektualnim utjecajem Johna Maynarda Keynesa nakon Drugog svjetskog rata. No tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, pod utjecajem monetarista s chikaškog Sveučilišta i političkih deregulatora koje je nadahnuo Friedrich Hayek, pretvorio se u današnji neoliberalizam koji je na vlast došao najprije u Velikoj Britaniji u doba Margaret Thatcher, a zatim u Washingtonu u doba Ronalda Reagana. Neoliberalizam danas vlada gospodarskom politikom pod Georgeom W. Bushom u SAD-u, Tonyjem Blairom u Britaniji, Joseom Mariom Aznarom u Španjolskoj i Silviom Berlusconijem u Italiji. Međunarodno on daje konvencionalne smjernice, iako ga i prilično napadaju, uglavnom zbog štetnih posljedica globalizacije u većem dijelu svijeta koji ne pripada Zapadu. I reakcije su, nažalost postale opasne jer ozbiljna pitanja bacaju u sjenu dok samozvani antiglobalisti-anarhisti pripremaju agresivan napad na sastanak skupine G-8 koji će se ovoga tjedna održati u Genovi. Socijaldemokrati brane vlastitu viziju europskog društvenog modela - za koji tvrde da je savršen ili gotovo savršen. To znači visoku razinu socijalnog osiguranja i ulaganja u obrazovanje, aktivne sindikate, naglasak na društvenoj pravdi i pomoć međunarodnom razvoju te napredak i gospodarski razvoj. U prošlosti je značio i visoke razine inflacije i nazadni pristup sindikatima, ali naglasak na društvenoj solidarnosti i gospodarskoj preraspodjeli i dalje je temelj politike koju sad provode socijalističke ili socijeldemokratske vlade na vlasti u Francuskoj, Njemačkoj i Skandinaviji, a koje su u Italiji i Španjolskoj na vlasti bile prije Berlusconijeve i Aznarove koalicije. Ti su Europljani prilično sigurni da mogu imati sve što žele, pristajući na taktičke ustupke neoliberalima u monetarnoj politici i politici zapošljavanja. No grize ih savjest da to čine dok se Afrika raspada, a velik dio Azije i Latinske Amerike stagnira ili, u najboljem slučaju, ima nepromijenjen životni standard. Oni nemaju američko povjerenje u međunarodni napredak postignut zahvaljujući tržišnom gospodarstvu, i zgroženi su odlukom nove Bushove administracije da ne prihvati sporazum iz Kyota o globalnom zatopljenju i europska stajališta o ekološkim pitanjima. S druge strane, ne nedostaje im samopouzdanja kad je riječ o njihovu društvu, što u SAD-u nije slučaj. Sigurnosni problemi koji tako utječu na američku vladu i političku raspravu (terorizam, razbojničke države, prijetnja iz Kine) za njih jednostavno ne postoje. Ako ih nešto uopće brine, onda je to sam SAD, sve rastrojeniji zbog strahova i moći, bez ozbiljnog suparnika u inozemstvu. Ta činjenica potkopava optimizam socijaldemokrata u pogledu razvoja međunarodnog civilnog društva i dosega međunarodnog zakona. SAD je, izgleda, sistematična oporba. Briga koju osjećaju zbog razvoja vlastitog pokreta usredotočena je na činjenicu da se njihove intelektualne reference odnose više na europsku prošlost nego na globalnu budućnost. Socijaldemokratske ideje o društvenoj solidarnosti i jednakosti potječu iz 19. i 20. stoljeća, iz utopijskog socijalizma, sindikalnog pokreta i kršćanske društvene misli. Optimizam socijaldemokrata u pogledu razvoja svjetskog pokreta uvijek je odavao određenu mjeru utopije, pa su zato nerado priznavali da se institucije i organizacije ključne za svaki novi poredak ne javljaju spontano kao rezultat dobre volje, nego rastu organski iz iste kulture i povijesti iz kojih su nastale i njihove države, kao i njihov pokret. Njihov uspjeh u Europi, činjenica da imaju sve, nije lako primjenjiv na ostale. Činjenica da ih ovo brine ide im u prilog. Altruizma u današnjem hladnom svijetu novca i moći zaista nema na pretek", piše William Pfaff.