DNEVNI PREGLED BR. 134 13. VII. 2001.

GLAS AMERIKE - VOA 11. VII. 2001. State Department: Hrvatska postala odgovorna, stabilizirajuća snaga na Balkanu Prilog pripremila Andrea Tadić: "Pomoćnica državnog tajnika za Europu Elizabeth Jones svjedočila je jučer pred Odborom Zastupničkog doma američkog Kongresa za vanjsku politiku o situaciji na jugoistoku Europe. 'Cilj Sjedinjenih Država je', kazala je gospođa Jones, 'dovesti zemlje regije u europsku maticu, u čemu je napredak sve vidljiviji.' Gospođa Jones je istaknula da će Sjedinjene Države ostati na europskom jugoistoku kroz vojnu, političku i gospodarsku nazočnost: 'Namjeravamo nastaviti našu strategiju i u idućih pet godina i ova administracija nastavit će raditi na poboljšanju situacije. Naš je cilj da postanemo suvišni na Balkanu gdje će demokratske institucije i slobodno tržište biti temelji stabilnosti', kazala je Elizabeth Jones. Prema riječima ove dužnosnice State Departmenta, Hrvatska je u proteklih osamnaest mjeseci postala odgovorna, stabilizirajuća snaga na Balkanu, koja dijeli američki pristup većini regionalnih pitanja. Gospođa Jones je nadalje ocijenila da se suradnja Hrvatske s Haaškim sudom znatno popravila, te da će Sjedinjene Države nastaviti ulagati napore da se ta suradnja razvija u pozitivnom smjeru. 'Demokratske vlade u Beogradu i Zagrebu', kazala je pomoćnica državnog tajnika, 'pokazale su spremnost da budu partneri, a ne neprijatelji, što je pružilo izuzetnu priliku za provedbu Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini i približavanju te zemlje Europi'. Da bi Bosna i Hercegovina postala samoodrživa demokratska država, kazala je gospođa Jones, Sjedinjene Države moraju nastaviti poticati proces povratka, ekonomske reforme i vladavinu zakona. Govoreći o Jugoslaviji, američka dužnosnica istaknula je da će Washington i njegovi europski saveznici i dalje biti angažirani u tom zemlji, kako bi vlada mogla nastaviti s poduzimanjem pozitivnih koraka. Što se tiče Crne Gore, kazala je da budući odnosi Podgorice s Beogradom moraju biti uređeni putem dijaloga, a ne jednostranim potezima. Što se tiče Makedonije, Elizabeth Jones iz američkog Državnog tajništva istaknula je da se ta zemlja razlikuje od Bosne ili Kosova, jer ima multietničku demokratsku bazu. Stoga, rekla je, vjerujemo da rješavanje problema albanske manjine političkim putem neće zahtijevati međunarodnu civilnu upravu niti dugotrajnu vojnu nazočnost. Međutim, naglasila je - kada se postigne politički sporazum, Sjedinjene su Države spremne podržati NATO-ovu operaciju razoružavanja pobunjenika logistikom, zdravstvenom pomoći, helikopterima i letjelicama bez posade. Gospođa Jones je podsjetila da je predsjednik Bush u okviru proračuna za sljedeću fiskalnu godinu zatražio 605 milijuna dolara za pomoć regiji, kao i 169 milijuna i 600 tisuća dolara za troškove tamošnjih mirovnih operacija Ujedinjenih naroda, te da Washington od Europe očekuje da izdvoji bar dva puta više. Prema riječima pomoćnice državnog tajnika, uloga Sjedinjenih Država u ostvarenju mira i blagostanja na Balkanu od kritične je važnosti, jer samo one mogu dovesti do rješavanja nekih ključnih pitanja, kao što je bilo izručenje Miloševića'". 11. VII. 2001. 'Hrvatska će nakon ovog biti jača, a ne slabija' - B. Hand, savjetnik pri Helsinškoj komisiji američkog Kongresa Prilog Bojana Klime: "Međunarodna zajednica svjesna je da je suočavanje s ratnim zločinima osjetljiva tema pa zato još više cijeni napore hrvatske Vlade u suradnji s Haaškim sudom, izjavio je za 'Glas Amerike' Bob Hand, pravni savjetnik Komisije za sigurnost i suradnju u Europi, koja djeluje pri američkom Kongresu. 'Međunarodna zajednica cijeni najnovije postupke hrvatske vlade, u vezi sa zapečaćenim optužnicama. Vlada je o izručenjima povela svojevrsnu javnu raspravu, i to pokazuje da je sistem u Hrvatskoj zdrav', smatra Bob Hand. 'Hrvatska je poduzela sve ispravne korake. Ne samo da surađuje s Den Haagom, već vladini ministri objašnjavaju zašto je ta suradnja važna za državu. Naime, za razliku od nekih susjeda, gdje se optuženici najčešće u tajnosti izručuju Sudu, u Hrvatskoj se vodi otvorena diskusija o tome, što je znak da u zemlji ipak vlada zdrava atmosfera', dodao je Hand. Zato Bob Hand unutrašnje podjele u hrvatskoj vladi pa i ostavke nekih ministara iz Hrvatske socijalno liberalne stranke, smatra dijelom demokratskog procesa. 'Nadam se da će iz ovog Hrvatska izaći jača, a ne slabija', kaže gospodin Hand. Kongres Sjedinjenih Država, koji odobrava američku pomoć inozemstvu, pozorno prati problematiku ratnih zločina, pogotovo suradnju s Haaškim tribunalom. 'Uvjeravam vas da moji šefovi u Kongresu na cijelu problematiku gledaju vrlo objektivno. Nikome se ne gleda kroz prste. Kongres je svjestan da je Beograd izručenjem Miloševića ispunio tek jedan dio svojih međunarodnih obaveza. Mi od njih tražimo mnogo više: pristup arhivama, ... pravo haaških istražitelja da saslušaju državne dužnosnike. Tu je, jasno, i Republika Srpska, koja još nije počela surađivati s Den Haagom'. Bob Hand kaže da Kongres Sjedinjenih Država ne zaboravlja na takozvanu 'Vukovarsku trojku,' odnosno jugoslavenske vojne časnike, optužene za ratne zločine u Vukovaru. 'Od tih je zločina prošlo gotovo deset godina, vrijeme je da se taj slučaj riješi, da optuženi konačno stignu u Den Haag', rekao je Bob Hand". (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 12. VII. 2001. Budišina ostavka izazvala iznenađenje i nedoumice "Svojom ostavkom predsjednik Hrvatske socijalnoliberalne stranke Dražen Budiša izazvao je veliko iznenađenje i mnogo nedoumica u političkim krugovima u Hrvatskoj, pa se čuju vrlo različite procjene zbog čega je on to napravio. Dražen Budiša je ostavku na mjesto predsjednika Hrvatske socijalnoliberalne stranke podnio iz nekoliko razloga. Njega je teško pogodio jako slab rezultat njegove stranke na posljednjim lokalnim izborima 20. svibnja, posebno katastrofalan rezultat u Zagrebu, gdje je njegova stranka do izbora bila u lokalnoj vlasti, a sada nije prošla ni izborni prag. On se našao na udaru kritika koalicijskih partnera zbog ponašanja prilikom uspostave lokalne vlasti, jer se nije držao koalicijskih dogovora, pri čemu su ga posebno kritizirali zbog toga što je u Splitu njegova stranka ušla u koaliciju s oporbenom Hrvatskom demokratkom zajednicom. Zbog niza napetosti