FR-LE MONDE-17.7.-ANALIZA O AMERIČKOJ POLITICI PREMA RUSIJI

FRANCUSKA LE MONDE 17. VII. 2001. Hoće li Bush uvesti Rusiju u NATO "Hoće li George W. Bush, deset godina nakon svršetka hladnog rata i nestanka Sovjetskog Saveza, uspjeti u onome što nije uspjelo njegovu ocu, tj. utvrditi 'novi međunarodni poredak'? Poredak u koji bi Rusija bila uključena, jer se područje interesnih sukoba premjestilo u Aziju? Još smo daleko od očekivanja, a stanovit broj odluka nove republikanske uprave zapravo navodi na mišljenje da je izabran put najtradicionalnijeg sukoba. No govor se promijenio. Tijekom svog puta po Europi, američki predsjednik nije mogao pronaći dovoljno ljubazne riječi za Rusiju i Vladimira Putina. Njegovo je okružje, premda je napučeno veteranima iz istočno-zapadnog sukoba koji su stjecali iskustvo u doba Forda, Reagana i Busha starijeg, pripremilo retoriku s izrazito novatorskim ambicijama. U tom slučaju, Rusija više nije prijetnja za američke - i europske, dodaju u Washingtonu - interese, što uključuje preispitivanje prekoatlantskih veza. Najviše možemo reći da je 'problem', da se poslužimo izrazom Huberta Vedrinea, francuskog ministra vanjskih poslova. Ne smijemo, dakle, više razmišljati u pojmovima hladnoga rata i vjerovati da se međunarodna stabilnost i dalje temelji na sporazumima između istoka i zapada, često isključivo američko- sovjetskim, od prije tridesetak godina. To vrijedi za sporazum ABM iz 1972. kao i za SALT-ove i START-ove o ograničenju i smanjenju strateškog oružja. Sporazum ABM - koji je dvije velesile zatvorio u uske granice na području izgradnje proturaketnih sustava - trebao je jamčiti nuklearno odvraćanje, tj. sačuvati mogućnost međusobnog uništenja atomskom apokalipsom. Tko danas ozbiljno misli da će Rusija poslati interkontinentalne rakete na američke gradove i obratno, pita bivši visoki dužnosnik u Pentagonu koji se vratio u vojnu službu Donalda Rumsfelda, ministra obrane Georgea W. Busha? Dakako, Amerikanci bi htjeli dopuniti, pa i poništiti sporazum ABM kako bi mogli pokrenuti program proturaketne obrane (MD). No to nije samo taktički cilj, nastavlja isti čovjek: 'Riješiti se tih sporazuma znači riješiti se duha hladnoga rata', kaže. Tekst poput ABM-a zahtijeva postojanje neprijatelja kakvog smo imali četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata. To je vrijeme prošlo. 'Da bismo okrenuli leđa hladnom ratu moramo se osloboditi sporazuma koji su uređivali vojne odnose između dvaju mogućih neprijatelja'. Prva je reakcija Rusa - i Europljana - da u tim lijepim riječima vide neku vrstu prijevare koja bi trebala progurati odluke koje dovode u pitanje međunarodni status quo. No možda bismo se morali zapitati ne smjeraju li Amerikanci na koncu, a time su i trenutačno zaokupljeni, na posvemašnje preispitivanje odnosa s Rusijom i, prema tome, na osnutak nove organizacije za europsku sigurnost. U pripremi su odluke koje su a priori neugodne za Moskvu: uz program proturaketne obrane priprema se novo proširenje Atlantskog saveza koje će započeti 2002., a moglo bi uključiti jednu ili više baltičkih država, tj., prvi put, republike koje su pripadale bivšem SSSR-u, ali i staroj carskoj Rusiji. Hoće li Rusija dobiti nešto zauzvrat? G. 1997., dvije godine prije prvog NATO-ova proširenja na istok (Poljska, Mađarska, Republika Češka), Moskva je dobila zadovoljštinu: u Parizu je potpisan temeljni dokument o vezama između Rusije i NATO-a, a osnovano je i Zajedničko vijeće NATO- Rusija. Ta ponuda za suradnju nije odgovarala očekivanjima Rusa. Nisu ih htjeli razuvjeriti kako će, među ostalim, imati 'pravo nadzora' nad NATO-ovim poslovima; nadali su se 'pravu veta'. Rat na Kosovu pokazao im je da Zajedničko vijeće ne može spriječiti devetnaest članova Atlantskog saveza da zanemare prigovore Moskve. Tako su Rusi nekoliko mjeseci bojkotirali sjednice Vijeća i sada odbijaju svaki prijedlog Zapada za ponovnu suradnju. Drugi oblik zadovoljštine za NATO-ovo širenje mogao bi biti financijske prirode. Premda to nije službeno stajalište, neki u Washingtonu govore o brisanju duga bivšeg SSSR-a. Takva velikodušnost neće Amerikance skupo stajati, jer su glavni ruski vjerovnici Europljani, ponajprije Nijemci. Zapravo, kada Kremlj govori o naknadi, razmišlja u političkim pojmovima, primjerice 'ulazak Rusije u političku organizaciju NATO', kaže jedan od službenih predstavnika Vladimira Putina. U prigodi susreta sa Georgeom W. Bushom u Ljubljani, ruski je predsjednik opet izišao s predstavkom iz 1954. u kojoj Moskva traži prijam u Atlantski savez. Je li to teoretska zamisao? George W. Bush je u Ljubljani također potvrdio da su NATO-ova vrata otvorena, da je ruska sudbina u Europi i da sve europske zemlje koje ispunjavaju uvjete mogu ući u NATO. Nekoliko dana poslije, službeni predstavnik State Departmenta bio je određeniji. Na pitanje je li američko stajalište još tako negativno kao što je bilo za Madeleine Albright i Clintonove uprave, Richard Boucher je odgovorio: 'Ne, ne bih rekao baš tako. (...) Rekao bih da ta uprava vjeruje kako se vrata moraju otvoriti i da je sudbina Rusije jednostavno u Europi. A mi kanimo raditi zajedno s Rusijom kako bismo joj pomogli da ostvari svoju sudbinu.' Rusi se pitaju je li riječ o varki koja treba oslabiti njihovu pozornost, ili je prijedlog ozbiljan, premda vrijedi na dulji rok. Zaključili su da ništa ne gube ako postupe kao da je američko stajalište ozbiljno. Ako je to istina, bit će to u neku ruku kraj pripjeva protiv hladnog rata koji su zapjevali predsjednik Bush i njegovi savjetnici: njime će se dovršiti preobrazba NATO-a iz oruđa hladnoga rata u paneuropsku sigurnosnu organizaciju. To će prisiliti Europljane da iz temelja promijene svoje strateško razmišljanje za što se nimalo nisu pripremili", piše Daniel Vernet.