NJ 18.VII.-FAZ-JUGOISTOČNI EU

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. VII. 2001. Poredak i dogovor "Unatoč dugom i intenzivnom angažmanu zapadnih zemalja, smirivanje i stabilizacija balkanske regije još nije uspjela. Budući da trajna vojna nazočnost nije ni poželjna ni realna, potrebni su novi napori da bi se na Balkanu došlo do samonosivog političkog poretka. Zbog toga predlažemo stvaranje jugoistočne europske unije za Balkan, koja bi se trebala razviti iz Stabilizacijskoga sporazuma. To nam se čini najboljim odgovorom na različite probleme u različitim državama u regijama Balkana." U nastavku autori opisuju političko-sigurnosno stanje na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini i pitaju: "Koja načela mora slijediti politika za Balkan koja bi imala izgleda? Pogođenom stanovništvu ne smije se nametati rješenje izvana. Ne bi se moglo na neki način ponoviti Berlinski kongres iz 1878. ili Londonsku konferenciju veleposlanika iz 1912. S druge su strane pogođeni bez pomoći izvana očito nesposobni razviti zamisao za svoju cijelu regiju. Preduboko su ukorijenjeni nerazumijevanje, nepovjerenje, mržnja i neprijateljstvo. Stoga mora Zapad a ponajprije Europska unija razviti konkretnu perspektivu koja svim pogođenima obećava pravedno rješenje njihovih problema a regiji dobru budućnost. Za takav je pokušaj potrebna sloga Zapada a i Europske unije. Budući da je Njemačka od početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji igrala ulogu koju su njezini partneri ponekad držali pokretačkom, sad bi morala preuzeti isto tako aktivnu ulogu u potrazi za dugoročnim rješenjem. Pogreške i zablude zapadne balkanske politike ne počivaju samo na nepoznavanju, nesposobnosti i neslozi nego i na načelno pogrešnom shvaćanju prirode tamošnjih sukoba. Ne žive svi ljudi koji žive istodobno, u istom vremenu. No Zapad polazi od krive pretpostavke da narodi na Balkanu žive u postnacionalno doba zapadne Europe. Zapravo se nalaze u različitim stadijima nacionalnog pronalaženja i njihovi su prioriteti očito drukčiji od naših. Ta neistodobnost nije jedini krivac, sjećanje na vlastitu prošlost trebalo bi nas tu odvratiti od oholosti. Postojeće nije isto što i stabilno. Politički poredak je stabilan ako počiva na sporazumu pogođenih. Na Balkanu današnji poredak nije bio i nije takav. Stoga je unatoč proturječnim ciljevima pogođenih, bolje tražiti poredak koji počiva na više dogovora nego poduzimati bezizgledne pokušaje očuvanja statusa quo. Nove granice nisu problem same po sebi. One postaju problem tek kada su nastale silom i kada zatvaraju i isključuju. Nije točno da male države nemaju budućnosti, nemaju je samo neintegrirane. Nove granice je međunarodna zajednica već priznala priznanjem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije. Nikoga se ne može prisiliti na sreću. Multietnički suživot narodi na Balkanu ne doživljavaju kao sreću nego kao prevelik zahtjev. To ne treba hvaliti - no jasno je da multietničkog suživota o kakvomu Zapad sanja nikad nije bilo ni na Balkanu ni na Zapadu. Zapad je mogao ispraviti najveće 'etničko čišćenje' na Balkanu, ono kosovskih Albanaca. Sve ostale progone i bježanja uključujući i bijeg sto tisuća Srba s Kosova nije se moglo spriječiti niti će se ikad moći ispraviti, a o tihom, šuljajućem izdvajanju da se i ne govori. Simpatije ili antipatije prema jednom ili drugom narodu na Balkanu nisu primjerene i loš su savjetnik. Iskustvo dovoljno pokazuje da spremnost na nasilje nije pitanje etnički uvjetovane sklonosti nego odnosa snaga. Vojni protektorati nesagledivoga trajanja nisu rješenje. Oni 'odgajaju' na maloljetnost i pogođeni ih odbijaju. Svaki politički poredak ima budućnost samo ako pogođenima daje priliku da djeluju odgovorno i istodobno ih prisili na suradnju s drugima. Iako se na cjepkanje dosadašnjih političkih struktura u bivšoj Jugoslaviji gleda kao na posljedicu zakašnjelog stvaranja nacija pa stoga kao povijesno potrebno i u slučajevima Slovenije i Hrvatske kao uspjelo, opasnosti i mane ne smiju se