koje je unutar koalicije izazivao svojim izjavama i potezima, od slučaja Stipetić u ljeto prošle godine, do afere Dračevac nedavno, drugi su ga članovi koalicije smatrali nepouzdanim partnerom, a našao se i na udaru medija. Napokon, posljednji njegovi potezi u povodu zahtjeva za izručenjem Međunarodnog kaznenog suda u Haagu dvojice optuženih hrvatskih generala, čemu se on suprotstavio, pokazali su da on gubi podršku u stranci, gdje više nije neosporan autoritet, pa je nekoliko ministara glasovalo protivno njegovim napucima, te tako najavilo da će se u stranci javno suprotstaviti njegovoj politici. Dražen Budiša imao je u vladinoj koaliciji važnu ulogu političkog mosta prema desnijim, nacionalno orijentiranim biračima, zbog čega je on u nekim pitanjima iznosio različite stavove od drugih članova koalicije, posebno u pitanjima nacionalne dimenzije. Njegovi politički stavovi bili su, međutim, u koaliciji manje sporni od njegovog političkog stila stalnog izazivanja napetosti, sporova i afera, a zbog toga je ta ranije karizmatska ličnost borbe za hrvatsku demokraciju i višestranačje dobila image neprestanog svađalice, kojem kao da je osobna ambicija preča od stabilnosti vlasti", Maroje Mihovilović, Zagreb. Pregled tiska "Španjolski dnevnik El Pais smatra ispravnom odluku o suradnji sa sudom u Haagu, iako bi zbog toga mogla pasti Vlada kad se premijer Račan suoči s izglasavanjem povjerenja u nedjelju. Takav potez osobito je težak jer dio Hrvata smatra dvojicu generala koje traži Haaški sud herojima, a slaba Vlada preuzima rizik od uličnih demonstracija i ispada bijesa desnih snaga. Stoga se poziva Europsku uniju i Sjedinjene Države da ispravno ocijene, kako se kaže, 'dosad najozbiljniji ispit reformističke vlasti u Hrvatskoj izabrane prije godinu i pol'. Konačni mir i pomirenje na najtragičnijem i najnestabilnijem području u Europi u posljednjem stoljeću ovisi o izvršenju pravde, smatra 'El Pais', stoga je u tom smislu 'hrvatska Vlada napravila korak naprijed, čak i ako cijena toga bude bolna operacija'". Pregled britanskog tiska - emisija na srpskom jeziku "Na jučerašnju komemoraciju i polaganje kamena temeljca memorijalnog centra žrtvama masovnog ubojstva muslimana u Potočarima kod Srebrenice britanski listovi osvrću se mahom fotografijama i kratkim vijestima. 'The Daily Telegraph' u kratkom članku pod naslovom 'Bosanski Srbi štite udovice svojih žrtava' primjećuje ironiju da se najveća sigurnosna operacija policije Republike Srpske odvijala baš na mjestu gdje su srpske snage počinile i najveći zločin tijekom rata u Bosni i Hercegovini. List izvješćuje da je oko stotinu autobusa, kojima su izbjegle obitelji ubijenih prevezene do Potočara, osiguravalo više od 1300 pripadnika policijskih snaga pod punom opremom za izvanredne situacije. Policajci su bili razmješteni uz sve ceste, a u naseljima su podignute plave prepreke, koje policije u svijetu inače koriste za kontrolu kretanja demonstranata, piše 'The Daily Telegraph'. 'The Guardian' i 'The Financial Times' se na jučerašnju komemoraciju u Srebrenici osvrću fotografijama rasplakanih žena i trenutka kada je pet udovica žrtava otkrilo spomen ploču s kratkim natpisom - Srebrenica 11. srpnja 1995. 'The Independent' napominje da je spomenik platila britanska vlada, te da će u polje nedaleko od nekadašnje tvornice baterija u Potočarima, gde se i dogodio masakr većeg dijela žrtava, biti pokopani njihovi zemni ostaci kada identifikacija bude završena. Dosad je, ističe list, usporedbom uzoraka DNK identificirano samo stotinjak žrtava. List se osvrće i na jučerašnji govor poglavara Islamske vjerske zajednice Muhameda Cerića u kojemu je naglasio da se kriminalci ne bi smjeli kriti iza naroda. Po ocjeni lista, te riječi odnosile su se na činjenicu da su u Haagu prvooptuženi za masovno ubojstvo srebreničkih muslimana - politički i vojni lideri Srba iz Bosne i Hercegovine iz vremena rata, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, i dalje na slobodi i to najvjerojatnije negdje u Republici Srpskoj. 'Možda nas baš sada gledaju', citira list jednog od glavnih istražitelja nestanaka muslimana tijekom rata Amora Mašovića. Živima će biti potrebno duže vrijeme da se vrate u Srebrenicu od mrtvih, jer u njihovim kućama živi oko dvije tisuće Srba, protjeranih iz Muslimsko-hrvatske federacije, primećuje 'The Independent', najavljujući da će Srbi danas početi raditi na izgradnji memorijalnog spomenika za tisuću tri stotine žrtava muslimana, ubijenih u istom području. Mnogi Srbi upiru prst u muslimansku zajednicu i ističu da su prvi napadi u tom području, odmah po izbijanju rata 1992. godine, potekli iz njenih redova, piše 'The Independent'. Komentator Robert Fisk posebno se bavi biografijom glavnog zapovjednika nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a kojemu je zadaća bila štititi srebreničku enklavu, potpukovnika Toma Karemansa. Iskusni pripadnik mirovnih snaga, jer je to bio i u južnom Libanonu, nije branio Srebrenicu, a iako šuti o tim događajima, završio je kao vojni ataše nizozemskog veleposlanstva u Washingtonu. Robert Fisk pita nisu li odsutnost inicijative da se uhite Karadžić i Mladić i odbijanje Zapada da u Daytonu sasluša delegaciju kosovskih Albanaca pomogli da dođe do srpskih zločina na Kosovu, koje su, ističe Fisk, dobro naoružani vojnici NATO-a, mirno promatrali s druge strane granice." (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 11. VII. 2001. Precijenjena kuna protiv turizma Prilog Milana Gavrovića: "Kuna je opet ojačala, upravo u trenutku kad se počela smanjivati nezaposlenost, koja je najveći hrvatski ekonomski, politički, a iznad svega ljudski problem. Mnogi ekonomisti, među ostalim i stručnjaci Raiffeisen banke, upozoravaju, doduše, da je riječ samo o sezonskim poslovima, i da će na kraju godine nezaposlenost opet biti ista. Ali i sezonski posao je posao koji donosi zaradu, makar i privremenu i daje ljudima neku nadu. Kakva je, međutim, veza zapošljavanja s jačanjem kune? U ovom slučaju sasvim direktna. Još jača kuna dodatno je pogodila turizam, u kome je sezonski zaposleno najviše radnika; statistika bilježi najveći rast zaposlenosti u hotelima i restoranima, ali turizam angažira mnogo širi krug djelatnosti i ljudi koji u njima rade. Tako se jasno, kao na dlanu, vidjelo zašto je Hrvatska u dubokoj ekonomskoj krizi. Zato što je zbog prejake kune, za privednike i poduzetnike, izvoz izgubio svaki smisao. A bez izvoza ne mogu se razvijati ni mnogo veće zemlje od Hrvatske. Turistička privreda, najvećim dijelom ugošćuje strance, što znači da ona mora raditi za izvoz. Upravo zato, turistička su poduzeća u stalnim gubicima. I prije sadašnjeg jačanja kune, Hrvatska je gospodarska komora predividjela, da će turistički promet biti 10 do 15 posto veći nego prošle godine, ali da će financijski rezutati biti slabiji. Kad promjene svoj novac u kune, strancima je u Hrvatskoj sve preskupo. To što vrijedi za turizam, vrijedi i za druge, a posebno za prerađivačku industriju, na koju otpada više od 90 posto hrvatskog izvoza robe. Zato je njezina proizvodnja još gotovo upola manja nego prije 11 godina, a rast je izvoza potpuno zaustavljen. Istovremeno, zemlje koje su vodila drukčiju tečajnu politiku, od tada su višestruko povećale svoj izvoz; Slovenija, na primjer, tri, a Mađarska četiri puta. Usporedba s Mađarskom za Hrvatsku je posebno bolna; Hrvatska je, kao dio Jugoslavije, imala otvorenu i tržišno orijentiranu privredu i slovila je kao izvozna republika. Mađarska je, nasuprot tome, izišla iz sovjetskog ekonomskog sustava. Pa ipak, ona sada ostvaruje znatno bolje rezultate. Hrvatska se Vlada, međutim, uporno, kao pijan plota, drži politike koja tokom proteklog desetljeća, nije dala željene rezultate. Pa čak i kad je to dovodi u potpuno apsurdnu situaciju, da guši turizam, od koga baš ove godine očekuje da bitno popravi ekonomsku sliku zemlje. (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 12. VII. 2001. Rad na crno cvjeta "Prošle je godine njemačkome fiskusu izmakao promet od gotovo 650 milijardi maraka - tako bar govore procjene, jer samo na temelju njih se može govoriti o opsegu rada na crno. Institut njemačkog gospodarstva (IWD) navodi da će ove godine taj promet biti čak 15 milijardi veći. U proteklih 25 godina ilegalna konkurencija oporezovanom radu doživio je pravi boom: u usporedbi sa službenim bruto nacionalnim proizvodom siva je ekonomija 1975. imala red velicina od nešto manje od šest posto. Od tada iz godine u godinu prosječno raste za deset posto. U anketi provedenoj 1999. svaki treći ispitanik u Njemačkoj je naveo kako je i sam bar jednom radio na crno. Svaki četvrti je već koristio usluge iz fuša. Stručnjaci nalaze čitav niz razloga takvom eksplozivnom rastu sive ekonomije - s jedne strane su veliki izdaci - udio poreza i socijalnih izdataka u bnp-u u razdoblju od 1970. do 2000. je s 34 posto skočio na gotovo 41. Uz to, početkom sedamdesetih je puni radni tjedan posloprimaca u Zapadnoj Njemačkoj iznosio 42 sata - sada je to 38 sati - pa ima dosta vremena za posao sa strane. Konačno, i šuma njemačkih propisa ima važnu ulogu, smatraju u IWD-u, institutu bliskom poslodavcima. Tko u Njemačkoj vodi obrt mora imati položen majstorski ispit - u drugim zemljama ne. Tako se stranim obrtnicima isplati ponuditi jeftine usluge i preko granice, čak i ako za to prijete masne kazne. Jedina je utjeha u svemu to što ne ide sav novac mimo države, čime gube i građani. Dvije od tri marke zarađene na crno vraćaju se u regularni obrt kapitala". (RDW) NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. VII. 2001. List u posebnom prilogu donosi nekoliko članka o Hrvatskoj i o Sloveniji u povodu desete obljetnice samostalnosti dviju država. Prevladati zlo Tuđmanove ere U članku pod tim naslovom Wolf Oschlies, suradnik zaklade Znanost i politika iz Berlina, piše o Hrvatskoj u razdoblju od početka vladavine koalicije šest stranaka i njezinim uspjesima i neuspjesima. Među ostalim Oschlies piše: "Zapravo bi zemlja svoje zastave morala staviti na pola koplja: šestorka se raspada, najavljeno izručenje dvojice ratnih zločinaca vladu je dovelo u novu krizu, gospodarstvo je u slobodnom padu, cijela je republika po mišljenju njezinih gospodarskih stručnjaka i osjećajima njezinih građana blizu bankrota: po najnovijim ispitivanjima mišljenja tri se posto Hrvata izjasnilo da osjećaju poboljšanje pod novim režimom, a 51 je posto naprotiv izjavio da se 1991. živjelo bolje. Ne da su tadašnji gospodarski podaci bili dobri, ali da bi ih se opet dostiglo, Hrvatska bi u idućih 15 godina morala imati godišnji rast proizvodnje od 5 posto - po mišljenju svih stručnjaka to je iluzija: 2000. iznosio je 3,5 posto, 2001. bit će 2,8 a 2002. 3 posto. Prema izračunima Svjetske banke, najmanje 400 tisuća Hrvata živi ispod granice siromaštva. Strani zajmodavci ipak ustrajno traže veći gospodarski rast, što bi se kratkoročno moglo postići samo mjerama poput masovnih otpuštanja ili zaustavljanjem porasta plaća. U Hrvatskoj rastu inozemna zaduženja, proračunski manjak, nezaposlenost, nedostatak želje za reformama. Prije deset godina među postkomunističkim je zemljama samo Slovenija bila ispred Hrvatske, danas je Hrvatska na sedmom mjestu - i na 24. mjestu u Europi. Industrijska je proizvodnja pala za 40 posto, nacionalna valuta kuna precijenjena je za najmanje 30 posto. Svaki bi izvoz bio kažnjen, kad bi ga bilo: Hrvatska ima pozitivan saldo samo s Makedonijom. U inozemstvu je zasad zadužena s 11 milijarda dolara, ove bi godine morala vratiti 2,3 milijarde - što uz proračunski manjak od jedne milijarde i unutarnji dug od šest milijarda dolara, nije kadra. (...) Zbog toga Račanova vlada traži nove kredite kako bi smirila prosvjede koji su zadnjih šest mjeseci sve veći, a izazvale su ih pukotine kod dječjeg doplatka, mirovina i drugdje. Nije bolje stanje ni na tržištu rada. Službeno se nezaposlenost iskazuje s 23 posto. No mnogo je veća jer su stotine nominalno zaposlenih na 'prisilnom odmoru' i tjednima i mjesecima čekaju plaće. U ožujku je MMF odobrio Hrvatskoj kredit od 250 milijuna dolara. Zemlja se obvezala da će sniziti izdatke, ponajprije za napuhani državni aparat. U njemu je zaposleno oko 200 tisuća ljudi, prema procjenama 40 tisuća previše." U pogledu stranih ulaganja, autor članka kritizira birokratski postupak za koji je potrebno 16 državnih dokumenata a traje oko godinu i pol, te pravnu nesigurnost. Mnoge Hrvate međutim nedostatak stranih ulaganja ne smeta, jer "nisu skloni prodaji 'obiteljskog srebra'". Oschlies zaključuje: "EU želi na Balkanu regionalne asocijacije a idućih će godina oštrim uvjetima i strogim kontrolama pratiti kako Hrvatska obavlja svoje domaće zadaće: privatizaciju