previđati. Iako se u međuvremenu dogodilo veliko odvajanje etnija a treba ga očekivati i u buduće, ipak i njihova sadašnja prostorna podjela onemogućava povlačenje granica točno uzduž etničkih granica. Preostaju manjine koje treba štititi i koje mogu postati žarište novih međudržavnih sukoba ako se podrazumijevaju kao dio susjedne matične zemlje. Zbog stabilnosti kao i sposobnosti opstanka nastalih novih političkih struktura koje vjerojatno još nastaju, regiji Balkana je potrebna struktura suradnje. U tu svrhu predlažemo stvaranje jugoistočne europske unije. Jugoistočna europska unija (jugoistočna EU) mora stvoriti okvir poretka za zemlje sudionice. Mora ukloniti gospodarske, političke i psihološke nedostatke rascjepkanih, usitnjenih struktura regije na taj način što će biti mjerodavna za sva pitanja regionalne suradnje i time granicama oduzeti njihov diobeni značaj i učiniti ih propusnima. Mora pomoći očuvati postojeće državne strukture (primjerice Makedoniju i Bosnu) i pružiti stabilizacijski okvir za slučaj da to ne uspije i da se cjepkanje nastavi ili iz sadašnjih struktura nastane novi razvitak. I naposljetku, jugoistočni EU mora nadnacionalno učvrstiti zaštitu manjina i pomoći manjinama u ostvarivanju njihovih prava. Jugoistočni EU mora biti ustrojen po modelu Europske unije, u načelu kao EU. EU može postaviti stalno supredsjedništvo jugoistočnog EU koji bi u slučaju neslaganja članova pod uvjetima koje se mora pobliže definirati, imalo pravo samo donositi odluke. Jugoistočni EU imao bi vlastiti status unutar EU-a. Jugoistočni EU tvori najprije zonu slobodne trgovine ali s određenim ciljem unutarnjeg tržišta. Mjerodavan je za sva pitanja gospodarske suradnje i za pitanja unutarnje sigurnosti koje su od transnacionalnog značenja (primjerice: nadnacionlni organizirani kriminal). Mjerodavan je i za pitanja vanjske sigurnosti u međusobnom odnosu, dakle za međusobne sigurnosno-političke sporazume, za razoružanje i nadzor naoružanja kao i za mjere stvaranja povjerenja. Manjine dobivaju vlastite predstavnike u jugoistočnom EU. Njima se odobrava kolektivno i individualno pravo tužbe - ili kod postojećeg međunarodnog suda ili kod suda jugoistočnog EU koji bi se moralo ustrojiti. Polazeći od odnosnih konvencija Vijeća Europe, njihova će prava biti konkretizirana u zemljama sudionicama. Manjine će biti odijeljene od državnih sunaroda. Za srpsku manjinu na Kosovu i tamošnja srpska kulturna dobra potrebna je međunarodna zaštita. Sudionici u jugoistočnom EU su države proizišle iz bivše Jugoslavije te Albanija, Rumunjska i Bugarska, Mađarska i Grčka. Dvije potonje umiješane su zbog susjedstva i manjina, mogu djelovati stabilacijski i, poput Mađarske, svojom politikom prema manjinama biti uzor. Individualno članstvo zemalja sudionica u EU je moguće. Grčka je već članica, Mađarska i Slovenija će uskoro biti. Za ostale vrijedi da će njihovo prethodno članstvo u jugoistočnoj EU biti uvjet za kasnije članstvo u EU i ubrzati ga. Nije dovoljno narodima na Balkanu predlagati pojedinačne projekte suradnje - kao u Stabilizacijskom sporazumu - i pozivati ih na suradnju. Treba organizirati i institucionalizirati njihovo zajedničko djelovanje. Nije dovoljno davati im daleku i slabašnu europsku perspektivu, nego im danas treba dati konkretne opcije koje će ih učiniti kadrima da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke. Stoga ne treba samo brže nego dosad ostvarivati infrastrukturne i gospodarske projekte najavljene u Stabilizacijskom sporazumu. Stabilizacijski sporazum jugoistočna Europa mora biti mnogo više ukupno politički usmjeren: mora biti institucionaliziran i razvijen u jugoistočni EU. Zapadna politika ne smije više čekati i postavljati se protiv stvarnosti, nego je mora prepoznati i priznati kako bi je prevladala. Više od deset godina od izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji nedostatak je ukupnog koncepta za politički proces smirivanja i stabilizacije cijele regije neoprostiv", pišu među ostalim Karl Lamers, Peter Hintze i Klaus-Juergen Hedrich.