gospodarstva, uređenje pravosuđa, borbu protiv korupcije i prestanak diskriminacije nacionalnih manjina. Po prosudbi njegovih gospodarskih stručnjaka, Hrvatska može brzo i djelotvorno izići iz dugogodišnje i duboke gospodarske krize samo ulaskom u carinsku uniju i zajedničkom valutom sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i drugim susjednim zemljama." *** Anđelko Subić, urednik na Deutsche Welle u Koelnu za prilog je napisao dva članka: o financijama, bankarstvu i stranim ulaganjima u Hrvatskoj te o hrvatskim medijima pod naslovom "Vodonoše hrvatske vlade". Nakon opisa loše privatizcije nekih banaka, primjerice Dubrovačke banke i njezinih mračnih poglavlja, Subić među ostalim piše: "Inozemni ulagači imaju sada većinu banaka u Hrvatskoj, naime više od 90 posto. Tomu odgovara i povjerenje klijenata u Hrvatskoj. Nakon svega što se događalo, banke s najvećim rastom u zemlji su one kojima je sjedište u inozemstvu. Jer su oni koji su opljačkali banke još na slobodi - a neki su od njih čak i ostali na svojim starim položajima." U članku o medijima Subić piše: "Hrvatska je raj za medijske znanstvenike, ali pakao za novinare. (...) Istraživačko se novinarstvo drži odavanjem tajni. Nije jasno tko tu određuje kriterije. (...) Pritisak na medije i novinare popustio je nakon promjene vlasti. No i sada je nazočan tip uslužnog novinara: uvijek stranci odani urednik koji 'svojoj' vladi služi kao vodonoša. Tuđman je uspio medijsku slobodu nadomjestiti medijskom impotencijom. To se ni pod novom vladom nije bitno izmijenilo. Zbog konkurencije mnogih medija vlada i novčana oskudica, bez obzira je li vlasnik inozemni ulagač ili domaći. Tako je predvodnik u objavljivanju bezbrojnih skandala, vlasnik tjednika 'Nacional' nedavno pokušao pokrenuti novi nezavisni dnevnik. 'Republika' je doživjela brodolom jer čitatelji nisu imali volje čitati o novim skandalima sve dok se stari pravno ne miču s mjesta", zaključuje Subić. Novinar Volker Wagener razgovarao je s hrvatskim izdavačem Nenadom Popovićem o hrvatskom jalu, gastarbajterima, Kantu, Oktoberfestu i nacionalizmu. Na pitanje kako bi jednom Nijemcu u tri rečenice opisao Hrvatsku, Popović je rekao: "Hrvatska je zemlja koja je prirodno i kulturno nevjerojatno bogata i puna ljepota, ali za razliku od Njemačke ni svojim položajem usred kontinenta ni svojom veličinom nije zaštićena. Hrvatska je mala, slavenska, multikulturna zemlja s dugačkim granicama i stoga ranjiva i ugrožena. No najviše je ugrožena od same sebe, njezine istinite tragedije proizlaze iz njezine unutrašnjosti." O turizmu u Istri piše Ulrich Moeller-Arnsberg. Opisuje njezine ljepote i turistički razvoj koji je ponovno u usponu. Osim mora i zaštićenih povijesnih ambijenata, prirodnih ljepota, Istra ima i široku gastronomsku ponudu, pokušava 'spojiti staro sa suvremenim i izbjeći kič', kako je autoru rekla ugostiteljica Vera Šakota. U idućem članku pod naslovom 'Napredak' Volker Wagener piše o Hrvatskoj u rasponu između moderne i socijalizma. Među ostalim kaže: "Budućnost će odrediti gospodarstvo. Tu Hrvati mogu dokazati da su oduvijek o ekonomiji znali više, samo nisu smjeli što su htjeli, jer im je Titov samoupravni socijalizam, drže, godinama uskraćivao plodove njihova rada. Iako u legendi o tlačenju ipak nije sve baš točno, stigao je ozbiljan trenutak. No ipak još treba pobijediti radni duh proteklog vremena. 'Nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi', još se uvijek govori jedna od tih prekrasno drskih prijetnja na radnom mjestu. Socijalistički sustavni sindrom." Isti autor piše i oveći članak o turizmu u Hrvatskoj pod naslovom "Čamcem do pekara". Spominje "neiskorištena blaga", nedostatak autoceste uz obalu, nedovoljne hotelske kapacitete zbog kojih oko 80 posto gostiju noći u malim pansionima ili pod šatorima. Ove godine prvi put su kao mjesta za odmor nuđeni svjetionici, uglavnom veličine školskog dvorišta, na kojima se živi robinzonski (po kruh treba ići čamcem). Autor drži da puno propuštaju oni koji upoznaju samo hrvatsku obalu. Trebaju upoznati i unutrašnjost Istre gdje se razvija seoski turizam. "Ponude su sve šire: odmor na seoskom imanju, šetnje kroz vinograde, biciklističke ture i freeclimbing - Istra nema samo prirodne mogućnosti, nego se zahvaljujući svojem idealnom zemljopisnom položaju i profesionalno prilagođava novoj klijenteli", zaključuje Wagener među ostalim. *** U nastavku list donosi i nekoliko članaka o Sloveniji nakon deset godina suverenosti. Saša Petelin piše o desetodnevnom ratu i političkim događajima prije i poslije postizanja samostalnosti. Teme ostalih članaka su pristup Slovenije EU-u, liberalizacija banaka, ulaganja, te na kraju razgovor s Dragom Jančarom o 'demokraturama', gospodarskoj emancipaciji, nekritičkim medijima, starim političarima i novim menadžerima. DIE WELT 13. VII. 2001. Peking treba dobiti igre "Olimpijada 2008. u Pekingu - Kina bi sve dala za to. Rijetko je Narodna republika nešto toliko željela. Zemlja želi međunarodno priznanje i posjetitelje iz cijeloga svijeta koji rado troše novac. Deset godina, tako su izračunali stručnjaci, Olimpijske igre unaprijede mjesto u njegovu razvitku - skok koji bi Peking rado učinio. Osim toga Kinezi moraju ispraviti propuste u svojem ugledu: kod utrke za milenijsku Olimpijadu njihov je grad jedanput već imao veliku prednost. No tada je Sydney dobio 2000. godinu. Doduše tijesno, ali za Peking ponižavajuće. Danas će pasti kocka - Međunarodni će olimpijski odbor odlučiti o idućem mjestu održavanja poduzeća Olimpijada a Peking je favorit. No bi li trebalo povećati vrijednost režimu koji radi tolika nedjela? O kojemu se stalno govori zbog njegove nedostatne demokracije? Kojemu su sloboda mišljenja i tiska jednako strane kao i slobodni sindikati i pravna sigurnost? Koji tlači manjine i provodi više smrtnih kazna nego sve druge zemlje svijeta zajedno? Kina je još diktatura. Olimpijski grad Peking u očima mnogih ne bi bio ništa bolji od Olimpijade u Berlinu 1936. koja je zločincu poput Hitlera služila kao pozornica. Tada je također održana ogorčena međunarodna rasprava treba li bojkotirati Olimpijske igre u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je igre odmah iskoristio kao divovsku promidžbenu predstavu. Cijelom je svijetu predstavio svoju rasnu ideologiju. Potencijalni kontrolni čimbenik međunarodne pozornosti dokazano je zatajio. Od tada visoke olimpijske ideale sve više prekrivaju drugi aspekti: nacionalizam, politika i trgovina. Ipak postoje dobri razlozi koji govore u prilog Pekingu kao mjestu održavanja Olimpijade. U klasičnom olimpijskom duhu: još u antičko doba tijekom igara vladalo je primirje - Olimpijada, simbol mira. Ako Peking dobije Olimpijadu za sedam godina, to bi moglo značiti stabilizaciju za cijelu regiju. Kina će dakako prije i za vrijeme igara i dalje ograničavati građanske slobode u zemlji. Vlasti će dakako udaljiti sve neomiljene likove: prosjake, skitnice, prostitutke - sve koji bi mogli pokvariti očišćenu sliku glavnoga grada. Narodna će republika dakako u igre uložiti goleme svote koje su drugdje daleko nužnije. Divovska će policijska mobilizacija dakako potisnuti, koliko je to moguće, sve potencijalne čimbenike ometanja: jer od ujgurskih separatista do protivnika Brane-Tri-Klanca svi će buntovnici u Kini pokušati iskoristiti igre kao svoju pozornicu a svjetsku javnost kao svjedoke. Kinu će svi promatrati. Posvuda gdje se kompromitira olimpijska povelja i njezino 'poštovanje temeljnih etičkih načela', postoji mogućnost za međunarodni pritisak - mogućnost koju bi tada morala iskoristiti i međunarodna zajednica. Kinezi nikad ne bi riskirali bojkot igara ili čak njihovo otkazivanje. Gubitak obraza bio bi jednako nepopravljiv kao i financijska šteta. Unatoč svim prijetnjama, narodna oslobodilačka vojska nipošto neće napasti Tajvan u to vrijeme. A napetosti s SAD- om bit će svedene na najmanju mjeru. Ako Kinezi naprotiv ne dobiju igre, za taj će poraz ponajprije okriviti Amerikance - tada bi neprijateljstva mogla postati veća. Razočarana Kina mogla bi postati ratoborna. Dajte dakle Kini Olimpijske igre. U pokušaju ispunjavanja velikih očekivanja, prestiža željno carstvo sredine pokazat će svoju najbolju stranu. I tako bi sedam godina pripreme Olimpijade moglo biti neka vrsta Petrijeve posude u kojoj polako raste nova kultura liberalizma i demokratske svijesti. Širom svijeta je u međuvremenu došlo do suglasja da se Kinu mora povezati. Narodna je republika priznata kao 'global player', s njom posluju, nadaju se odgojnom učinku i skupnoj prisili ulaskom u Svjetsku trgovačku organizaciju WTO. Argumenti su uvijek isti: preokret putem trgovine, povezivanje u međunarodna pravila, utjecaj putem otvaranja. Ako se Kini daju Olimpijske igre, to ne bi smjelo biti nagrada njezinim vlastodršcima niti povlastica beskrupuloznoj politici. Bio bi to častan nastavak politike popuštanja koja prema Narodnoj republici tek rijetko pokazuje oštrinu i uglavnom računa na gospodarske kontakte i prijateljsko uvjeravanje. Bila bi to pragmatična - možda realistična - odluka koju više ne zadržavaju uzvišena načela. No otvorila bi mogućnost da se djeluje na Kinu. Častoljublje Narodne republike je neizmjerno. To bi u idućih sedam godina trebalo predstavljati početak. Zapad bi morao nedvojbeno jasno dati do znanja da Peking neće proći s praznim obećanjima i vlastitim tumačenjima međunarodnih načela ako želi zadržati Olimpijske igre. S Hitlerom međunarodna zajednica tada ništa nije mogla postići. To se ne bi smjelo opet dogoditi", zaključuje Sophie Muehlmann. FRANCUSKA LE MONDE 12. VII. 2001. Milošević, Haaški sud i čangrizavci "Nakon privođenja Slobodana Miloševića u Haag, kritičara nije nedostajalo, jedni su žalili zbog načina na koji je ono provedeno i zbog američkog 'nasilja', a drugi su napadali Haaški sud kao 'politički sud'. Neobičan obrat u optuživanju koji se, ovisno o slučaju, tumači zlonamjernošću, neznanjem ili zaboravom - kratkim pamćenjem. 3. srpnja, kada se Milošević prvi put pojavio pred sucima Haaškoga suda, mnogi su televizijski gledatelji bili iznenađeni odvažnošću s kojom je odbacio Sud nazvavši ga 'nezakonitim'. A što ako je to istina, zapitali su se, ne znajući više što je Haaški sud i odakle dolazi? (...) Raspra koja se prošlog mjeseca pokrenula u Jugoslaviji oko 'neustavnosti' izručenja osumnjičenih Haagu bila je, dakle, potpuno lažna. Premijer Zoran Đinđić htio je prekinuti tu borbu zalaznice koju su, pod izlikom 'legalizma', započeli suci Ustavnog suda koje je svojedobno imenovao Milošević i koja je obećavala da će dugo podupirati nezdravu klimu u Srbiji. Donijevši naglo odluku o Miloševićevu privođenju u Haag 28. lipnja, premašio je čak zahtjeve Sjedinjenih Država koje nisu tražile tako žurnu mjeru. Je li postojao bolji, manje 'ponižavajući' i manje 'destabilizirajući' način, kako kažu čangrizavci? (...) Zamisao prema kojoj su Srbi sami trebali suditi Miloševiću, u ovom je času pusta tlapnja: oni danas nisu spremni na to. Zemlja je, povrh toga, od bivšeg režima naslijedila pravosudni sustav nedostojan tog imena, čija reforma nije počela. Zamisao je napose velika nepravda prema glavnim sudionicima, tj. žrtvama ratova koji su se vodili u bivšoj Jugoslaviji: nekoliko milijuna izbjeglih i zauvijek obilježenih osoba, nekoliko stotina tisuća mrtvih. Možemo li zamisliti da Hrvati, bosanski Muslimani i kosovski Albanci sutra dođu svjedočiti u Beograd, dajući povjerenje pravosuđu koje ih je pozvalo? Možda, za puno godina, ili za nekoliko desetaka godina. Nesretne zapadnjačke savjesti treba podsjetiti što se događalo kada je Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo osnovati Međunarodni kazneni sud. Grad Vukovar, u Hrvatskoj, dugo je granatirala vojska i milicije iz Beograda. Sedamdeset posto bosanskog područja palo je u ruke bosanskosrpskih snaga koje je podupirao Beograd. Čitava su područja 'očišćena' od nesrpskih stanovnika i mnogi su gradovi, među njima i Sarajevo, mjesecima stenjali u okruženju srpskih snaga i pod snajperskim hitcima. Zapadne sile i njihove vojske svakim su se danom sve više sramotile. Kao i Ujedinjeni narodi koji su, ne znajući kojem se svecu uteći, istragu o počinjenim zločinima povjerili osobama izvan svake sumnje: istaknutom Poljaku Tadeuszu Mazowieckom koji je, nakon tri godine i deset izvješća, ogorčen tromošću Zapada, napustio službu; Egipćaninu Cherifu Bassiouniju koji nije slovio kao američki čovjek, a obavio je golem posao u svezi s etničkim čišćenjem, mučan za Srbe, koji će budući Sud iskoristiti kao polazište u prvim istragama. Glasila su svjedočila. U ljeto 1992., televizija je pokazala ispijena lica ni živih ni mrtvih zatočenika logora u sjevernoj Bosni koje su držale srpske snage. Ponovno je na površinu isplivao izraz 'logori smrti'. Zajedno s ostalima, Simone Veil je istraživala i osuđivala masovna silovanja kao oružje politike etničkog čišćenja koju su provodili Srbi u Bosni... A sve je to bio tek početak. Nitko ne niječe da prije i poslije nesrbi nisu počinili zločine. Osobito ne Sud koji na Kosovu istražuje o nekim čelnicima OVK-a i koji je ovih dana od Zagreba dobio obećanje da će izručiti nekoliko optuženika koje u Hrvatskoj drže za nedodirljive junake. Uspjeh koji je Sud imao kod hrvatskih vlasti bar je djelomično posljedica Miloševićeva izručenja Haagu. Možda će ono pomoći da se uklone neke jake predrasude", piše Claire Trean. LIBERATION 12. VII. 2001. Nema ulaska u EU bez posla "Njemačka je napokon, nakon četrdeset godina pobijanja, priznala da je useljenička zemlja. Taj je kopernikanski obrat izravno utjecao na njezine europske partnere koji već odavno znaju da je useljavanje gospodarska, pa i demografska nužnost: naime, otvorio je put usklađivanju propisa o strancima koji nisu državljani Europske unije, a žele se baviti gospodarskom djelatnošću u nekoj od petnaest zemalja Unije. Povjerenstvo je odmah iskoristilo presedan: jučer je predložilo smjernicu (europski zakon) o tom pitanju. Kao što je obrazložio Antonio Vitorino, povjerenik za pravosuđe i za vanjske poslove, 'useljavanje nije ni problem ni rješenje, ono je stvarnost s kojom se treba znati sučeliti'. Ovaj put je pomalo i gruba. Jer Bruxelles predlaže da se boravak i posao nerazdvojno povežu: stranac koji nije državljanin EU-a ne može dobiti jedinstvenu ispravu, 'dozvolu za boravak i rad', ako nema posao (ili obećanje da će ga dobiti) i ako ga neće zadržati. Dakako, posao mu se može ponuditi samo ako ga 'kratkoročno' ne može obavljati nijedan europski građanin ili stranac iz zemalja izvan EU-a koji je već nazočan. Osim ako neka država ne odluči pokrenuti program 'green card' za 'osobita radna mjesta, u određenom sektoru, na određeno vrijeme i, možda, u određenoj regiji'. Valjanost isprave za 'boravak i rad' ne može premašiti tri godine, a vrijedi samo za točno određenu djelatnost: nema ni govora o tomu da se s informatike prijeđe na ugostiteljstvo, primjerice. Da bi dobio produljenje, useljenik mora dokazati da se još bavi strukom. Još bolje: isprava mu se može oduzeti ako je, ovisno o slučaju, nezaposlen od tri do šest mjeseci u godini... To znači da Unija ne postupa neracionalno: budući će useljenici biti tu da rade, a ne da osnivaju obitelj", iz Bruxellesa izvješćuje Jean Quatremer. RUSIJA IZVESTIJA 12. VII. 2001. Kako ćemo urediti Kosovo List donosi napis posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a i voditelja UN-ove misije na Kosovu Hansa Haekkerupa o budućem uređenju Kosova: "Prošlo je nešto više od dvije godine otkako su se s Kosova povukle postrojbe jugoslavenske vojske i policije, a područje je, sukladno rezoluciji 1244 UN-ova Vijeća sigurnosti, prešlo pod međunarodni nadzor. Prvi put u povijesti, međunarodna je zajednica preuzela ispunjavanje dosad neviđene zadaće: pomoći da se zaliječe rane rata i etničke mržnje, obnoviti uništeno gospodarstvo i učiniti ga konkurentnim, izgraditi pravo demokratsko, uzorno društvo koje će se temeljiti na načelima poštovanja ljudskih prava, bez obzira na rasu, spol, nacionalnost i vjeru. Treba li podsjećati na podsmjehe sumnjičavaca u početku. Mnogi su mislili da su naši napori na Kosovu Sizifov posao, očekujući samo trenutak kada ćemo priznati da ne možemo bilo što promijeniti na bolje i kad ćemo odustati. No dogodilo se drugo. Za dvije godine rada međunarodne misije, život se na Kosovu promijenio iz temelja. I premda se naš rad ovdje ne može smatrati završenim, samo slijepac ne vidi te velike promjene koje su se dogodile u društvu. Dakako, možemo se odmarati na lovorikama i sjetiti se kakvo je bilo stanje na Kosovu u lipnju 1999., kada su međunarodne mirovne snage i međunarodna građanska uprava tek stigli u ranjenu pokrajinu, kada su se stotine tisuća izbjeglica vraćali kući iz mjesta prisilnog samoprogona, a međunarodna je zajednica tek počela pružati pomoć kako bi se život što brže normalizirao - sjetiti i ujedno ga uspoređivati sa sadašnjim prilikama. Zaista, puno je toga učinjeno u te dvije godine - danas je na Kosovu gotovo u potpunosti obnovljena i kvalitativno poboljšana infrastruktura društva: rade škole, sveučilište, bolnice i poliklinike, banke, proračunska i porezna služba, pošta i telegraf, prijevoz (i željeznica), radio i televizija, izlaze novine i časopisi, niču stotine malih i srednjih poduzeća koji trebaju biti temelj za razvoj gospodarstva. No svirati u trublje, dok smo, u najboljem slučaju, na pola puta do planiranog cilja, znači jednostavno zavaravati se. Trebamo pošteno i nepristrano ocijeniti ono što smo postigli i priznati da se ponekad ne možemo pohvaliti većim rezultatima. To se ponajprije tiče položaja etničkih manjina, napose Srba. UN-ova misija na Kosovu utemeljena je da bi zaštitila prava i slobodu svih stanovnika u pokrajini i pomogla im u izgradnji demokratskog društva. No premda je međunarodna nazočnost omogućila, možemo reći, automatski povratak prava albanske većine, ona je nehotice povukla za sobom velike povrede prava manjina, napose Srba. Protjerani u enklave i lišeni slobode kretanja, kosovski su Srbi često bili žrtve kako pojedinačnih napada, tako i unaprijed planiranih terorističkih napada. Potaknuti osjećajem osvete, neki su ekstremno raspoloženi Albanci bili spremni iskaliti, i bez razlike su iskaljivali, bijes na nedužnima i na krivcima - često s oružjem u rukama. Širenje nasilja nad etničkim manjinama koncem 2000. i početkom 2001. samo je pogoršalo ionako napeto stanje u pokrajini. Apoteoza tog vala nasilja bila je eksplozija autobusa na redovnoj liniji u veljači, u kojemu su bili Srbi koji su se vraćali kući na Kosovo nakon posjeta rođacima u Nišu. U tom je strašnom napadu poginulo jedanest ljudi, među kojima i jedno dijete. To se ne može zaboraviti ni oprostiti. Pogibelj nedužnih ljudi je i udar na buduće Kosovo koji ozbiljno podriva teške napore za normalizaciju stanja u pokrajini. Međunarodna je zajednica najodlučnije osudila taj zločin i pozvala vođe albanskih političkih stranaka na Kosovu da iskoriste svoj ugled kako ne bi dopustili da se slično opet dogodi. Dapače, zaprijetila je da će obustaviti program pomoći ako se nasilje ne prekine. Nakon toga se stanje bitno popravilo. Na našem putu ima još puno zapreka. Uz međuetničku nesnošljivost, drugi ozbiljan problem na Kosovu je organizirani kriminal. Mirovne snage i međunarodna policija objavili su pravi rat preprodavačima droge, oružja, ljudi i krijumčarima, zbog kojih proračun pokrajine ostaje bez velikog dijela prihoda koji bi se mogli iskoristiti za igradnju i obnovu stanova, cesta i za daljnji razvoj sustava zdravstvene zaštite i školovanja. I tu su ostvareni ne mali uspjesi. Opći izbori zakazani za 17. rujna ove godine bit će vrlo važan korak prema postizanju jedne od glavnih zadaća koje je pred nas postavilo Vijeće sigurnosti UN-a - visok stupanj autonomije na Kosovu, na načelima samouprave. Prvi put u povijesti, Kosovo će imati prava, a ne nominalna tijela vlasti koja će postupno preuzimati ovlasti od misije UN-a. Vrlo je važno da kosovski Srbi sudjeluju u izborima u studenom. Važno je i da kosovski Albanci više ne promatraju predstavnike srpske manjine kao neprijatelje, već da ih počnu gledati kao ravnopravne partnere u upravljanju pokrajinom. Tako bi se stvorili temelji za izgradnju pravog demokratskog i skladnog društva na Kosovu. Samo ćemo tada moći reći da se naša zadaća okrunila uspjehom." ITALIJA AVVENIRE 12. VII. 2001. "G8? Pretvorimo ga u G24" "Solidarnost određuje kao 'zakon', nužno pravilo, uspješne mondijalizacije. Skicira sugestivnu formulu, onu 'odgovorne globalizacije', oštroumno skicirajući njezina obilježja i vrijednosti. Smatra žurnim, i pravednim, proširiti G8 u mjere slične onima sadašnjeg vrha Međunarodnog monetarnog fonda, pretvarajući ga u G24, koji bi mogao raspravljati i odlučivati o opraštanju dugova. To su ocjene, zamisli i prijedlozi Michela Camdessusa, koji je 13 godina bio na čelu Međunarodnog monetarnog fonda, nakon što je u domovini vodio ministarstvo financija i potom glavnu upravu Francuske banke. (...) Danas se Camdessus naziva 'čovjekom s ulice'. Zapravo ne propušta ni slovo svjetske rasprave o globalizaciji i borbi protiv siromaštva. I ne samo zato što je član pontifikalnog vijeća Iustitia et Pax. Poslušajmo ga. - Vi ste nedavno govorili o 'odgovornoj globalizaciji'. Na što konkretno mislite? = Iskustvo devedesetih godina naučilo nas je da neki problem ili kriza, gdje god se pojavili, makar i u maloj zemlji, mogu postati univerzalna kriza. Kad Tajland doživljava slom (a isto vrijedi i za Brazil ili Koreju) i Wall Streetu prijeti slom. To znači da je svaki odgovorni ekonomist u nekoj zemlji odgovoran i za opću ravnotežu. (...) No uz ovu prvu dimenziju univerzalne odgovornosti postoji i druga na kojoj se, po mojem mišljenju, ne ustrajava dovoljno. - A ta bi bila? = Dugo se vremena mislilo da su vlade odgovorne za gospodarsku ravnotežu svijeta. Danas, s mondijalizacijom, privatizacijom gospodarstava, medijskim fenomenima koje vidimo, postoji mnogo više protagonista koji dijele tu odgovornost. Velike tvrtke dijele odgovornost za njihovo gospodarsko okruženje. Velike banke više preuzimaju odgovornost za javno dobro nego za podjelu kredita. I na kraju: i vi i ja, kao članovi građanskog društva, na univerzalnom planu imamo mnogo veću mogućnost utjecanja nego nekad. Ocrtava se ta velika dimenzija univerzalnog građanskog društva. Ne zaboravimo da je građansko društvo u izvoru svih velikih proboja na frontu ljudskih prava. Moramo dakle u svjetsku vladu staviti i tu odgovornost građanskog društva. - No neće li se u međuvremeu morati prihvatiti i preustroj velikih međunarodnih ustanova poput Monetarnog fonda ili Svjetske banke? = Naravno. Što se tiče tih tijela reforma je već pokrenuta. Štoviše, pozvao bi G8 da se malo posveti svojem zaokruživanju. No ta reforma, u konstruktivnom duhu, mora ići mnogo dalje, kako kaže Papa u svom pozivu. To su institucije stvorene 1945. i ne odgovaraju sadašnjim potrebama. U to doba nije postojala riječ 'okoliš', a emigracija nipošto nije bila pojava kakvu danas poznamo. Moramo, dakle preispitati strukturu i sastav tog arhipelaga institucija, kako bi uistinu odgovarale na današnje potrebe. (...) - U Genovi je predviđena nazočnost predsjednika Salvadora i drugih čelnika vrlo siromašnih zemalja... = Potrebno je ići dalje od jedne epizode koja može ostati simbolična. Govorim nešto što je teško ostvariti, ali ne i nemoguće: svakoga se dana u Washingtonu 24 osobe sastanu za stolom upravnog odbora Monetarnog fonda, predstavljajući na legitiman način sve narode svijeta. Isto se događa sa 17 članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Smatram savršeno normalnim i mogućim da se zbog gospodarskih i socijalnih poslova svake dvije godine, primjerice, sastanu predsjednici 24 zemlje članice vrha MMF-a i Svjetske banke, u nazočnosti glavnog tajnika UN-a, umjesto skupine G8. (...) - Smanjenje duga, otvaranje tržišta i borba protiv socijalnih kriza: jesu li to točke napada za pravedniji globalni razvoj? = Dodao bih i nužnu četvrtu: borba protiv rata. Andrea Riccardi kaže da je 'rat majka svih siromaštava'. Ako se ne spriječi trgovina oružjem i ne napravi ozbiljna akcija 'peacekeepinga' nikad neće biti razvoja. Skrećem pozornost na UN-ovu konferenciju o lakom oružju, koja je počela ovih dana. Bilo bi dobro da G8 pruži punu potporu ciljevima tog skupa. - No lobbyiji američkih proizvođača već su se digli na uzbunu... = Što dokazuje važnost konferencije. Uostalom, od 500 milijuna komada lakog oružja umire mnogo ljudi koji ne mogu predstavljati vijest u međunarodnom javnom mišljenju. I koje ima dijaboličnu karakteristiku da ga mogu koristiti djeca. (...)", razgovarao Gianfranco Marcelli. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. VII. 2001. Primirja su nada u doba nakon hladnog rata "Makedonsko krhko primirje mala je pobjeda za NATO i EU koja bi se mogla višestruko isplatiti ako opstane. Dulji prekid nasilja u Makedoniji bio bi znak da na Balkanu nakon Miloševićeva doba manje postalo više. Odnosno, put do gušenja brutalnih etničkih ratova u jugoistočnoj Europi sada prolazi kroz strpljivu, discipliniranu primjenu političkog, gospodarskog i vojnog pritiska izvana, umjesto velikih ratnih i mirovnih operacija. Odmjeren pristup mnogo je prikladniji za manje makedonske probleme nego dramatična vojna intervencija koju je predvodio SAD (na Kosovu) ili pak diplomatska konferencija velesila (u Bosni). Za Balkan je napet mir na malom području napredak. I ne samo za Balkan. Primirja su glavna osobina svijeta nakon hladnog rata. Ne može ih se automatski ocrniti jer sukobi koje utišavaju nisu riješeni. Dugoročni prekidi borbi na Cipru, u Kašmiru i drugdje odražavaju djelomičan diplomatski uspjeh, a ne potpuni neuspjeh. Često je najvažnije dobro iskoristiti vrijeme koje primirje može omogućiti. Postupna diplomacija Henrya Kissingera na srednjem Istoku tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća bila je kreativan način održavanja primirja dok se ne otvori put prema miru. Primirja se mogu iskoristiti i za bijeg od složenih problema. Iračko otvoreno i očito kršenje primirja kojim je prekinut zaljevski rat opasan je primjer. (...) Nasilje bi, naravno, u svakom trenutku moglo prekinuti pregovore između makedonske vlade u kojoj dominiraju Makedonci i albanskih gerilaca. No dok ovo pišem, etika primirja je, čini se, ipak prevladala među Makedoncima, Srbima, Kosovarima i Bosancima. Gotovo deset godina SAD i EU su im nudili različite mrkve i batine. Stvoreno je ozračje u kojem su stanovnici bivše Jugoslavije dobili mogućnost stvarnog izbora osim ubijanja i opstanka. Prisiljavanje Makedonaca da sami donesu vlastite odluke bila je zajednička strategija koju su početkom prošlog proljeća prihvatili glavni tajnik NATO-a George Robertson; vojni zapovjednik saveza general Joseph Ralston i šef za vanjsku politiku EU-a Javier Solana. Odbili su internacionalizaciju sukoba. Ralston je ustrajao na tome da će NATO pomoći u razoružavanju samo ako Makedonci i Albanci zatraže takvu pomoć. Solana je vladu neprestano podsjećao na gospodarske prednosti koje bi donijelo pomirenje. Robertson je albanskim gerilcima objasnio da NATO neće intervenirati na njihovoj strani kao u kosovskoj operaciji. A Europljani nisu odustali kad je Bushova administracija objavila da će Makedoniji pružiti samo logističku podršku. 'Složili smo se da će NATO djelovati uglavnom ili isključivo s Europljanima, kad je Bushova administracija objasnila da neće slati pješaštvo', kazao je francuski ministar obrane Alain Richard u Washingtonu ovoga tjedna. 'Europljani su sve spremniji preuzimati više odgovornosti u ovakvim situacijama... i razumjeti da bi Amerika mogla odlučiti izbjeći direktno upletanje u svaku krizu. Na ovaj način makedonska kriza jasno pokazuje prednost postojanja europske vojne sile', kazao je Richard. Dužnosnici NATO-a i EU-a morali su ući duboko u složene makedonske etničke probleme. Najveći izazov s kojim se Europa i SAD suočavaju na Balkanu, sad kad je krvavi plan Slobodana Miloševića za stvaranje Velike Srbije onemogućen, nije vojni nego politički: ovo je dugoročan problem koji zahtijeva stalno obraćanje pozornosti na pojedinosti i strpljenje kako bi se novi sporazumi o podjeli vlasti i sredstava uzdigli iznad faze primirja. Kissinger u svojoj knjizi o američkoj vanjskoj politici predlaže da velesile umjesto toga sazovu međunarodnu konferenciju koja bi stvorila i jamčila 'političko rješenje' za Balkan. Ova je zamisao privlačna potrebi intelekta za jasnoćom i konačnošću. No ni jasnoća ni konačnost nisu ostvarivi bez velikog žrtvovanja u ovo vrijeme teško izborenih primirja. Zaustavljanje ubijanja na duljee vremensko razdoblje koje se mjeri u godinama, prikladan je iako nepotpun cilj za američku politiku na Balkanu, a možda i za izraelsko-palestinski sukob, u doglednoj budućnsoti. Neznatan napredak koji je sada vidljiv u Makedoniji i na Kosovu pokazuje da bi pristup kretanja od osnovnih problema mogao biti učinkovitiji od grandioznih planova kojim bi se prekrajale nacionalne granice. Taj je pristup mogao funkcionirati u bipolarnom svijetu hladnog rata. Današnji je svijet kaotičniji, dvosmisleniji a na neki način zapravo više obećava", piše Jim Hoagland. THE NEW YORK TIMES 12. VII. 2001. Kongres na ispitu iz raketne obrane "Pentagon još nije usavršio tehnologiju kojom bi se pouzdano moglo rušiti neprijateljske rakete. Pa ipak, Bushova administracija djeluje odlučno da ublaži strah Kongresa i Europljana kao i Sporazum o zabrani proturaketnih sustava iz 1972. godine i započne izgradnju osnovnog raketnog štita u svom prvom mandatu. Najnoviji je potez vlade plan za izgradnju novog mjesta na kojem će se vršiti pokusi, na Aljasci, u blizini kojeg će biti i nekoliko antibalističkih raketa za slučaj nužde. Neke pojedinosti nisu jasne, ali cijela bi ta koncepcija mogla opasno pomaknuti granicu između ispitivanja i realizacije operativnog sistema. Kongres bi morao ustrajati na tome da pokusni programi ostanu u granicama sporazuma o zabrani proturaketnih sustava. Ne bi smio dopustiti realizaciju operativnog sistema sve dok tehnologija ne bude temeljito ispitana i pouzdana i dok se ne poduzme sve kako bi se sačuvale korisne strane postojećih sporazuma o oružju. Visoki dužnosnici Pentagona danas će svjedočiti o pitanjima raketne obrane pred senatskim Odborom za oružane snage. Senatori bi morali iskoristiti ovo ispitivanje i zatražiti što više informacija o planu i morali bi zahtijevati dokaze da se taj plan neće upotrijebiti kako bi se zaobišao Sporazum o zabrani proturaketnih sustava. Taj sporazum omogućava gotovo neograničeno ispitivanje obrane s bazom na zemlji, ali ograničava takva ispitivanja na dva određena mjesta, otok Kwajalein u Pacifiku i White Sands u New Mexicu. Novo ispitivanje na Kwajaleinu trebalo bi biti održano u subotu. Da bi se buduća ispitivanja premjestila na Aljasku, najprije je potrebna dozvola Rusije. Moskva razumije, kao i svi drugi, da bi SAD željele bazu raketne obrane postaviti na Aljasku kako bi mogla spriječiti napad iz Sjeverne Koreje. Dopuštajući promjenu mjesta ispitivanja, Rusija bi, zapravo, napravila prvi važan korak prema modificiranju Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava, tako da se omogući ograničena raketna obrana. Takva promjena sporazuma bila bi dobrodošla. No do nje vjerojatno neće doći odmah pa izgradnja na Aljasci neće početi ovog ljeta, kao što je to planirala administracija. Ministar obrane Donald Rumsfeld prošlog mjeseca nije htio obećati da ništa od onoga što je planirano za sljedeću godinu u sklopu proračuna neće prekršiti odredbe Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava. Kongres mora ustrajati na takvom obećanju prije nego što odobri bilo kakav novac za izgradnju mjesta za pokuse na Aljasci", stoji u uvodniku lista.